Jedne nedjelje, prije nešto manje od šest godina, točno u 14 sati na
malim ekranima prvi put smo ugledali Aleksandra Stankovića, a preksutra
će Aco odraditi svoju 200. rundu verbalnih TV-okršaja. Polako kročeći
prema toj okrugloj brojci, čini mi se, da je postupao mudro i strpljivo.
Naime, na startu kao iskusan radijski novinar ali i posve novo
televizijsko lice, Stanković se poznatim gostima nije suprotstavljao
sam, već se za što sigurnije osvajanje terena prvo okružio kolegama
novinarima. Kad se s vremenom njegova emisija nametnula kao neizostavan
nedjeljni programski adut, na svoju je stranu pozvao one koji su mogli
učiti od njega - studente novinarstva. Naprosto, neobuzdana energija i
želja za dokazivanjem onih mlađih uvijek može zapaliti neku novu iskru.
Ipak, nekog vatrometa od njih i nije bilo.
Ali kada je svatko, pa i sam Stanković, shvatio da već spominjanjem
njegova imena iskre frcaju same od sebe, došao je red da se pobočni i
pozadinski redovi otpuste te da na megdan "Nedjeljom u 2" izlaze samo
gost i on. Zapravo, Stanković je time osvojio pravu kraljevsku formu u
televizijskom novinarstvu. Je li ona doista rezultat promišljene
strategije ili se sve to sasvim slučajno tako posložilo?
- Dijelom je tu bilo i slučaja, a dijelom je bio i plan - odgovara. -
Priznajem, već sam nakon prve sezone imao dosta sugestija u stilu:
"Emisiju i tako ti držiš pa bi je mogao sam i raditi". No, tada nije
bilo vrijeme za to jer sam bio novo lice na televiziji, a možda je u to
doba bilo i previše onih koji tada ne bi rado vidjeli nekog klinca da
na ekranu dobiva, kako vi kažete, tu kraljevsku formu. Stoga sam
odlučio raditi po etapama. Što se studenata tiče, njih sam zvao misleći
da to može biti dobro i za mene i za njih. Uostalom, da sam ja
student novinarstva volio bih biti kod Stankovića u emisiji,
čisto da vidim kako miriše televizija, kako izgleda program uživo...
EKRAN: I biste li mogli jednog, sada
dalekog dana, iz te iste emisije samo zakoračiti u mirovinu?
STANKOVIĆ: Nemam pojma! Ma, mene intervjui zanimaju. Njih volim raditi.
I još mi nisu dosadili. Da vi to radite na televiziji, ja bih gledao.
Ovako radim ja pa mi je još veći gušt. Znači, uskoro se ne namjeravam
ostaviti ovog posla, osim ako na televiziji jednog dana procijene da ja
više nisam taj, onda je to druga stvar.
EKRAN: Stipe Gabrić Jambo priznao je
kako se prije emisije išao pomoliti u Međugorje, jer su mu svi rekli da
ste bauk. Imate li zaista dojam da vas se ljudi boje?
STANKOVIĆ: Čim mi je on to rekao u trećoj minuti razgovora, odmah sam
znao da će emisija biti odlična. E, sad ispadam baš neskroman, ali kad
mi netko na startu počne s bazama odmah znam gdje će to završiti.
Uglavnom, gosti prije nego dođu k meni duboko uzdahnu, a onda nakon
emisije izdahnu. Ne doslovno, ali u studiju su cijelo vrijeme
suzdražani, jer znaju da dosta provociram pa sve to podnose sa
smješkom. Recimo, kad sam Zlatka Marića pitao je li kriminalac, da smo
bili u nekoj drugoj situaciji sigurno bi me poslao u neku stvar, a
ovako se samo nasmijao jer je takvo nekakvo pitanje i očekivao. Znači,
vjerojatno jesam bauk, ali primjećujem i to da se ljudi uoči dolaska u
moju emisiju dosta dobro pripreme. Naravno, oni koji uopće pristanu
doći.
EKRAN: Je li vas pogodilo što vas
premijer Sanader već dugo odbija, a pojavio se već u prvoj Merlićevoj
emisiji "Kontraplan"?
STANKOVIĆ: O Merliću ništa posebno ne mogu reći. Niti jednu od njegovih
emisija nisam gledao jer sam tada montirao svoj dokumentarac o Mirku
Filipoviću. Joj, sad će ispasti da se s tim dokumentarcem spremam ko da
će završiti u Hollywoodu!
EKRAN: Biste li voljeli da vam gost u
vašoj emisiji uzvrati ovakvim odgovorom kakav ste sad vi meni dali?
Ono, okolo naokolo i na kraju ništa.
STANKOVIĆ: Zaista vam ne mogu ništa reći kad nisam gledao. Ali čak i da
jesam, nije pristojno komentirati što drugi kolege iz kuće rade.
EKRAN: Ipak, Merlić se lukavo poigrao
s HTV-om uvukavši svoje informativne i vanjsko-produkcijske želje u
mozaični program. Pada li i vama napamet da u istu kuću opet uđete, ali
izvana, nudeći svoju emisiju u vanjskoj produkciji.
STANKOVIĆ: Ovoga ljeta imao sam vrlo ozbiljnu ponudu da "Nedjeljom u 2"
počnem raditi u vanjskoj produkciji i to je zvučalo dosta dobro.
Međutim, imam ugovor s HTV-om koji me obvezuje najmanje još godinu i
pol, tako da to nije dolazilo u obzir. Naravno, vanjska produkcija
donosi više novca i autoru i onima koji s njim rade, no još se nisam
odlučio za to. Uostalom, ne znam kako bih to prodao HTV-u kad znam da
takve suradnje u Informativnom programu ne smije biti.
EKRAN: Dokumentarac o Cro Copu,
prikazan ovoga tjedna, radili ste tijekom svoga odmora. Vodili ste
svoju emisiju do kraja srpnja, pojavljivali se u "Dnevniku" i "Brisanu
prostoru"... Zašto i vi poput mnogih vaših informativnih kolega ne
koristite mogućnost da ste tri ljetna mjeseca slobodni?
STANKOVIĆ: Meni je dovoljno 15 dana godišnjeg odmora. Nije da sam nešto
posebno skroman, volim ja ljenčariti, ali ne mogu besposličariti više
od dva tjedna. To mi je uvrh glave! Kad je tako, pa zašto onda ne bih
radio?!
EKRAN: Sigurno vam takvu vašu
radišnost drugi zamjeraju, jer time pokazujete da bi istim ritmom i oni
mogli potegnuti.
STANKOVIĆ: Ja sam pak čuo nešto drugo. Neki kažu: "Gle ga, ne može se
skinuti s ekrana koliko se voli!"
EKRAN: Jambo vam je u emisiji kazao da
sve ono što je dao mnogima nije bilo mito već donacije. Pa je li i vama
onda prije ili poslije te emisije što donirao?
STANKOVIĆ: Dao mi je mandarine i suhe smokve. To sam prihvatio. Inače,
nikakve darove ne primam. Istina, bilo je u prošlosti nekih pokušaja,
primjerice, s mobitelima. To mi je jezivo! Nije da sam nešto posebno
pošten, nego ne volim nikome ništa biti dužan.
EKRAN: Pričajući s Jambom i Zlatkom
Marićem lijepo ste pokazali što ti ljudi sve imaju: vile, bazene...
Kažete li kad sami sebi: "Pa k vragu, možda se isplati biti kao i oni
pa u svemu tome uživati!"
STANKOVIĆ: Ne. Baš nikad. Živim u Sopotu na 13. katu. Imam prekrasan
pogled na Zagreb, pristojne susjede, mirno spavam i više ništa posebno
ne trebam. Eto, zbog visine na kojoj živim jedino me strah potresa.
EKRAN: Marića ste prozvali da je zbog
prijateljstva s ministrom Šukerom upao u sukob interesa. Da je vama
neka javna osoba blizak prijatelj, bi li ga ikad pozvali u emisiju?
STANKOVIĆ: Imao sam ponudu od relativno dobrog prijatelja da mi bude
gost. Naravno, njegovo ime vam neću reći. Čak je i bilo razloga da ga
pozovem u studio, ali sam ga odbio. U tom trenutku nisam baš ni shvatio
da za taj razgovor ima razloga. To mi je kasnije postalo jasno. Mogu
samo reći da je to bila neka priča o Anti Gotovini i da bi moj
prijatelj tada na tu temu bio dobar gost. Međutim, kako se nas dvojica
zbilja znamo već dugo, od naših pijanstava preko cura, bilo mi je to
neizvedivo.
EKRAN: Eto, barem imate dobru vezu s
Gotovinom kad se pojavi. Pripremate li se već za takvu priliku,
bilježite li neka pitanja...?
STANKOVIĆ: To vam neću reći. No ako se Gotovina i pojavi i ako bude
dostupan medijima, mislim da će sam sebi izabrati novinara s kojim će
razgovarati. U takvim prilikama to se tako radi. Biraju se novinari i
pitanja koja će se postavljati. Čini mi se da nekako ne bih bio među
prvih pet. Ali, tko zna?!
EKRAN: Gledajući reprize svojih
emisija znate li se pohvaliti riječima: "E, ovaj put sam zaista bio
odličan!"
STANKOVIĆ: Imam već dovoljno iskustva, pa to jesam li bio dobar ili ne,
znam odmah nakon emisije, ne moram gledati reprizu.
EKRAN: U kojim ste to emisija prema
svom sudu bili odlični, da bolji niste mogli ispasti?
STANKOVIĆ: Prošla sezona mi je bila najbolja. Zadovoljan sam emisijama
s: Matvejevićem, Đukanovićem, Edom Maajkom, Karićem, Predinom... Možda
ja u tim emisijama i nisam bio najbolji, ali su one bile dobre. Eto,
ispada da su mi dobre bile samo one s gostima iz inozemstva!
EKRAN: Nedavno ste jednom svom gostu
uzvratili da ste zlopamtilo. Po čemu lošem pamtite neke svoje
sugovornike?
STANKOVIĆ: Pamtim onu neku sitnoću kod ljudi. Ako u svemu tome što
radim traže zadnju i lošu namjeru. Ako naš razgovor dožive na temelju
neke malicije, iako kod mene najčešće nema malicioznosti. Ja nisam
privatno takav. Radim svoj posao i tako zarađujem novac. Trudim se
ljude ne uvrijediti tako da me mogu ganjati po sudovima. Za razliku od
nekih drugih, ja još nemam niti jednu sudsku tužbu. Dakle, pazim da se
ta granica nikada ne prijeđe, iako često hodam po njezinu rubu. Ma to
je emisija u kojoj vrijedi ono - kud koji. To je dvoboj, ring.
EKRAN: Je li vam sat vremena za takve
obračune malo?
STANKOVIĆ: Najčešće mi je to dosta. Jedino mi je za Matvejevića bilo
malo.
EKRAN: Izazivaju li vaši razgovori
preznojavanje u studiju? Izađete li iz njega nakon takvih nadigravanja
i vi i gost - mokri?
STANKOVIĆ: Ima i toga, iako se gosti najčešće prestraše prije emisije.
Meni se zna dogoditi da mi ruke drhte pa nakon svega ne mogu popiti
kavu. Dva-tri puta šalicu nisam mogao prinijeti ustima. Ako je neka
posebna emisija treba mi čak dva sata da se opustim. Ali evo,
Aleksandra Tijanića je jedna novinarka pitala zašto se tako znojio kod
mene, pa je odgovorio kako je mjesec dana prije toga imao infarkt te da
je u studiju bilo vruće. E sad, je li tome bilo baš tako?!
EKRAN: Prije svake emisije dobivate
puno pitanja i informacija od gledatelja. Na koji način sve to
filtrirate kako vam se ne bi dogodilo da navodeći nečiju anonimnu
tvrdnju gosta možda lažno optužite za nešto i tako nasjednete na nečije
podmetanje?
STANKOVIĆ: Pazim tako što neko škakljivo pitanje preformuliram na način
da za gosta ne bude krajnje uvredljivo. Ili kažem: "Netko za vas tvrdi
to i to, pa vi sad komentirajte." Baš kad mi je Marić bio gost dobio
sam puno pitanja od njegovih ljudi. Mnoga sam i postavio. I sad moram
priznati da sam nakon njegova gostovanja u emisiji postao idol među
zaštitarima. Gdje god dođem, svi mi oni govore: "Bravo Stankoviću! Nisi
mu ništa napravio, ali opet drago nam je da je bio kod tebe i da si s
njim razgovarao na taj način".
EKRAN: Koliko u tim razgovorima
obraćate pažnju na neverbalnu kominukaciju? Recimo, tvrdi se da pri
laganju ljudi češkaju nos. Kad bi primijetili da vam gost pri
odgovaranju na neko škakljivo pitanje stalno prtlja po nosu, biste li
ga upozorili na to rekavši mu kako je i to znak da možda laže?
STANKOVIĆ: Nikada nisam razmišljao o tome. Vidite, mogao bih se s nekim
posavjetovati o tom govoru tijela. Dosad sam uvijek razumski
zaključivao što je istina, a što laž, ali bih i na temelju intuicije
procjenjivao mulja li netko ili ne. Govor tijela nisam koristio.
Primjetim ja kad je netko zbunjen, kad ga dovedem u nedoumicu, kad mu
zadrhti glas, kad je potpuno izgubljen... U takvim situacijama se čak i
povučem. No da vidim da netko stvarno laže, to bih mu i rekao. Ante
Đapić je to doživio.
EKRAN: Njega ste prije ljeta dobrih
nekoliko minuta pritiskali da vam odgovori na jedno pitanje. Nakon
popriličnog izmotavanja to je ipak učinio, na što ste vi
prokomentirali: "Isplatilo se daviti!" Jedan američki novinar svom je
gostu za trajanja cijele emisije postavljao jedno te isto pitanje dok
ga nije slomio. Biste li se i vi s nekim muljatorom odvažili ponoviti
isto?
STANKOVIĆ: Da vam pravo kažem - ne znam. Ne znam jesam li dovoljno lud
da to napravim. Ali, zvuči zanimljivo! Naravno, to bi ovisilo i o
pitanju.
EKRAN: No ono što ste napravili, to je
da ste se nakon emisije s Nenadom Ivankovićem javno posuli pepelom. Je
li vam to bilo teško učiniti, samim tim što mnogi vaši kolege takve
riječi isprike i priznanja vlastite greške ne bi izrekli nizašto na
svijetu?
STANKOVIĆ: Da, bilo mi se tada teško ispričati zato što se radilo baš o
Nenadu Ivankoviću. Inače mi to nije problem.
EKRAN: Kao ni udovoljiti želji Lupina
koji vas je razodjenuo do pasa. Je li to granica ispod koje se neće ići?
STANKOVIĆ: Da. Do pasa je granica! Dalje, odnosno niže, neću ići. Za
drugo ne znam. Kod mene u emisiji još nije bilo tuče, polijevanja
vodom, odlaska iz studija... A sve su to draži talk-showa koje se mogu
vidjeti na drugim televizijama. Iako ja želim biti pristojan prema
ljudima, ipak ne znam gdje će sve to završiti i što će biti teme o
kojima će se ubuduće pričati. Jedino znam da se skidati više neću.
EKRAN: Jednog dana sasvim sigurno i vi
ćete biti proglašeni novinarom godine. Kolegu koji se okiti tom titulom
vi svake godine ugostite u svojoj emisiji. Kada se takvo priznanje
dogodi i vama, koga od televizijskih autora biste željeli da tada
napravi razgovor s vama?
STANKOVIĆ: Najradije bih da to učine Monika Kravić ili Nikolina Pišek.
No kako će one sigurno tada biti zauzete, onda bih volio da to bude
Romano Bolković, jer je on, unatoč svim pričama da je ovakav i onakav,
rijetka osoba koja ima kontinuitet u tome što radi. K tome je i
pametan, pa mislim da bi se s njim dalo sadržajno razgovarati.
EKRAN: Dio ljeta proveli ste s
djevojkom u Tunisu. Je li razlog za odlazak tamo bilo i to što ste tako
mogli izbjeći da vas na bilo kojoj našoj plaži odmah prepoznaju,
prilaze vam, potežu vas za rukav...?
STANKOVIĆ: U Tunis sam otišao zato što mi je Island, koji bih svakako
volio obići, bio preskup. No vezano uz to vaše pitanje, znate li što mi
se dogodilo u Tunisu? Ni ja još ne mogu vjerovati u to! Dakle, tijekom
jedne safari ture na rubu pustinje, u mjestu Matmata, na temperaturi od
43 stupnja pili smo čaj od metvice, kad odjednom dolazi vozač jednog od
džipova s kojima smo se vozili i prsta uprtog u mene pita svog kolegu
koji bolje govori engleski: "Radi li ovaj na televiziji?" Nakon što mu
naš vodič potvrđuje da doista radim na telki, vozač mi uzvraća: "Znao
sam, vidio sam vas!" E sad, o čemu je riječ? Priča ima logično
objašnjenje, iako ono zvuči smiješno. Naime, svojevremno je u Tunisu,
baš u pustinji, Boris Novković snimao spot za jednu svoju pjesmu.
Boraveći u hotelu preko satelita je gledao hrvatske programe i taj je
vozač tada mene ubo na ekranu.
EKRAN: Puno je vremena prošlo od
izdavanja vaše prve zbirke pjesama. Vremena i inspiracije za liriku se
ima i dalje ili...?
STANKOVIĆ: Ništa više ne pišem. Možda je to šteta, a možda i nije.
Nikako da me lupi neka inspiracija.
Ne daju se pred kamere
- Thompsona više neću ni zvati. Tri puta sam pokušavao. I neće. Ima ih i takvih. Isto je i sa Šerbedžijom. Njega dogovaram preko svih mogućih veza, ali on neće niti čut da mi bude gost. Ništa drukčije nije ni s Antunom Vrdoljakom. On se čudi ljudima koji dolaze k meni. Pita se kakav je to oblik mazohizma u njih. A Sanader? On će vjerojatno po sili posla jednom morati doći i k meni. No prije toga će me još dulje zavlačiti.
Cro Cop nije zažalio zbog filma
- Dok smo dokumentarac o Mirku Filipoviću snimali u Zagrebu bio je jako susretljiv, ali ga je u Japanu uhvatila strašna nervoza i napetost. Ipak, mislim da nije zažalio što sam to snimao. Istina, išao sam s pretpostavkom da ću napraviti dokumentarac o tome kako postati svjetski prvak. Ali eto, nije uspio.
