Led Zeppelin možda nemaju previše volje ponuditi druge, još neobjavljene snimke, ali dovoljno im je i ono što imaju od starih. U povodu 50. godišnjice objavljivanja, pojavio se novi remaster klasičnog albuma "Physical Graffiti" iz 1975., a prije njega EP s četiri pjesme, dvije snimljene na nastupu u londonskom Earls Courtu 1975. ("In My Time Of Dying" i "Trampled Under Foot"), a dvije u Knebworthu 1979. ("Sick Again" i "Kashmir"). Sam "Physical Graffiti" proširen je pak za jedan vinil (ili CD), pa se radi o trostrukom izdanju, na kojem se nalaze ranije verzije pjesama "In The Light" i "Sock Again", nekoliko ranijih mikseva ("Kashmir", "In My Time Of Dying", "Trampled Under Foot"), a pridodana je i replika originalnog postera iz trgovina 1975.
No, glavni, dvostruki album "Physical Graffiti" (Warner/Dancing Bear) ostaje sjajan kakav je i bio. A bilo je to prvo izdanje nove diskografske etikete Led Zeppelina Swan Song. Raskošna ploča zapakirana u raskošan omot s eleboriranom "zgradom" (nalazi se na St. Marks Placeu u New Yorku), s pomičnim prozorima i "pogledom" u sobe, pružila je do tada najširi pogled u žanrovsku širinu i kreativnost Led Zeppelina. Slikovita naslovnica dizajnera Petera Corristona posebnost je imala u činjenici da se omot mogao "rastvoriti" poput 3D efekta, dajući dodatnu dimenziju koja je pratila tematsku širinu albuma. Nije pretjerano reći da su Zeppelini tada bili na "krovu svijeta" rocka sedamdesetih.
"Physical Graffiti" opravdano se smatra jednim od vrhunaca karijere Zeppelina. Upravo taj album presudno je utjecao na čitavu generaciju budućih heavy metal zvijezda koje su, kao klinci, na njemu čuli sve što je trebalo za modernizaciju nekad jednostavnog hard-rock žanra. Zanimljivo, ali 1974. godine snimili su samo osam novih pjesama i pridodali im sedam starijih snimki koje nisu ušle na prethodne albume "Led Zepelin III", "IV" i "Houses of the Holy". "Rezovi" se nisu osjetili, a Zeppelini su se pojavili s dvostrukim albumom koji je temeljito istaknuo brijne mogućnosti grupe u naponu snage i bio njihov odgovor na ranije dvostruke ploče konkurencije.
Snimanje je počelo u svibnju 1974. godine, ali zbog drugih obveza trajalo je duže nego što se planiralo. Te godine članovi grupe snimali su i igrane dijelove za koncertni film "The Song Remains the Same" zabilježen u newyorškom Madison Square Gardenu 1973., koji će se pojaviti tek kasnije. Masivnim zvukom i popratnom promocijom album "Physical Graffiti" postao je omiljeno štivo masovne publike početkom 1975., a na pet londonskih koncerata u svibnju te godine u dvorani Earl's Court došlo je više od 120 tisuća posjetilaca. Još 1973. na albumu "Houses of the Holy" na red je došla detaljna Pageova sklonost kompleksnijim harmonijskim stukturama u pjesmama poput "The Rain Song", "The Song Remains the Same" ili "No Quater", kojima su suptilnije orkestracije gitara Jimmyja Pagea i melotron Johna Paula Jonesa odveli grupu prema drukčijem zvuku. Sve to proizvelo je neke od najkomplesnijih novih pjesama Zeppelina, a i na albumu "Physical Graffiti" nastavili su tim smjerom u klasicima poput "Kashmir", "In The Light" i "Ten Years Gone" koji su bili najvažniji dio ploče i pokazatelj novog smjera kojim su se kretali.
"Physical Graffiti" kao šesti i najzreliji studijski album grupe smatra se jednim od njihovih najvažnijih djela, svojevrsna kulminacija kreativnosti sredinom sedamdesetih. Bogatstvom žanrova, od hard rocka i bluesa do natruha funka, soula, simfo-rocka i etno utjecaja, ponudio je raznoliku, ali koherentnu glazbenu paletu. Jedan od ključnih razloga zbog kojeg "Physical Graffiti" ima toliko različit zvuk u pojedinim pjesamama, uz to što su neke snimljene u ranijim vremenskim razdobljima, bila je i činjenica da je album zabilježen u više različitih studija, uključujući i tada često korištenu kuću Micka Jaggera Headley Grange gdje su doveli pokretni studio Rolling Stonesa.
"Physical Graffiti" bio je eklektičan projekt koji je spajao razne utjecaje, eksperimente s različitim stilovima i pristupima studijskom snimanju koje je vodio Jimmy Page, ionako poznat kao studijski vizionar zvuka. S koje ga god strane promatrali, od sjajnih gitarističkih rifova, Bonhamova potmulog bubnja do orkestracija klavijaturista Johna Paula Jonesa, zvučna dinamiku benda došla je do najačeg izražaja do tada. Od epskih balada, preko jedinog blues epa "In My Time of Dying", mješavine akustičnih folk minijatura i harmonijski kompleksnijih višeminutnih etapa, album je donio gotovo filmsku produkciju s izraženim orkestralnim elementima i složenim aranžmanima kao ogledan primjer Pageove sposobnosti pomicanja granica izražajnosti Zeppelina.
Pjesme su se bavile širokim spektrom tema, a dominantne su bile teme gubitka, osobnih borbi i misteroznih iskustava spasenja kroz duhovne i religijske prizvuke, dok je stožerni "Kashmir" donio pogled na putovanje i duhovnu potragu, s naglaskom na egzotične, mistične elemente. Iako su Plantovi tekstovi često bili apstraktni i mogli biti interpretirani na različite načine, dijelili su ton introspekcije, potrage za smislom i refleksije o svijetu i vlastitim iskustvima. Zbog raznovrsnosti i inovativnosti, album je bio preteča i predložak mnogih kasnijih pokušaja na rock sceni, a i danas se često navodi kao vrhunac karijere Led Zeppelina kojim su uspjeli zadržati prepoznatljivost, ali istovremeno istraživati i proširivati granice zvuka grupe.
Otvori KEKS Pay
mozes misliti staviti u istu sobu Robert Planta i Thompson-a.. to je isto kao staviti Rolls-Royca u istu garagu sa Yugom. Ili Jimmy Page - boze dragi, kako netko tko slusa gigante poput Led Zep ikako moze zvati to sto MPT svira glazbom. Pitam za prijatelja.