“Strašna vijest stigla nam je nakon što smo zajedno s njim u ulozi redatelja odradili još jednu zaigranu i veselu probu na predstavi “Iz života kukaca”. Pokazalo se da mu je to bila posljednja proba u kazalištu kojega je živio… Otputovao je za Zagreb nakon probe, došao je pred kuću, ali do svojih najmilijih nije stigao...”
Riječi kojima je HNK Split na svojoj web stranici objavio vijest o iznenadnoj i tragičnoj smrti Saše Anočića, glumca i redatelja, možda i najbolje pokazuju veličinu tragedije. U 53. godini iznenadna je umro čovjek koji je svojim najvećim hitom vratio publiku u kazalište, glumcima stvorio jedinstveni poligon za izvrsnost i kolektivnu igru, hrvatskom kazalištu utemeljio ideju o uspjehu koji proizlazi iz nevjerojatne kreativnosti i traje desetljećima.
- Saša je odradio probu, sjeo u auto i dovezao se kući, u Zagrebu. Na parkiralištu mu je pozlilo. Nije mogao disati. Umro je u kolima hitne ponoći, oko 21.30 sati..., u kratkim i teškim rečenicama vijest nam je potvrdio Matko Raguž, osnivač i ravnatelj Teatra Exit, doma “Kauboja”, ali i drugih velikih predstava Saše Anočića. Nakon toga, duboko potresen, uspio je tek zaključiti:
- Moramo se sada svi skupiti i pomoći obitelji.
Za dva tjedna proslavio bi Saša Anočić 53. rođendan. Rodio se u Osijeku, 19. svibnja 1968., u gradu u kojem je ostvario svoje prve uspjehe, gradu čijim se kazalištima stalno vraćao i u kojem je na Akademiji buduće glumce podučavao, između ostalog, radu na ulozi. Osijek je bio njegova baza nakon što je diplomirao 1998., sve dok nije prešao u Zagreb. Prvo je bio član glumačkog ansambla ZKM-a, zatim je prešao u Kazalište Trešnja, u kojem je glumio, ali i režirao velike hitove poput “Alise” i “Pinocchija”, ali i koje je vodio kao ravnatelj. No, od samih svojih profesionalnih početaka bilo je jasno da Sašu Anočića ne zanima samo gluma. Bio je on kazališni renesansni čovjek koji je pisao, režirao, birao glazbu, radio na svjetlima... kazališni kreativac u punom smislu te riječi, istinski teatarski inovator. Nije stoga ni čudno da je radio u brojnim hrvatskim kazalištima, kao i onima u regiji, ali je svoj istinski teatarski dom našao baš u Exitu, kazalištu koje promiče glumačku izvrsnost, donosi uvijek nove, izuzetno zanimljive dramske tekstova.
I baš je Exit bilo mjesto gdje smo dugo razgovarali zadnji put. Bio je siječanj 2018. godine, “Kauboji” su taman ušli u desetu godinu neprekidnog igranja pred punim dvoranama, gdje se uvijek tražila ulaznica više, i tada se ekipa okupila ‘debelo’ prije predstave kako bi o fenomenu te predstave govorila za Večernjji list. Sam Saša nimalo nije mistificirao svoje najpoznatije djelo, a nasmijala ga je moja teza da je te 2008. krenuo grlom u jagode, jer kada su rođeni “Kauboji” (te su godine osvojili Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju predstavu u cjelini i za najbolju režiju), vestern kao žanr bio je mrtav u cijelom svijetu, a kamoli ne Hrvatskoj. A on navalio raditi vestern u formu mjuzikla?!
- Cilj nam je bio napraviti što bolji proizvod, a da uživamo u tome. Na prvoj sam im probi rekao: “Novci ovdje nisu važni”. “Kauboji” su mi se dogodili u trenutku kada sam već počeo naginjati prema četrdesetima i bio je to neki trenutak za rezime, i života i rada. U takvim trenucima svi se uvijek vraćamo u djetinjstvo, u sjećanja, mirise, okuse... i preko toga gledamo što je danas, gdje su razlike... jednostavno je sve sjelo na svoje mjesto – rekao mi je Anočić tada.
Bio je svjestan da se, ne samo njegova karijere, nego i karijere svih glumaca iz predstave, broji na prije i poslije “Kauboja”, baš kao i opterećenja koje je taj nevjerojatan uspjeh donio u njegov rad, jer dok je publika, čak i oni kojima je kazalište bilo zadnja rupa na svirali, hrlila na predstavu, kazališni je svijet svaku njegovu novu predstavu uspoređivao s “Kaubojima” (priznajem: kriva sam), čekao neke nove “Kauboje”. On je objašnjavao:
- Bio je to neki moj stil, koji sam izgubio ili, bolje rečeno, podijelio sa svijetom. Možda je to išlo meni nauštrb, ali ne gledam na to negativno, uvijek u životu i u kazalištu treba ići dalje, ali zapravo ne mislim da je moj posao nadmašiti “Kauboje”.
I bio je pravu. Kada se podvuče tužna crta pod karijeru koja je još toliko toga trebala dati, počevši od splitske premijere koja je trebala biti za dva tjedna, jasno je da je Saša Anočić iza sebe ostavio mnogo predstava koje će povijest hrvatskog kazališta i te kako pamtiti. I prije “Kauboja” u KNAP-u je 2006. predstavio veliki hit tog kazališta, “Smisao života gospodina Lojtrice”, napravljen u stilu humora legendarne britanske skupine Monty Python. Saša je bio autor i redatelj, a kroz tu je predstavu promovirao tada mlade lavove: Rakana Rushaidata, Živka Anočića i Radovana Ruždjaka, trojac koji je dvije godine kasnije bio i jezgra “Kauboja”. Dvije velike predstave režirao je i u Kerempuhu: “Kad se mi mrtvi pokoljemo” (2004.), ”O medvjedima i ljudima” (2010.), u Exitu je radio i “Nemirne noge” (2012.) i “Nas dva i ja” (2015.), u HNK Osijek nagrađivani mjuzikl “Osječki long,long play” koji je plijenio nostalgijom za nekim boljim rockerskim vremenima u životu njegova grada.
No, posebno poglavlje pripada i njegovom radu u dramskom kazalištu Gavella, tamo je 2013. režirao Baretićevog “Osmog povjerenika”, a 2019. Marinkovićevog “Kiklopa”, pri čemu se prihvatio kazališnog posla kojeg od deset ljudi njih devet odbije, jer ne samo da će “Kiklop”, uvijek i zauvijek nositi uteg legendarne predstave Koste Spaića u HNK Zagreb, već je Saša Anočić rad na njoj preuzeo kada je od “Kiklopa” odustao redatelj Zlatko Sviben i to u trenutku kada su uloge ne samo bile podijeljene već i gotovo naučene. I baš je taj “Kiklop” predstava s kojoj je ponovo “pomeo” sva kazališta. Na Nagradi hrvatskog glumišta 2019. “Kiklop” je bio najbolja predstavu u cjelini, Saša je dobio nagradu za najbolju režiju, a njegov brat Živko Anočić za najbolju sporednu ulogu. Te iste godine na 36. Susretima kazališta Bosne i Hercegovine, “Kiklop” je ovjenčan Grand prixom za najbolju predstavu u cjelini, a niz je nastavljen i 2020. na 30. Marulićevim danima s: nagradom za najbolju predstavu u cjelini, nagradom za najbolju režiju, ali i nagradom za najbolju adaptaciju teksta koja je također pripala Saši Anočiću, te nagradom za najbolje glumačko ostvarenje Franji Dijaku za ulogu Melkiora i nagradom za dizajn svjetla Zdravku Stolniku.
I cijelo to vrijeme Saša Anočić je i glumio, i to ne samo u svojim kazališnim djelima, već i u filmovima i TV serijama. Dovoljno je spomenuti filmove: “Anđele moj dragi“, “Koko i duhovi“, “Crnci“, “Zapamtite Vukovar“ (uloga Siniše Glavaševića), “Armin“, “Prezimiti u Riju“, te serije: “Kud puklo da puklo“ i “Čista ljubav“. Naravno, glumio je i u filmu “Kauboji” kojeg je po njegovoj predstavi i priči 2013. snimio Tomislav Mršić. Bio je duboko nesretan zbog tog filma, nezadovoljan transmisijom “Kauboja” na platno. I uvijek je govorio kako će on režirati nove “Kauboje”.
Na žalost, neće.
U Zagrebu se u bliskim mu krugovima njegovih kolega priča da se cijepio prije četiri dana, a inače je bio zdrav, te da je četiri dana nakon cijepljenja umro od plućne embolije. Hoćemo li kao javnost dobiti neko objašnjenje, bilo potvrdu bilo demanti?