Kada se 11. listopada 1976. pojavio nulti broj Poleta, s egidom "tjedne novine Saveza socijalističke omladine Hrvatske", bila je to tiskovina za zaborav. Nakon čak i letimičnog pogleda na uštogljene, birokratskim jezikom pisane aktivističke tekstove poput onog o zastojima u reformi obrazovanja, površno obrađena tema o višku kilograma ženske populacije, odlazak Mao Ce-tunga i kineske reforme, čemu su posvećene čak tri stranice... posve se razumljivim čini što je cijena probnog primjerka bila "0 dinara" i što je tiskan u samo 1500 primjeraka. Valjda zbog pretpostavke da tako bolno "rađanje" neće zainteresirati potencijalne mlade čitatelje za novi medijski proizvod.
No kada je dva tjedna kasnije izašao i prvi broj s uredničkim potpisom Pere Kvesića, iskusnog omladinskog novinara koji je na prozi u trapericama zarana stekao i književničku reputaciju, pred čitatelje je stigao osjetno življi, zanimljiviji i informativniji uradak, dokazujući da je to poželjan put prema izlazu iz višegodišnjeg medijskog sivila. Od novinarskih žanrova, pogotovo u brojevima koji su tek uslijedili, ključnu ulogu dobivaju reportažne forme, dakle uvid, često i naturalistički, u životnu stvarnost samoupravne Hrvatske. Jednako su plijenili i otvoreni, neublaženi razgovori s mladima nejasnih perspektiva te provokativni politički komentari, ironični opisi ličnosti iz javnog života, kozerije s ideologiziranih skupova i patetičnih manifestacija, humorni zapisi o svakodnevici i uočljivi pokušaji izbjegavanja svake protokolarnosti. Pokazalo se da takav projekt, uz mnogo truda i ulaganja, ima budućnost.
No sada je to već daleka prošlost, ukoričena u knjigu koja je nedavno promovirana u Zagrebu pod nazivom "Polet – Zlatno doba raspada komunizma" u izdanju Edita, koju potpisuje bivši novinar, danas profesor i povjesničar Željko Krušelj. Ovaj izdavački podvig na gotovo 600 stranica sveobuhvatno i slojevito prikazuje nastanak, uspon, vrhunac, posrtanje i gašenje jedne od najistaknutijih tiskovina svoga doba, stavljajući sve to u kontekst raspada države i sustava u kojemu je ona djelovala. Nema nikakve dvojbe da je pokretanje projekta Polet bilo isključivo motivirano aktivističkim potrebama RK SSOH, koji je postao i njegovim osnivačem i glavnim financijerom. Sve ono što je tijekom vremena sadržajno izlazilo iz tog okvira, bilo je nepridržavanje pravila, dakle eksces. Omladinska je organizacija trebala list koji će na afirmativan, jednostavan i šarmantan način, bez dubljeg ulaženja u probleme, pisati o njenim aktivnostima, od radnih akcija i Dana mladosti do potrebe uključivanja u neku od niza društvenih organizacija koje su djelovale u okviru SSOH, uz neupitno zaklinjanje u Tita i Partiju. Izbor imena novog lista nije bio tema neke posebne rasprave, već je ono mehanički preuzeto iz tradicije hrvatskog omladinskog novinarstva, jer je nosilo u sebi idealistički naboj tipičan za komunističko viđenje mlade generacije.
Pokrenut u listopadu 1976., u idućih desetljeće i pol izlaženja postat će najvažniji list u povijesti hrvatskog omladinskog tiska, list koji danas nije samo uspomena cijele generacije već i znak jednog vremena koje je bilo iznimno važno i koje je formiralo mnoge, pogotovo one koji su imali potrebu za bilo kojim oblikom društvenog angažmana. Omladinski je list nastao kao izdanak samoupravnog sustava koji je na svojima stranicama, zapravo, odražavao njegovu propast. Autor objašnjava kako je Polet, koji je bio dotirano glasilo tadašnje omladine, prerastao u medij koji ne samo da je u naturalističkoj maniri prikazivao i objašnjavao nastale promjene u društvu nego je bio prepoznat kao glas obespravljenih i nezadovoljnih tadašnjim sustavom te predvodnik u mukotrpnoj borbi za ljudska, manjinska i medijska prava.
Gledano iz socijalnog ugla, poletovci su u početnom razdoblju uglavnom izražavali stajališta i interese raznih društveno i kulturno marginaliziranih supkulturnih skupina. U hrvatskim je okvirima mahom bio predvodnik u skidanju seksualnih tabua te borbe za prava žena, LGTB osoba te ostalih ranjivih, manjinskih zajednica. Vrlo se aktivno zalagao za poboljšanje statusa najugroženijih socijalnih skupina, pogotovo mladih u dječjim te odgojno-obrazovnim i zdravstvenim institucijama. Pokazivao je delinkvente i ovisnike, dokazujući svu surovost i bezobzirnost sustava socijalne skrbi. Među prvima je oštro skretao pozornost na posvemašnju birokratiziranost i korumpiranost sustava, pljačku društvene imovine i, što je bilo posebno važno i s dugoročnim posljedicama, nedostatak pravne države.
Polet je bio i ostao list u kojem je rock sa svim svojim izvedenicama, ponajprije novim valom, i po osiguranom prostoru imao jednak, ponekad i bolji tretman od političkih i društvenih tema. Znatan su prostor dobivali i drugi kulturni sadržaji, primjerice film, ali i književnost i likovna umjetnost. Strip je isprva iskoračio afirmacijom grupe Novi kvadrat, koja je lansirala i crtače svjetske razine, ali i najkraće je trajao. Iskoristili su to fotografi, koji su postali novi Poletov fenomen, s nevjerojatnim brojem vrhunskih autora. Polet je u povijesti hrvatskih tiskovina ostao zapamćen po novom pristupu novinskom prijelomu i dizajnu, načinu korištenja fotografija i po inovativnom pristupu prodaji lista. Najprije je snažno promovirao strip, konkretno skupinu Novi kvadrat, nakon toga i glazbeni novi val. Puno je učinio i za afirmaciju hrvatske književnosti, kazališta i filma. Važna je njegova uloga u postupnoj demokratizaciji medijskog prostora, a postao je i najveći rezervoar zanatski osposobljenih kadrova u hrvatskim medijima.
Ako bi se kao minimalni kriterij uzelo povremenu suradnju, moglo bi se ustvrditi da je kroz Polet prošlo više od 2100 autorskih imena. Njima je politički sustav, uza sva svoja ograničenja i ideološku uskogrudnost, financiranjem toga projekta omogućio uspješno novinarsko usavršavanje, ali i poučio ih o ambivalentnom odnosu politike i struke. Brojne su im afere pomagale da shvate i bitnu razliku između racionalnog i emocionalnog pristupa društvenoj zbilji. Mladim je novinarima to bilo mnogo korisnije i praktičnije od onoga što je u isto vrijeme nudio studij novinarstva na Fakultetu političkih nauka, pokrenut u isto vrijeme kad i Polet, te novinarski tečajevi u kući Vjesnik. Zato je upravo Polet postao bez ikakve konkurencije najveći rasadnik kadrova u hrvatskim medijima.
Logično se nameće i pitanje zašto list, unatoč ne tako rijetkim ekscesima i otvorenim suprotstavljanjima odlukama osnivača, u desetljeće i pol trajanja nije bio politički ukinut? Odgovor zasigurno nije ležao u demokratski zasnovanim porivima vladajućih krugova. Hrvatska je u drugoj polovini 1970-ih godina, a to se nastavilo i u posljednjem desetljeću opstojanja jugoslavenske federacije, važila za najdogmatskiju sredinu, što je bilo u suprotnosti s razinom njezine ukupne razvijenosti. Zato je partijskoj i omladinskoj eliti bio interes stvarati privid demokratizacije društvenih procesa, a glasan i provokativan, ali ne i opasan, Polet je bio pogodan medij da bi se to iskazivalo. Zato se, umjesto nepopularnih zabrana, u domeni omladinskih tiskovina radije opredijelila za metodu "držanja uzdi". U praksi je to značilo stalnu kontrolu nad uredništvima, koncepcijama i financijama. Partiji je bilo bitno da list bude i ostane generacijski "ispušni ventil". I ništa više od toga.
Očito je da je prevladavala bojazan kako bi gašenje Poleta, što bi u to doba slabljenja režima u javnosti bio nepopularan politički čin, moglo imati posljedice na povećanu pasivnost, možda i eskaliranje antirežimskih stajališta mlade generacije. S nelagodom se nagađalo i o mogućnosti pojave ilegalnog oporbenog tiska, što se događalo u tadašnjoj komunističkoj Poljskoj. Sigurno je tek to da su i omladinska rukovodstva i redakcije bile svjesne da Polet, ekscesima unatoč, ipak mora izlaziti. Tako se i dogodilo da je list postojao doslovno do dana kada je počeo samoraspuštajući kongres SSOH. Naime, list je bio stalni poligon za testiranje najrazličitijih društvenih trendova i ideja jer njegovi urednici i novinari obično nisu bili pretjerani kalkulanti pa im se takav avangardizam nerijetko obijao o glavu.
Na tom su se poligonu olako trošile karijere i razbijale nebrojene iluzije. Cinički rečeno, Polet je rezultatima svoga rada pokapao komunističku praksu, da bi na kraju taj "mrtvac" i njega povukao u ropotarnicu povijesti. Ugašen je krajem ožujka 1990. u kaotičnim okolnostima raspada komunističkog sustava, jer se kao proračunski projekt nije uspio transformirati na tržišne uvjete poslovanja. Naposljetku, Polet se može proučavati kao društveni, kulturni, politički i medijski fenomen, a posebice ga je moguće izučavati u različitim društvenim i humanističkim znanstvenim poljima i granama, što autor i čini tijekom svog dugogodišnjeg znanstvenog rada. Knjiga može odlično poslužiti svima onima koji žele shvatiti funkcioniranje medija u socijalističkom razdoblju, pogotovo u njihovoj opreci prema nedemokratskoj političkoj praksi. Ona uočava bezbrojne kontroverzije i apsurde onoga doba te potpuni nesklad između ideoloških floskula i životne realnosti.
Polet je u tom kontekstu bio najbolji primjer društvenog aktivizma i reformizma, protkan neizbježnim idealizmom, koji bi i sadašnje generacije novinara mogao voditi prema stvaranju medija prepoznatih kao glasova nezadovoljne javnosti. Autor je naglasio da se fenomen Poleta u današnịim medijskim okolnostima, u parlamentarnoj demokraciji i tržišnom gospodarstvu, ne može ponoviti niti ga se može simulirati, ali i danas je ostao poželjnim putokazom kako na najbolji način usmjeravati mladalačku kreativnu energiju. Zato bi i trpku priču o Poletu, lišenu svake mistifikacije i patetike, trebalo čitati s krajnjom pozornošću i ozbiljnošću. Nije to samo priča o ne tako dalekoj prošlosti, nego i o sve izvjesnijoj budućnosti. Ova knjiga stoga je dragocjen dokument romantičnih vremena novinarstva i njegovih vrijednosti, koje su danas nepovratno izgubljene.
