Talijanski dizajn, prepoznatljiv kao savršen spoj kreativnosti, proizvodnog znanja i inovativnosti, ove je godine u Zagrebu predstavljen u sklopu Dana talijanskog dizajna (IDD). Ova međunarodna inicijativa Ministarstva vanjskih poslova i međunarodne suradnje Italije slavi svoju desetu obljetnicu, a program je realiziran i u sklopu Zagreb Design Weeka, uz organizacijsku potporu ICE Agencije u Zagrebu i u suradnji s Veleposlanstvom Italije u Hrvatskoj.
Pod krovnom temom „Re-Design. Rigenerare spazi, oggetti, idee e relazioni“, fokus je stavljen na održivost i budućnost proizvodnje, bogat program na Akademiji likovnih umjetnosti prate i dvije izložbe „100 Vasi di design italiano“ i „Light On MADE in ITALY“, a u središtu zbivanja je arhitekt Piergiorgio Robino, osnivač torinskog Studija Nucleo i ovogodišnji ambasador talijanskog dizajna, koji danas drži predavanje na ALU. Robino je svjetski poznat po svom avangardnom i eksperimentalnom pristupu, gdje kroz rad s inovativnim materijalima poput smole stvara fascinantan dijalog između prošlosti i budućnosti. U razgovoru koji donosimo, ovaj vizionar otkriva kako danas promišljati dizajn, što redizajn znači u vremenu ubrzanih promjena te na koji se način talijanska tradicija može povezati s eksperimentom i novim tehnologijama.
Sutra stižete u Zagreb na Zagreb Design Week čija je ovogodišnja tema "Trenje" (Friction), a na Akademiji likovnih umjetnosti govorit ćete o redizajnu i regeneraciji predmeta. Kako se koncept "trenja" manifestira u vašem radu? Je li za vas kreativan sukob s materijalom preduvjet za stvaranje velike umjetnosti?
Trenje je zapravo vrlo blisko načinu na koji radimo u Nucleu. Ne zanima me potpuna kontrola nad materijalom. Više me zanima uspostavljanje odnosa s njim. A svaki odnos, znamo, uključuje određenu količinu sukoba. Smola je savršen primjer. Vi je izlijete, ali tada temperatura, gravitacija, kemija, vrijeme i predmet zarobljen unutar nje počinju sudjelovati u procesu. Drvo puca. Smola stvara mjehuriće. Stakloplastika se pomiče. Trava raste tamo gdje želi rasti. Događaju se stvari koje niste projektirali. Za mene zanimljiv trenutak počinje upravo tu kada stvarnost odbija točno reproducirati ono što je bilo na crtežu. Industrijski dizajn tradicionalno pokušava eliminirati trenje: eliminirati pogrešku, eliminirati varijaciju, eliminirati neočekivano. Mi često radimo upravo suprotno. Stvaramo uvjete u kojima će se nešto dogoditi, a zatim pregovaramo o rezultatu. ako da da, mislim da je neka vrsta trenja nužna. Ne nužno nasilje nad materijalom, već otpor. Ako vas materijal jednostavno sluša, vjerojatno samo reproducirate ono što već znate. Trenje uvodi mogućnost otkrivanja nečega što prije niste znali.
Zagreb i Torino dijele snažnu industrijsku prošlost koja je duboko oblikovala njihove identitete. Kako industrijska baština Torina utječe na vašu estetiku?
Nemoguće mi je odvojiti Nucleo od Torina. Torino je nevjerojatno čudan grad jer se iza njegova vrlo elegantnog, gotovo aristokratskog izgleda krije golem industrijski stroj. Generacijama je grad dizajnirao automobile, strojeve, komponente, prototipove i alate. Ovdje postoji izvanredna kultura izrade stvari. Odrastanje u Torinu znači biti okružen radionicama. Naučite da iza svakog lijepog predmeta stoji netko tko reže, zavaruje, brusi, lijeva, polira, popravlja. Ali Nucleo je rođen u trenutku kada se taj industrijski identitet već mijenjao. Tvornice su se zatvarale ili transformirale, proizvodnja se selila drugamo, a golema količina industrijskog znanja bila je u opasnosti da nestane. Možda zato naš rad oduvijek egzistira negdje između industrije i arheologije. Koristimo CNC strojeve, 3D printere i digitalno modeliranje, ali pokraj njih i tehniku staru stotinama ili tisućama godina. U tome ne vidim nikakvu kontradikciju. Torino me naučio da tehnologija postaje zanimljiva tek kada prođe kroz ljudske ruke.
Festival u Zagrebu ugošćuje i izložbu "100 vaza talijanskog dizajna", a vaza je, znamo, arhetipski predmet. Da Studio Nucleo mora stvoriti vazu koja predstavlja 21. stoljeće, od kojeg bi materijala bila napravljena i što bi bilo "zarobljeno" u njoj?
Vjerojatno bi to bila vaza od prozirne smole. Moj san bi bio da u njoj zarobim loše ideologije prošlog stoljeća – da ih trajno zatvorim, poput nečeg opasnog što se više nikada ne bi smjelo pustiti na slobodu. Nažalost, te ideologije pronašle su način da se ponovno manifestiraju i u ovom stoljeću. Djeluje mi gotovo kao da je netko otvorio 'Pandorinu vazu' i pustio ih natrag u svijet. Dakle, ideologije nije moguće zarobiti pa bih umjesto njih unutra zarobio fragmente elektronike: komade tiskanih pločica, kabele, čipove, memorijske uređaje, komponente zastarjelih strojeva. Vaza je jedan od najstarijih ljudskih arhetipova, predmet izmišljen da nešto sadrži i čuva. Elektronika, s druge strane, predstavlja jedan od najbržih ciklusa i stvaranja i zastarijevanja koje smo ikada proizveli. Ono što se danas čini nevjerojatno naprednim, za nekoliko godina će postati arheološki otpad. Zarobljavanjem tih fragmenata u prozirnoj smoli, mogli bismo ih transformirati u fosil naše tehnološke civilizacije. Možda bi za tisuću godina netko gledao u njih na isti način na koji mi danas gledamo fragmente drevne civilizacije, pokušavajući shvatiti tko smo bili na temelju onoga što smo ostavili iza sebe.
Vaša kultna stolica TERRA! postala je simbol održivog dizajna jer je kupac doslovno uzgaja u vlastitom dvorištu. Jeste li ikada dobili fotografiju stolice TERRA! koju je vlasnik potpuno zanemario i pustio da uvene? Kakav je osjećaj vidjeti kako vaš dizajn "umire"?
U 26 godina koliko se ona proizvodi, zapravo nikada nismo primili nijednu pritužbu u vezi s TERRA!-om. Dobili smo nekoliko fotografija, posebno u godinama prije ere društvenih mreža, od sretnih ljudi koji su naprosto željeli podijeliti s nama činjenicu da su ostvarili cilj: napravili su vlastitu TERRA!-u. Bilo je to drugo vrijeme, kada je slanje fotografije nekome još uvijek značilo nešto malo drugačije od objavljivanja na internetu. Dakle, ni slanje fotografije "pokojne TERRA!-e" uopće ne bih smatrao lošom stvari, a svakako ne neuspjehom. To bi jednostavno značilo da je jedno iskustvo došlo do kraja. I na sreću, budući da je TERRA! u osnovi napravljena od trave, zemlje i jednostavne strukture, na kraju gotovo sve nestane. Ono što ostane zapravo ne postaje otpad u konvencionalnom smislu. To je samo materija spremna za transformaciju u nešto drugo. Za mene je to zapravo dio projekta. TERRA! ne mora živjeti vječno da bi bila uspješna. Ona može rasti, koristiti se, nestati i postati nešto drugo.Možda je to puno prirodnija definicija održivosti nego pokušaj da se svaki predmet učini besmrtnim.
S projektom TERRA! vi odrađujete 50% posla, a kupac ostalih 50% donoseći zemlju i sadeći travu u konstrukciju stolice. Gdje prestaje uloga Piergiorgija Robina kao dizajnera, a počinje uloga kupca kao suautora? Je li to konačni gubitak kontrole nad vlastitim radom?
Zapravo, čak je i reći da kupac mora donijeti zemlju i posaditi travu već previše restriktivno. U originalnim uputama piše nešto vrlo jednostavno: ako ste u snijegu, napravite je od snijega; ako ste u pijesku, napravite je od pijeska; ako ste na asfaltu, napravite je od asfalta. Važno je da odgovara svom okruženju. Tako da – da, gubitak kontrole je apsolutno ovdje dio projekta. Ono što smo dizajnirali zapravo nije bila konačna stolica. Dizajnirali smo strukturu, set uputa i mogućnost da netko drugi dovrši posao. Od tog trenutka TERRA! pripada mjestu i osobi koja je izrađuje. Materijal ne mora nužno doći od nas. Konačni izgled ne dolazi od nas. Čak i priroda – ili odsutnost prirode – može odrediti što će ta stolica postati. U tom smislu, kupac ne sastavlja samo proizvod, on postaje dio kreativnog procesa. Za mene to nije gubitak autorstva već drugi način razumijevanja autorstva. Dizajner ne mora uvijek dizajnirati konačni predmet. Ponekad možemo dizajnirati uvjete koji omogućuju da se predmet dogodi.
Kolekcija PRIMITIVE spaja dva naizgled nespojiva svijeta: sirove, pretpovijesne oblike i vrhunski digitalni kod (3D primitive). Kako ste uspjeli učiniti da hladni, digitalni jezik računala progovori kroz sirovu, divlju, ljudsku estetiku?
Ta kontradikcija je upravo razlog zašto smo je i nazvali PRIMITIVE. Kada otvorite 3D program, prije nego što išta dizajnirate, već imate elementarnu geometriju: kocku, sferu, valjak, stožac. Nazivaju se primitivi (primitives). I ta mi je riječ bila fascinantna jer "primitivno" može opisivati i početak ljudske civilizacije i početak digitalnog objekta. Tisuće godina ih razdvajaju, ali konceptualno zauzimaju istu poziciju: oboje su polazišta. Tako smo započeli s tim iznimno čistim digitalnim geometrijama, ali smo ih potom provukli kroz fizički proces. Stakloplastika, smola, brušenje, lijevanje, slojevitost. Odjednom savršena digitalna kocka postaje ranjena, ima mjehuriće, ima debljinu, ima pogreške, ima otiske prstiju. Računalo predlaže savršenstvo, a ljudska ruka ga kontaminira. Ta kontaminacija je PRIMITIVE.
Zašto u kolekciji PRIMITIVE aktivno bježite od kalupa? U svijetu industrijskog dizajna kalupi donose savršenstvo i profit. Zašto vam je toliko ključno zadržati mjehuriće zraka, kvrge i nesavršenosti na površini smole?
Zato što kalup pamti idealan predmet. Mene zanima stvarni predmet. Kalup je izvanredan industrijski izum jer vam omogućuje da reproducirate isti oblik stotinama ili tisućama puta. Ali kada eliminirate kalup, svaki komad postaje konstrukcija, a ne reprodukcija. To mijenja sve. Mjehurić više nije nužno greška. Nepravilna debljina više nije nužno greška. Trag koji je ostao nakon izrade postaje dokaz o tome kako je predmet nastao. Volim predmete koji svoju biografiju nose na svojoj koži. Ako uklonite svaku nesavršenost, ponekad uklonite i priču o tome kako je nešto napravljeno. Živimo u svijetu koji je sposoban proizvesti gotovo savršene predmete. Savršenstvo više nije osobito teško postići. Stroj to može raditi unedogled. Nesavršenost, s druge strane, može učiniti predmet jedinstvenim.
Smatraju vas pionirom korištenja epoksidne smole u suvremenom dizajnu namještaja. Kada ste tek počeli raditi s njom, jeste li je doživljavali kao ljepilo, građevinski materijal ili kao čarobni medij za zaustavljanje vremena?
Moj odnos s epoksidom i stakloplastikom započeo je vrlo rano, još dok sam bio student dizajna. Zapravo, moj prvi projekt u kojem sam koristio epoksidnu smolu i stakloplastiku bila je torba. U početku me nije privlačila ideja o smoli kao čarobnom mediju za zaustavljanje vremena. Fascinirali su me kompozitni materijali jer su bili novi i u određenom smislu, još uvijek neistraženi. Ako razmislite o drvu, kamenu, metalu, staklu ili keramici, ljudska bića rade s tim materijalima stoljećima ili čak tisućama godina. Generacije ljudi istraživale su ih, rafinirale i usavršavale u gotovo svim mogućim primjenama. Kompozitni materijali bili su drukčiji. Bili su relativno novi, pa je još uvijek postojala mogućnost da se napravi nešto što prije nije bilo učinjeno i to je za mene bilo nevjerojatno uzbudljivo. Pitanje mi je bilo: mogu li uzeti novi materijal, zajedno s novim tehnologijama, i od toga stvoriti nešto potpuno novo?Tako je smola u početku bila materijal za istraživanje. Ali onda sam, radeći s njom, otkrio nešto drugo. Otkrio sam da smola može postati vrijeme. Prozirna smola ima to izvanredno i gotovo kontradiktorno svojstvo: možete staviti nešto fizički unutar čvrstog volumena i to ostaje potpuno vidljivo, ali to više ne možete dotaknuti. Predmet je tu ispred vas, ali je u isto vrijeme uklonjen iz sadašnjosti. Prisutan je i odsutan istovremeno i to mi je odmah stvorilo poveznicu sa sjećanjem. Od tog trenutka smola je za mene prestala biti samo novi građevinski materijal i postala je način stvaranja umjetnog geološkog procesa. Prirodi su potrebne tisuće ili milijuni godina da proizvede fosil; sa smolom bismo taj proces konceptualno mogli ubrzati unutar studija. Uzmete nešto što pripada sadašnjosti – ili nešto što već pripada prošlosti – i date mu drugo vremensko stanje. Tako da nisam počeo koristiti smolu zato što sam želio zaustaviti vrijeme, počeo sam jer sam želio istražiti budućnost novog materijala, da bih na kraju otkrio da taj isti materijal može sačuvati prošlost. Ta me kontradikcija vjerojatno od tada drži fasciniranim smolom.
I u kolekcijama "Souvenir of the Last Century" i "Wood Fossil", uzimate stare, odbačene stolice ili komade drevnog drva i lijevate ih u smolu. To je čin spašavanja povijesti ili njezina mumifikacija?
I jedno i drugo. Mumiјa je također oblik spašavanja. Zanimali su nas predmeti koji su izgubili svoju ekonomsku vrijednost, ali ne i sjećanje. Stara stolica, oštećeni komad namještaja, fragment drva: te stvari obično nestaju. Stavljanjem u smolu izvodimo gotovo apsurdan čin njihova očuvanja. Nešto što se smatralo bezvrijednim odjednom dobiva golemu količinu pažnje. Iako, smola ne obnavlja predmet. To je važno. Ne pokušavamo staru stolicu ponovno učiniti novom. Čuvamo njezine rane, njezine ogrebotine, njezino propadanje. Prošlost tu ostaje prošlost i zato mi je draža ideja fosilizacije nego restauracije. Fosil ne vraća organizam u život, on omogućuje tragu tog organizma da putuje kroz vrijeme. Velik dio Nucleova rada odnosi se na tu čudnu arheologiju: stvaranje predmeta danas kao da će ih netko otkriti u budućnosti.
Kada ljudi posjete vaš atelje u Torinu, ne zateknu dizajnera u čistom odijelu koji sjedi ispred ekrana, već čovjeka u prljavom kombinezonu, prekrivenog prašinom od brušenja i smolom. Zašto vam je taj fizički, teški rad toliko privlačan? Može li se uopće biti "funkcionalni umjetnik" bez prljanja ruku?
Za mene razmišljanje i izrada nisu dvije odvojene aktivnosti. Mogu nacrtati nešto na računalu, ali dok to fizički ne izradim, ne razumijem to u potpunosti. Kada radite rukama, materijal vam odmah odgovara. Nešto je preteško, nešto puca, nešto se savija, nešto što je na ekranu izgledalo užasno, odjednom postane lijepo – ili obrnuto. Ta je povratna informacija nevjerojatno važna. I da, naš rad može biti fizički iscrpljujući jer brusimo, režemo, lijevamo, poliramo, nosimo vrlo teške stvari. Ponekad studio izgleda više kao radionica nego kao romantična ideja koju ljudi imaju o umjetnikovu ateljeu, ali meni se to sviđa. Postoji oblik inteligencije koji se nalazi u rukama. I naravno da možete biti dizajner bez prljanja ruku. Ali mislim da ja ne bih mogao biti dizajner kakav jesam bez te komponente.
Vaši prijatelji u Torinu od milja vas zovu "Pier Nucleo". Gdje prestaje privatni Piergiorgio Robino, a počinje ovaj javni alter-ego? Uspijete li ikada ući u svoju kuću, zatvoriti vrata i potpuno zaboraviti na Studio Nucleo?
Nažalost, mislim da su se Piergiorgio i Pier Nucleo odavno pomiješali. Nucleo nije tvrtka u koju odlazim ujutro i iz koje odlazim navečer. On je zauzeo veći dio mog odraslog života. I moji prijatelji su povezani s njim. Ljudi s kojima radim povezani su s mojim privatnim životom. Predmeti iz studija dolaze kući. Predmeti iz kuće na kraju stižu u studio. Odlazim na buvljake, na svoj navodni slobodan dan, i vraćam se noseći nešto što postaje početak nekog drugog projekta. Dakle, ne postoji vrlo jasna granica privatnog i poslovnog. Možda je to i zato što Nucleo nikada nije bio zamišljen samo kao brend. Sam naziv je važan: jezgra (nucleus) je središte oko kojeg se okupljaju sve druge stvari. Ljudi ulaze u nju, odlaze iz nje, vraćaju joj se. Ponekad bih volio zatvoriti vrata i potpuno zaboraviti Nucleo, ali nisam osobito dobar u tome.
U 2004. godini vaš se studio raspao i ostali ste potpuno sami, no tada ste u svoj život i rad primili dvoje mladih stažista koji su s vremenom postali vaši ravnopravni partneri. Vaš se studio danas često opisuje kao komuna, proširena obitelj. Kako usklađujete duboke osobne i profesionalne odnose unutar istog kreativnog prostora?
Ne znam usklađujemo li ih. Možda jednostavno živimo unutar te neuravnoteženosti. Kada se prvotna grupa raspala, to je mogao biti kraj Nuclea. Umjesto toga, dogodilo se nešto neočekivano. Došli su mladi ljudi, u početku kao stažisti, i odnosi su se postupno mijenjali. U nekom trenutku više nisu bili stažisti, postali su suradnici, a na kraju i partneri. To je važno jer Nucleo nikada nije funkcionirao prema tradicionalnoj hijerarhiji. Očito netko mora preuzeti odgovornost i donositi odluke, ali ideje mogu doći od bilo koga. Kada radite zajedno dugi niz godina, razlika između kolege, prijatelja i obitelji postaje komplicirana. To, naravno, stvara poteškoće. Profesionalna neslaganja lakše postaju osobna, ali vrijedi i obrnuto pa povjerenje postaje puno dublje. Klasična tvrtka možda bi bila učinkovitija, ali učinkovitost nikada nije bila jedini cilj Nuclea. Sam studio dio je tog eksperimenta.
Poznati ste po svojoj opsesiji sakupljanjem starih stvari i kopanjem po buvljacima. Koji je najčudniji ili najbizarniji predmet koji ste ikada donijeli kući ili u studio, a koji još uvijek čeka da postane dio neke umjetničke kolekcije?
Ovo je opasno pitanje jer gotovo sve što donesem u studio "čeka na projekt". To je, u svakom slučaju, izgovor. Privlače me predmeti koje je postalo teško razumjeti, a kao što su zastarjeli alati, dijelovi strojeva, namještaj bez potpisa, fragmenti čija izvorna funkcija nije odmah jasna. Na buvljaku rijetko tražim nešto specifično, gledam i čekam trenutak u kojem predmet postavlja pitanje. Ponekad nešto stoji u studiju i deset ili petnaest godina prije nego što shvatim zašto sam to kupio i to mi se neizmjerno sviđa. Živimo u kulturi koja očekuje da sve ima trenutnu funkciju, a moj studio je neka vrsta čekaonice za predmete čija je funkcija nestala. Možda im jednog dana Nucleo udahne novi život, a možda će neki od njih jednostavno čekati zauvijek.
Koja je najvažnija lekcija o dizajnu (ili životu) koju pokušavate prenijeti svojim studentima na akademijama u Torinu, Milanu ili Jeruzalemu – a koja se ne može pročitati ni u jednom udžbeniku?
Pokušavam ih naučiti da se ne boje neznanja. Škola često trenira studente da dođu do točnog odgovora. No, kreativan rad počinje upravo onda kada točan odgovor ne postoji. Ako već točno znate kako će konačni predmet izgledati, vi zapravo ne istražujete. Vi samo izvršavate. Govorim studentima da izrađuju stvari, da ih razbijaju, da griješe, mijenjaju materijale, da otkriju da je prva ideja bila pogrešna i iznad svega, da ostanu znatiželjni. Tehnike će se mijenjati, softveri će nestati, umjetna inteligencija promijenit će mnoge stvari koje danas nazivamo dizajnom. Strojevi će postajati sve bolji i bolji u proizvodnji onoga što od njih tražimo da proizvedu, ali temeljna ljudska sposobnost i dalje je postaviti zanimljivo pitanje. Za mene je to važnije od učenja kako dati savršen odgovor. I možda nas baš to vraća natrag na trenje s početka razgovora. Nemojte uvijek tražiti najlakši put, ponekad je prepreka zapravo projekt.
Otvori KEKS Pay
