Bio je to najtužniji dan u njenom životu, iako on nije stigao iznenada. Više od 13 mjeseci trajala je borba koju je naposljetku izgubila. U trenutku kada su liječnici dijagnosticirali rak na debelom crijevu njenoj 7-godišnjoj djevojčici, već je bilo prekasno. Naravno, njena nada uvijek je tinjala i nikad se zapravo nije predavala, ali joj je iz dana u dan bilo sve jasnije kako će uskoro dobiti najveći udarac kojeg jedna majka može dobiti - ostat će bez svoje kćeri jedinice. Iako se, kako sama kaže pokušala psihički pripremiti na ono što dolazi, Lorraine se 23. svibnja 2011. godine slomila kao crveni tulipan na vjetrometini. Izgubiti ono što voliš najviše na svijetu, za što si spreman umrijeti, a ne možeš, osjećaj je kakav može razumjeti samo osoba koju je pogodila takva grozna sudbina.
Sljedeći mjeseci bili su kao iz pakla. Uza sve savjete bližnjih i vlastitu svijest koja joj je govorila kako jednostavno mora krenuti dalje u životu, izgledalo je to kao nemoguća misija. Nutrina joj je venula svakodnevno sve više i više. Preboljeti smrt vlastitog djeteta, zar je to uopće moguće? Na posao više nije odlazila, a brigu o svakodnevici u potpunosti je zanemarila. Nekoliko je puta pomislila i oduzeti si život, no čak joj se ni to nije dalo. I onda, jedno od rijetkih jutara kada bi se prisilila skoknuti do obližnje trgovine, susrela je susjedu koja živi u njenoj zgradi dva kata niže. Pomislila je kako će je starica, koju već dugo nije vidjela, početi sažalijevati i prosipati beskorisne savjete koje je čula već tisuću puta. Kad ono...?
"Na što to ličiš, sirotice? Bi li ono predivno dijete voljelo vidjeti takvu spodobu od majke? Dođi k sebi i počni napokon ponovno živjeti", ispalila je starica s gnušanjem u glasu i samo produžila korak. Šokirana susjedinim riječima pokušala se obraniti vrijeđanjem u suprotnom pravcu, no nikakav odgovor nije dobila. Doživjela je verbalnu pljusku koja će, ispostavit će se, biti ključan okidač u njenoj budućnosti. Nekoliko dana razmišljala je isključivo o načinu na koji bi se osvetila starici. Nije bila ni svjesna da je napokon živnula. Kao da ju je nešto pokrenulo. Sve češće je vrijeme provodila van svoja četiri zida, uravnoteženije se hranila i počela se zanimati za svakodnevicu. A što ako je starica zapravo imala pravo, upitala se kada je na TV-u pozorno pogledala reklamu koja poziva sve ljude mekog srca i pune ljubavi da se pridruže volonterskim timovima u Južnoj Americi. Razmišljala je nekoliko dana i naposljetku zaključila kako je njen rodni London postao pretijesan za nju, kako se negativnih osjećaja može riješiti samo ako pobjegne daleko od svih, ponajprije od svojih uspomena koje je toliko koče u životu. Donijela je odluku - prijavit će se za volonterske timove i pokušati početi ispočetka.
Kada je prošla sve testove i kada je čvrsto odlučila da je spremna posvetiti se pomaganju ljudima, dobila je ponudu za preseljenje u Buenos Aires. Riječ je o siromašnoj djeci bez roditelja kojoj je nužna skrb ljudi prepunih ljubavi. Prihvatila je. U samo nekoliko dana sva papirologija je bila riješena. Odluka je sada bila samo na njoj. Nakon nekoliko dana sumnji i straha od potpunog zaokreta u njenom životu našla se u avionu za Argentinu. Njena sljedeća postaja bio je dom za nezbrinutu djecu u argentinskoj metropoli. Domaćini koji su je dočekali nisu je štedjeli ni trenutak, kao ni ostale. Odmah je završila na informativnom razgovoru kod ravnatelja. "Recite mi nešto o sebi i svom životu?", bilo je jedino pitanje koje joj je postavljeno. Ispričala mu je svoju tužnu životnu priču, besmisao svog postojanja posljednjih mjeseci i želji za promjenom. Nije ni slutila kakav će odgovor dobiti. "Jako mi je žao zbog vaše tragedije ali iskreno mene se ona niti malo ne tiče. Ako ste došli ovdje zbog sebe i pokušaja da preokrenete život, onda ćemo vas isti tren ukrcati natrag u avion za London. Nama su potrebni ljudi koji niti trenutak neće razmišljati o sebi, već isključivo o djeci kojoj je vaša skrb, vaša ljubav i vaša prisnost prijeko potrebna. Jeste li spremni za to ili ne, odgovorit ćete mi za tri dana. A sad se lijepo odmorite."
Razbjesnila ju je bahatost ravnatelja i razmišljala je odmah odustati. No, prisjetila se starice koja joj ju je sličnim ponašanjem pogurala da se iskoprca iz provalije. Odlučila je prihvatiti i upustiti se u koštac s najtežim polom na svijetu - pružanja bezgranične ljubavi.
Tri godine poslije Lorraine je još uvijek tu, u Buenos Airesu. Ni ne pomišlja na povratak u svoj London, jer kako kaže, nije imala pojma kako će joj jedna televizijska reklama promijeniti život. Prije nego li mi je ispričala svoju tužnu životnu priču, tijekom koje ni jedne sekunde nisam osjetio ogorčenje u njenom glasu i potragu za pravdom na njenom licu, imao sam osjećaj kako je to jedna od najsretnijih žena koju sam upoznao u životu. Ona ne skida osmijeh s lica, u njenoj gestikulaciji tijela osjeća se iskrenost, a njen odnos prema djeci... E, to je jedna posebna priča o kojoj bi se mogao napisati pošteni roman.
"Činit će vam se ludo ovo što ću sada reći, ali stojim iza svake izrečene riječi. Ako je smrt moje djevojčice razlog za sve ovo što sam danas, onda je on u potpunosti opravdan. Više ne plačem za njom, već svaki dan s osmijehom na licu kažem - anđele moj, hvala ti", za kraj će.
>> U 20 godina stekao je stan, automobil, ušteđevinu... A onda se sve okrenulo naopačke
>> Apsolutno sve mini-markete drže Kinezi, trgovački lanci pojeli obiteljske trgovine
>> 'Poznati Plitvički hamburger za ovaj sendvič od tune izgledao je kao specijalitet kuće'
Nespretan odabir riječi ali kužim da je našla smisao nakon tako teške tragedije.Smrt djeteta ja ne bi pravdala nikakvim višim ciljem ali dobro da nije potonula...