Najznačajnija i najvažnija dalmatinska vinska sorta, ne po količini nego po kvaliteti, bez premca je Pošip. O njemu sam prvi puta pisao u kolumnama 2003. koje su tada izlazile u Dubrovačkom Vjesniku i koja su, kada sada pogledam unazad, bile pionirski pokušaj da se o vinu napiše nešto iskreno bez financijske ovisnost ni o kome i ni o čemu, zato nije dugo ni trajalo, ali se isplatilo. Taj put sam ocijenio tri vina, najbolje je tada ocijenjen Pošip Barrique 2001 vinarije Čara, bolje od Grgića iz iste berbe. Tada i meni najboli pošip odnjegovanih u bačvi sa Korčule kojega sam to tada kušao a i od tada jedan od najboljih ikada kušanih pošipa sa Korčule. Nažalost, vinarija Čara je prestala s tim projektom što je stvarno bila velika štete. Međutim, ostavimo se prošlosti, od nje se ne živi ali se od nje može dosta naučiti, naravno ako se želi. Povod ovome tekstu je malo opsežnija slijepa degustacija koju je organizirao Imperial Wine Club Dubrovnik a,o kojoj ću napisati još ponešto na kraju kolumne. Sada bih malo prostora posvetio Pošipu kao sorti. Ovaj kultivar je nastao spontanim križanjem dvaju korčulanskih sorti vinove loze, Bratkovine i Blatske Zlatarice i to je, nakon dugo vremena, 2002 godine znanstveno dokazano. Profesori sa Agronomskog fakulteta u Zagrebu, Ivan Pejić i Edi Maletić su ispitivanjem DNK uzorka Pošipa došli do istog rezultata i potvrdili dugo poznatu i pričanu priču o nastanku Pošipa.
Inače, o podrijetlu Pošipa i nastanku njegova imena poznato je nekoliko priča. Prvi puta se Pošip spominje godina 1880 i to u jednoj od arhiva starih Korčulanskih obitelji kada se navodi da je te godine napravljeno vino od te sorte. Predaja pak govori da je jedan od korčulanskih težaka, Marin Tomašić Barbaca, 1864 godine, čisteći svoju šumu našao samoniklu lozu koja ga je svojim mirisom i okusom zavela i da ju je rasadio i kasnije njene plemke davao susjedima da je i oni sade. Tako je započeo životni put, istinske, autohtone sorte otoka Korčule i to u početku isključivo na otoku, ponaosob u vinogradima vinogorja Čare i Smokvice da bi se kasnije proširio i po ostatku otoka a, odnedavno i izvan njega, po cijeloj Dalmaciji, pa i šire
Što se pak imena tiče postoje dvije verzije kako je ono nastalo. Prva priča kazuje da je ime nastalo po priči težaka Barbace, po kojoj je on našao lozu da raste uz stablo šipka, po korčulanski bi se to reklo „po šipak“ pa otud Pošip. Druga priča govori da je zbog šiljastog oblika svojih bobica sorta dobila me po „šipu“, korčulanskom nazivu šiljatog dijela poljoprivredne alatke, krampa. Svoje prvo promaknuće, u kategoriju velikih sorti, Pošip doživljava 1967 godine.Te godine vino od Pošipa iz berbe 1965. biva zaštićeno kao prvo vrhunsko bijelo vino sa područja tadašnje Jugoslavije i time ulazi u povijest vinskog svijeta. Vina od ove sorte a, ponaosob iz vinogorja Čare i Smokvice su bili sinonimi i primjeri tadašnjih velikih i tipično dalmatinskih vina. Početkom ovog stoljeća nastupa jedan krizni period za vina od ove sorte. Naime, dok se u drugim dijelovima Hrvatske, ponaosob u Slavoniji i Istri proizvodnja bijelih vina modernizira, Korčulanska, a i ostala Dalmatinska vina dobrano zaostaju i bivaju još uvijek tradicionalno pravljena. Lagano oksidativna, teška i aromatična, izgubila su bitku sa konkurencijom i bivaju potisnuta sa tržišta a, tako i iz fokusa vinoljubaca koji su tada tražili svježa, lepršava i pitka bijela vina.
Prvi vinar koji je vratio Pošip na scenu je bio Miljenko Mike Grgić koji je pokazao i dokazao da se od ove sorte mogu praviti velika i tržištu jako zanimljiva berba. Inspirirani njegovim radom i vinari Korčule počinju Pošip i vina od njega drugačije praviti. Plejadu novih vinogradara i vinara po mom mišljenu je prema pravom putu poveo Luka Krajančić. Vinar, vinogradar, pjesnik i po meni najbolji poznavatelj Pošipa nove generacije, što dokazuje danas sa širokom plejadom svojih vina od Pošipa. O njemu i njegovim vinima ću pisati neki drugi put. Pošip trenutno može stati uz bok svim bijelim vinima iz bilo kojeg vinogorja Hrvatske, i pokazati da i Korčula ima velikog konja za trku, bilo u svježim , bilo u hrastu odgojenim vinima, maceriranim vinima pa i u slatkim verzijama. Postoji jedna
lijepa grupa mladih vinara koji polako ali sigurno pozicioniraju Pošip i njegova vina na Hrvatsku vinsku scenu a i šire. Pošip, prije 20 godina gotovo pa da se nigdje drugdje nije uzgajan nego na Korčuli, polako ali sigurno biva otkriven i sadi ga se posvuda po Dalmaciji a u zadnje vrijeme i u Hercegovini. Novi vinogradi i nove pozicije pokazuju da je pogodan i da može dati vina velike kvalitete, bilo svježa bilo odležala u drvu. Zadnjih godina vina od Pošipa redovno dobivaju nagrade na međunarodnim ocjenjivanjima i postaju poznata i priznata i izvan granica njegove domovine.
Moram pak napomenuti da su vina od Pošipa, zahvaljujući pomalo i uspjehu koja su postigli prije desetak i više godina, bila zapala u laganu krizu identiteta. Ova kriza nije samo Pošipu i Korčuli svojstvena, ona se je osjetila i u vinima od Malvazije i Graševine. Naime, kako je tržište, posebno tijekom ljeta, tražilo lagana svježa i vrlo pitka vina, dolazi do velike manipulacije sorte kroz uporabu selekcioniranih kvasaca. Veliki dio vina je bio vrlo sličan jedan drugome i u njima se pojavljuju izrazite arome Sauvignon Blanca. Ta vina su bila bez greške, tržište ih je voljelo, pitka su i voćna, ali su izgubila identitet i karakter sorte, što sam ja jako često naglašavao i komentirao kušajući vina i pričajući sa vinarima. Naime, sva ta vina su imala naglašene sauvignonske arome. Sjećam se jednog razgovora na ovu temu kada mi je legenda Malvazije istarske Moreno Coronica rekao da u jednoj slijepoj degustaciji nije prepoznao malvaziju, mislio je da je Sauvignon Blanc. Dolaskom pandemije i laganog pada prodaje dolazi i do povratka iskonskom pošipu i vinima od njega kakva bi trebala biti. Ovo vrijedi i za ostale prije spomenute sorte, povratak sorti i njenim izvornim karakteristikama postaje pravilo a ne izuzetak. To me jako veseli i izgleda da ipak nisam griješio kada sam kritizirao vina koja su postajala sve sličnija jedna drugima, bez obzira od koje su sorte. Upravo ova degustacija nam je pokazala da se taj trend mijenja i da Pošip opet postaje Pošip, iskonski onakav kakav treba i biti i da je prije spomenuta kriza identiteta ostaje iza nas.
Imperial Wine Club Dubrovnik je organizirao slijepo kušanje te pozvao goste kušače. Degustacija se je održala u prostorima OPG “Kameni dvori“ u Lovornoj u Konavlima, kojeg vode i to vrlo dobro, posebno i uspješno obitelj Mujo. Ovoga puta su nam se pridružili i sa nama ocjenjivali: vlasnica i pokretačka snaga vinskog bara “Mʼarden“ u Dubrovniku, Ana Bitanga,kad ste u Dubrovniku morate posjetiti, konavoski vinar kojem ne treba veliko predstavljanje Petar Crvik iz vinarije „“Crvik“ iz konavoskih Komaja i ako vas put nanese u Konavle obavezno posjetite, i širokoj vinskoj publici poznati kroz televizijski serijal “Fino i Vino“, sommellier, lovac na vina i pomalo i vinar i pokretač portala o vinu “Vinski Klub“, Tomo Jakopović.
Kušali smo 14 od toga 13 iz berbe 2024 i jedan iz berbe 2025, u zagradama je od kuda dolazi grožđe koje je korišteno za proizvodnju.Vina su kao i obično kupili i donijeli članovi kluba. Nakon kušanja redoslijed po ocjenama je bio slijedeći:
1 Pošip Grgić 2024 (Korčula) 90,14
2 Pošip Čara 2024 (Korčula) 90
2 Pošip Korta Katarina 2024 (Korčula) 90
2 Pošip Merga Victa 2024 (Korčula) 90
3 Pošip Pavičić 2024 (Hvar) 89,85
3 Pošip Sveti Ivan 2024 (Korčula) 89,85
4 Pošip Skaramuča 2024 (Korčula) 89,57
5 Pošip Stina 2024 (Brač/Korčula) 89,14
6 Pošip Nono Rizman 2024 (Komarna) 88,85
6 Pošip Aurora Obscura Radić 2025 (Korčula) 88,85
7 Pošip Posh Saints Hills 2024 (Korčula) 88,28
8 Pošip Nerica 2024 (Korčula) 87,28
9 Pošip Intrada 2024 (Korčula) 86,00
Pošip Rizman 2024 nažalost nije bilo ispravno vino, osjetio se čep.
Otvori KEKS Pay
