Jedan od naših najplodnijih i društveno najaktivnijih animatora i strip-autora Marko Dješka ovih je dana objavio “Crnu Željku”, strip-album temeljen na epizodama koje je ranije objavljivao u različitim medijima. U povodu toga porazgovarali smo o njegovu radu, ali i svjetonazorima koji su neraskidivi od junaka kroz koje progovara.
Za početak, kako je nastala “Crna Željka”?
Inicijalno je bila Krešo, muški lik kojeg sam smislio negdje na početku faksa. Kako sam kao klinac bio lud za “Dosjeom X”, htio sam napraviti priču o izvanzemaljskim otmicama koja se događa u mojoj Slavoniji. I sam Krešo bio je sličan meni: dječak neshvaćen u svojoj sredini, koji ima fobiju od izvanzemaljaca, prati alternativnu kulturu, SF, bendove koje i sam volim... S vremenom je Krešo postao vražićak u mojem animiranom filmu “Sotonin sin”, a priča o Dosjeima X ostala je prazan poligon u kojem rodila Željka, djevojka ruralnog imena i urbanih interesa. Prvi strip bio je “Crni Božić”, koji sam nacrtao u afektu, frustriran božićnim ritualima i licemjerjem tih tradicionalnih obiteljskih okupljanja. Na forumu Stripovi.com neki su to doživjeli osobno, pa su me napali. Iz njihovih reakcija narasla je popularnost Crne Željke, koju je u mjesec-dva pročitalo oko 30 tisuća ljudi. Druga Željkina epizoda “Crni Gavran” rađena je za virovitički fanzin Gavran, a treća je nastala relativno nedavno, za OHOHOzin na temu horor-mange, pa smo tako dobili i manga verziju Željke. Sada su napokon sve tri priče objavljene u strip-albumu za kojim vlada velik interes. Vjerojatno ćemo ga uskoro dodatno tiskati.
U njemu zaista vidimo puno kritike Crkve, patrijarhata, ženomrzačkih stihova na kojima počivaju bećarci...
Crna Željka je avatar putem kojeg čitateljima plasiram svoje stavove. Kako se lik uglavnom svidi ljudima, žele ga čitati, a ja im onda podvalim kritiku stvari koje u našem podneblju ne trpim. Odrastanjem u Osijeku bio sam pošteđen najvećih oblika diskriminacije koji se događaju u još manjim sredinama, ali kako imam dosta rodbine na selu, jako dobro znam kako je tamo biti drugačiji. Kada je društvo ukorijenjeno u tvrdim postavkama religije i konzervativnog društva, mnogo se mladih ljudi osjeća izolirano i neprihvaćeno. Ja sam se rodio u Slavoniji pa sam i svoju Željku smjestio tamo, ali vjerujem da je isto u Zagorju ili bilo kojoj županiji diljem Hrvatske, pa i izvan naših granica.
Čini mi se da se jako dobro snalazite u ženskim likovima. Kako to tumačite?
S tehničke strane dugo sam bio nesiguran crtati ljudske likove, uglavnom sam se oslanjao na dinosaure i slična bića. Tek na faksu sam krenuo crtati ljude, pa se možda pojavio i taj stereotipni pristup da muški autori uglavnom crtaju ženske likove. Što se tiče karakterizacije lika, većinom se družim sa ženama, i na faksu sam uvijek bio više okružen ženskim društvom, možda mi je zato i njihov način razmišljanja bliži. A realno, muških likova u stripu ima i previše, pa su i meni manje zanimljivi. Pričati ženske priče veći mi je izazov, a kada jedna žena pohvali “Crnu Željku”, smatram to znakom da sam uspio.
Vaš posljednji animirani film “Sve te senzacije u mom trbuhu” također je jedna ženska priča, odnosno priča o tranziciji žene rođene u muškom tijelu. Prikazan je na dvjestotinjak festivala, osvojio gomile nagrada... Je li to bila svojevrsna prekretnica u vašem radu?
Dugo sam mislio da svoj stripovski stil mogu prenijeti u medij animiranog filma, ali shvatio sam da u festivalskom svijetu to ne funkcionira. Zato sam odlučio surađivati s nekima čiji je stil više prilagođen festivalskim krugovima, malo je reduciraniji, ide u apstrakciju... Tako su u suradnji s Hanom Tintor nastale “Sve te senzacije u mom trbuhu”, koje su ispale velik uspjeh i donijele nam puno putovanja u kojima sam upoznao nove ljude i mjesta te pronašao inspiraciju za sljedeći film. Kao posebno važnu pouku iz tog procesa nosim element suradnje. Kada radiš svoj film, to je egoističan postupak, apsolutni si autor, a ovako moraš vjerovati nekome drugome, smiriti ego, imati puno razgovora i polemika... Shvatio sam da animaciju dalje želim raditi tako, suradnički.
I animacija i strip vrte se oko brojnih festivala – kako biste usporedili ta dva svijeta?
Ne znam mogu li donijeti poštenu usporedbu jer kao indie autor sa stripom putujem po široj regiji, a s animacijom sam zaista proputovao cijeli svijet. Imam dojam da na male festivale ideš da vidiš ljude koje dugo nisi vidio, a na veće, pogotovo inozemne, da upoznaš autore za koje nisi ni čuo. Scena stripa u bivšoj Jugi je specifična jer imamo više festivala nego Francuska, koja je najveća stripovska sila u Europi, iako su naši festivali neusporedivo manjih budžeta. Stranci mi kažu da su oduševljeni što su naši festivali usmjereni na druženje i autorski izričaj, dok su velike stripovske konvencije na kojima gostuju vođene komercijalnim principima i u tom smislu možda sličnije velikim filmskim festivalima. Na njima su autori često svedeni na višesatna crtanja za publiku nakon kojih se iscrpljeni vraćaju u svoje hotelske sobe. Kako su naši strip-festivali uglavnom manjeg karaktera, za njih su to vrlo posebna mjesta.
I sami ste organizator festivala, kakvo je to iskustvo?
Do prošle sam godine s Leom Kralj u Zagrebu vodio OHOHO festival, koji je vrlo underground, na njemu se neće naći nikakav Spider-Man nego DIY kultura, nezavisne autorice i autori, susret s punkom i street artom... Najdraže mi je što festival sve više ide u smjeru feminizma i queera, što se dogodilo spontano, jer nam puno autorica šalje takve stripove. Uz Leu Kralj, festival sada organiziraju Anamarija Kvas i Ivana Geček, koje se bave točno takvim temama, a ja sam se pridružio organizacijskom timu festivala Supertoon u Šibeniku, na kojem sam zadužen za strip.
Kako vidite budućnost naše stripovske scene?
Sudeći po 24-satnom crtanju stripa, koje je meni vrlo važna manifestacija, dolazi nam sve više novih, mladih autora. U uredništvu OHOHOzina i Strip-PREFIKS-a slavimo svaki put kada se pojavi neki novi autor, a samo na toj manifestaciji u Splitu bude po 30-40 ljudi koji fenomenalno crtaju, a koje nikad nisam vidio. Nažalost, mladim ljudima u ovoj zemlji ne možeš jamčiti siguran posao od stripa, jer nemamo ga ni mi, svi freelancamo, bavimo se dizajnom, predajemo... Možeš dobiti poticaj za izradu kratkog stripa ili produkciju knjige putem javnih natječaja, ali to nije dovoljno da bi od toga mogao živjeti. Jedino što im mogu obećati jest da postoje izdanja u kojima mogu biti objavljeni s Igorom Kordejem ili Aleksom Gajićem. Da bismo ih zadržali, treba nam što više publikacija u kojima mladi mogu biti viđeni i festivala na kojima ćemo ih predstavljati.
Dosta ste aktivni u ekološkom pokretu, podržavate queer manifestacije, beogradske studente, čini mi se da imate dobar uvid u svjetonazor neke nove generacije. Kako vidite njihovu budućnost?
Ne znam jesam li optimističan ili pesimističan. Kad gledam što se događa na internetu, sve je gore od gorega. S druge strane, Srbija je pokazatelj da to nisu izgubljene generacije, da ih nisu pojeli TikTok i Pink TV, nego imaju progresivne ideje, plenume, humor i političke poruke kakve u ovoj regiji još nismo vidjeli. Tužno je što se morala dogoditi tragedija da se tako nešto pokrene. Na globalnom planu, na primjer kod klimatskih promjena, očito se isto moraju događati tragedije da ljudi ustanu i polude. Nekim će plodom to dugoročno uroditi, samo se bojim da nemamo puno vremena, pa je poželjno da se taj bunt dogodi što prije.
