Ako može moja baba, mogu i ja – kazao je nesuđeni pravnik Stjepan Dumančić i počeo – kuhati pekmez.
Danas taj 38-godišnji Osječanin na gospodarstvu u baranjskom selu Čemincu uzgaja na tone voća i povrća od kojih pravi pekmeze, ajvar, sokove, ocat... Proizvode je brendirao kao “Stipino”, a na etiketu je stavio – svoju sliku. Sve kupce poznaje jer u gradovima diljem Hrvatske dostavu svega što proizvede obavlja samo on.
S obzirom na to da njegov životni put nije običan, red je da ispričamo cijelu priču kako je Stjepan Dumančić, uz roditelje i brata pravnike, uopće završio u poljoprivrednim vodama.
Dok sjedimo uz bazen koji u sklopu seoskoga turizma ima na gospodarstvu na kojem se može prenoćiti, pecati i uživati u specijalitetima poput fiš-paprikaša, Stipo govori da je bio nestašan dječarac, ali da mu je od ruke išlo sve. Kad su ga sa 17 godina kao tinejdžera “puknuli hormoni”, organizirao je online seksualnu edukaciju:
– Ma nisam ja ništa savjetovao, samo sam prevodio već dostupan materijal – kaže smiješeći se.
Vješt u izradi internetskih stranica, bio je pokrenuo i Fekal Tribune, a imao je i Tužibabu – popularnu internetsku stranicu na kojoj su se ljudi iz cijele Hrvatske mogli javljati sa svojim problemima. Stjepan Dumančić završio je i vojsku, u posljednjoj generaciji dobrovoljnih ročnika. I sve mu je išlo, ali pravo koje je upisao – nikako.
Nagrada za portal o jabukama
– Na tome sam se satr’o. Nije mi problem raditi 15-16 sati dnevno, al’ pravo mi nije išlo pa ga nisam ni završio – kaže Dumančić. Njegov otac odvjetnik imao je u Baranji, u Čemincu, komad zemlje i Stipo je promislio kako bi bilo dobro da krene u voćarske vode.
– Ja mlad, oči velike, pa rek’o mogu i višnje i kruške i jabuke, što odlučiti. I onda sam na pet hektara posadio jabuke – govori o odluci koju je donio 2008. godine.
Iste je godine registrirao obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, “kreativno” ga nazvavši svojim imenom i prezimenom jer nije znao da može i drukčije. Položio je ispit za voćara i godinu kasnije smislio zapaženu kampanju “Volim jabuke”. Htio je odmah napraviti i portal o jabukama jer je i sam tada spoznao da toga voća ima više od 10.000 sorti. Ali, da ne ide baš sve glatko uvjerio se već sljedeće godine kada mu je kiša potopila voćnjak i od pet hektara tri i pol bila su pod vodom pa se od 12 tisuća stabala tri tisuće osušilo. To i loš urod poprilično su ga demotivirali, odustao je od portala i počeo praviti sok i ocat. Nakon pozitivnih reakcija tržišta, entuzijazam se vratio, Dumančić je bio napravio i prvi portal o jabukama i dobio nagradu na VIDI Web Top 100 za najbolji portal u kategoriji prehrana i zdravlje. I zamalo tužbu Applea. Naime, u njegovu je logotipu za stranicu volim-jabuke.com bila zagrižena jabuka, ali ne s iste strane kao kod Applea, nego s druge, i kad je htio zaštititi brend, javili su se ljudi iz Applea i tražili da promijeni logo.
– Žao mi je što nismo završili na sudu jer bi to baš bila fora. Pravni tim Applea protiv poljoprivrednika iz Baranje na sudu u Belom Manastiru – govori Stipo čiji je prvotni logo ipak ostao.
A onda je došao mraz, uništio urod, pa teška prometna nesreća u kojoj je jedva izvukao živu glavu. Prije sedam godina započeo je s dostavom jabuka na moru jer je platežna moć Slavonaca bila znatno pala. Kako je uz jabuke zasadio i druge sorte voća, ali i povrća, a ljudi su ga propitkivali što još ima, prije pet godina na leđa je uprtio vreću paprike, otišao k bratovoj punici i s vrata rekao: “Želim naučiti praviti ajvar”.
Dva dana ajvarijade na imanju
I tako je prije pet godina nastao brend “Stipino” te stranica stipino.com kamo su preseljene i sve informacije s portala volim-jabuke.com. Danas Stjepan Dumančić na svome gospodarstvu pravi pekmeze, sokove, sirupe, ajvare, salate, ocat i kuhanu rajčicu koju jedni koriste za kuhanje, drugi je piju kao sok, a ima Stipo i mušteriju kojoj treba za koktel Bloody Mary.
Na svakoj je etiketi, ukrašenoj Stipinom slikom, i objašnjenje o proizvodu pa tako na teglici Ćućine pikant salate možete pročitati da je ime dobila po Stipinoj kumici Željki Bašćevan zvanoj Ćuća iz Brnaza kod Sinja:
– Eto, spajamo zelenu i plavu Hrvatsku – kaže Dumančić.
Ponudu gospodarstva proširio je i na seoski turizam kapaciteta deset ležajeva, s bazenom, jacuzzijem i doskora nadstrešnicom pod koju će se moći smjestiti 50 osoba. Tu Stipo organizira i razne radionice koje je nazvao pekmezijada, ajvarijada i paradajzijada. Sudionici sami prave pekmez, ajvar i kuhaju rajčicu, a dio onoga što naprave nose sa sobom:
– Ajvarijada traje dva dana jer se prvi dan povrće bere, čisti, peče, a idući dan guli, melje i prži. Ljudi su baš zadovoljni, kući se vraćaju s onim što su sami napravili, a i meni je dobro i dio onoga što su skuhali mi ostane – objašnjava.
Što se tiče prodaje, Stipino se može naručiti preko Facea i web stranice, a Dumančić radi i dostavu. Osim u Osijeku, gdje je dostava u sezoni dnevna, Stipo ide i na devetodnevnu “turneju” po Hrvatskoj. Kad primi sve narudžbe iz Rijeke, Pule, Zadra, Šibenika, Splita i s Krka i Raba, palete šalje po gradovima, a on s kombijem kreće na teren. Svakog kupca nazove. Proteklih šest godina imao je ukupno oko 12 tisuća dostava.
– Imam stalne kupce pa ja i oni s godinama zajedno rastemo – govori nesuđeni pravnik, ali uspješni poljoprivrednik Stjepan Dumančić.
Vrijedan čovjek, a gospođe Dumančić nigdje na vidiku.... tužna slika Slavonije i Baranje 😥