Naslovnica Kultura Glazba

Naš maestro Lorin Maazel bio je jedan od onih velikih ljudi koji svijetu daju smisao

Nije laskao budalama, znao je biti neugodno izravan, a u glazbi je spajao umjetnički zanos i strogu logiku vrhunskog intelekta
20. srpnja 2014. u 12:00 229 prikaza
Lorin Maazel
Foto: Robert Anić/PIXSELL

Otkinuli smo tek pola listova s kalendara 2014. godine, a ja na ovoj maloj parceli evo pokapam već trećeg dirigenta.

Na samu Novu godinu u Innsbrucku je umro Milan Horvat. U petak trinaestog lipnja za njim je iz Beča pošao Berislav Klobučar. U siječnju je svoju Italiju i svijet napustio i Claudio Abbado, a u nedjelju 13. srpnja u Castletonu u Virginiji umro je naš veliki maestro Lorin Maazel.

Naš? Da, naš!

Židov, Amerikanac, iz obitelji ruskih emigranata, rođen u Francuskoj. Maestro svih nas koji smo ga imali sreću gledati i slušati u Zagrebu. Maestro svih onih koji su ga upoznali i zavoljeli još kad im je s Bečkim filharmoničarima navraćao čestitati i svirati valcere u vrijeme novogodišnjih ručkova. Maestro svih koji su cijenili ozbiljnost i analitičnost dirigentskog aristokrata, intelektualca, poliglota, filozofa, violinista, matematičara, šahista i kompozitora. U Zagrebu je dirigirao često, jednom čak i u Ciboni za vrijeme Univerzijade 1987.

Nastupao je s našim filharmoničarima i simfoničarima, a jednom je s nekim talijanskim orkestrom bio pratnja Bocelliju.

Ipak, prevario sam se pomislivši lani u Beču da je podsjećanje na sve te nastupe dobar početak za razgovor s maestrom Maazelom. Kratko je odgovorio: Hvala Bogu što ponešto u životu i zaboravim”.Osim po odličnoj memoriji, bio je poznat i po izravnosti, često neugodnoj, i niskom pragu tolerancije na glupost. Srećom, ja sam dobio priliku postaviti i drugo pitanje.

U polupraznom Lisinskom

Sa svoje 83 godine na leđima (u ožujku ove godine bio je navršio 84) maestro Maazel je kao šef-dirigent Minhenske i stalni gost-dirigent Bečke filharmonije putovao i dirigirao više nego ikada ranije u životu i više od sedam desetljeća dugoj karijeri.

Ohrabren vlastitom vitalnošću i brojem stogodišnjaka među svojim precima, maestro Maazel je tek bio počeo pomišljati da bi možda jednog dana, recimo za tri-četiri godine, kad mu se obaveze u kalendaru prorijede, mogao malo usporiti. Međutim, godine i dani, pokazalo se, bili su mu drugačije odbrojani. Prvo otkazivanje nastupa dogodilo se u travnju i od tada više nije stao za dirigentski pult. Prije mjesec dana službeno je dao ostavku na prestižno šefovskog mjesto u Münchenu, ujedno zahvaljujući na milijunima poruka s dobrim željama, te objavljujući da će se na godinu dana povući sa svih pozornica, osim one na svom imanju Castleton. Ali, ni tamo više nije dirigirao, ali je skoro do posljednjeg dana života radio s mladim glazbenicima.

Na kraju ga je dokrajčila upala pluća tamo na velikoj farmi među idiličnim brežuljcima, pašnjacima i šumama američke države Virginije. Tamo je maestro Maazel za sebe i svoju obitelj izgradio sklonište od svijeta. A onda je u njega pozvao čitav svijet. Uz pomoć supruge, njemačke glumice Dietlinde Turban, na velikom je imanju 2008. pokrenuo glazbeni festival namijenjen ponajprije mladim glazbenicima, dirigentima, sviračima i pjevačima, te privlačenju nove, mlade publike. Počelo je u kućnom kazalištu, onda je podignut šator za četiristo ljudi, zatim paviljon s još većim auditorijem te mnogi prateći objekti u kojima mladi muzičari mogu boraviti i raditi čitavo ljeto.

Jest, Lorin Maazel bio je jedan od najskupljih dirigenata na svijetu, ali i najtraženijih. Dobar dio tog novca uložio je u festival za mlade nade glazbe i svijeta. Shvatio je da će se baklja ugasiti ako je ne preda novom naraštaju.

Koliko je bio snažan plamen te baklje u njegovim sigurnim i uvijek tako savršeno mirnim dirigentskim rukama najbolje će znati oni koji su ga u Lisinskom slušali s Izraelskom fiharmonijom u izvedbi Mahlerove Pete simfonije, a još više oni sretnici koji su u listopadu 2006. bili na koncertu Minhenske filharmonije.

I tada sam imao povlasticu provesti gotovo čitav sat prije koncerta u maestrovom društvu. Kada mu je prišao jedan obožavatelj i ponudio na potpis CD sa snimkom koncerta Zagrebačke filharmonije, Maazel je, podigavši obrvu, samo rekao: “Ha, još jedno piratsko izdanje”. I ljubazno se na njega potpisao.
A ja sam čitavo vrijeme mislio kako će slavni gosti, dirigent i orkestar, reagirati kada izađu pred poluprazno gledalište Lisinskog.
Neiskusan organizator potcijenio je važnost marketinga, a precijenio platežnu moć publike koju nije potrebno mamiti da dođu slušati Maazela, Minhensku i remek-djela 20. stoljeća. No, dijelom i zato što su korporacijski šminkeri, estradne zvjezdice i političari s tog koncerta izostali, bila je to jedna od najsavršenijih glazbenih večeri u našim životima.

Prva simfonija Sergeja Prokofjeva, Plesovi iz Galante Zoltana Kodályja te Koncert za orkestar Béle Bartóka, za nas nekoliko stotina odsvirani su kao da nas je prepuna dvorana. A da nas je toliko činilo se i kada smo pljeskali i vikali od oduševljenja podigavši čak i usne strogog Maazela u zadovoljni osmijeh.

Iz pesimizma u aktivizam

Svojim analitičkim umom glazbu je rastavljao i secirao do najtanjih žilica, ali za njim nisu ostajali leševi partitura, nego nanovo oživljena, novim znanjem, mudrošću, dahom i duhom ispunjena glazba. Između umjetničkog zanosa i stroge intelektualne logike kod Maazela nije bilo nikakvog proturječja: ljepota u istini, istina u ljepoti. Na takvoj čvrstoj logici počivala je i njegova umjetnička i ljudska etika. Govoreći polako i jasno, u savršeno oblikovanim rečenicama povezanima u zaokružene misli, maestro Maazel mi je lani u Beču rekao i ovo:

“Povijest i moje životno iskustvo uče me da ljudi nikada ništa ne nauče i da uvijek ponavljaju iste greške. Svojoj sam djeci uvijek govorio neka slobodno griješe, jer griješiti je ljudski i neizbježno, ali neka ne ponavljaju tuđe greške, nego neka griješe na svoj način i otkriju nešto novo. Međutim, izgleda da je sve više ljudi koji se osjećaju udobno i sigurno u svojim predrasudama, strahovima i mržnjama pa odbijaju logično razmišljati, samo da im ništa ne bi uzdrmalo pogled na svijet”.

Govorio je i o tome kako je u svijetu sve prisutniji crno-bijeli pogled na svijet i život pa je samim tim sve manje mjesta za kulturu, razumijevanje i umjetnost, jer sve to nastaje i živi upravo u nejasnim područjima gdje se boje pretapaju. Ali, u vlastitom pesimizmu nalazio je razlog ne za predaju, nego za aktivizam i borbu.
Festival u Castletonu u spomen na svog osnivača istaknuo je ove njegove riječi:

“Uvijek sam vjerovao da umjetnosti same po sebi, kao i umjetnici, moraju igrati veću ulogu u javnoj areni. Ali, ona mora biti potpuno apolitična, nepristrana i slobodna od bilo kakvih zacrtanih programa. To je zadatak najvišeg mogućeg reda, dovoditi narode i njihove kulture na zajedničko tlo na kojem će se neprimjetno i nepovratno moći uhvatiti korijeni miroljubive razmjene.”

Ne politika, ne stranke, ne crkve, ne korporacije, nego ovakvi ljudi čuvaju vjeru u uzvišeni smisao svijeta. Njihova baklja gori i putuje, od ruke do ruke, od slova do slova, od note do note.

>>Prolaze nam godine, prilike i životi u ratovanju s kostima i spomeničkim kamenjem

>>Sarajevski koncert Bečke filharmonije i bečki ispraćaj velikog hrvatskog maestra

Biznis akademija
PROMO
Besplatne video edukacije o digitalnom poslovanju