U malenom pravokutnom dvorištu iza kuće imam dva plastična zelena kompostera za odlaganje pokošene trave i tankih grančica u kojima bi trebao teći proces njihova raspadanja te pretvaranja u pravi, dobri kompost. Nalaze se ispod ogromnog čempresa, bora, što li je, nisam baš sigurna i ne znam kako se zove, ali ima gustu i široku krošnju pa kiša slabo ili nikako ne pada u njih i moje mrtve biljke ne mogu dostići željenu fazu pretvorbe u kompost. Zato poklopce držim otvorene da barem malo kiše dospije unutra, a ljeti u njih izlijevam kante vode. Tako se dogodilo da je jednog ranog proljeća iz gnijezda na stablu u kompost upalo ptičje jaje.
Kada sam ugledala malo bjelkasto jaje u komposteru, zaleglo u osušenu travu gotovo kao u pravo gnijezdo, nisam ni pomišljala kamo će ono odvesti moje emocije, da ću se danima osjećati ganuto i zabrinuto, o čemu ću razmišljati. Pogledala sam gore u mračnu krošnju zamišljajući kako se tamo negdje nalazi to ptičje gnijezdo uokvireno sitnim grančicama i u njemu ptice roditelji možda s tugom gledaju dolje u to svoje jaje koje im je, na nesreću, nekako ispalo. Ako se uopće može govoriti o sreći, ona je bila u tome što je nedostajao plastični poklopac na kojem bi se jaje vjerojatno raspuknulo, ali slaba je bila ta sreća jer nije bilo nikoga tko bi mogao to cijelo krhko i osamljeno jaje vratiti njegovim roditeljima.
Ja ga nisam nikako mogla vratiti. Proučavala sam visoku i gustu krošnju u kojoj ništa nisam mogla razabrati, ni kako se popeti gore ni gdje su mogle biti ptice i njihovo gnijezdo, sve je bilo gusto nabijeno zelenilom da se ništa nije moglo vidjeti. A sjetila sam se i neke priče da će, dira li čovjek mladu pticu ispalu iz gnijezda, ostaviti joj svoj miris i roditelji je više neće uzeti. Kao da je neće prepoznati, izgubila je njihov miris. Ptice, koje su često izlijetale, potpuno su nestajale u tom zelenilu koje je sve prekrivalo i skrivalo. Nigdje nisam vidjela gnijezdo iako sam uporno šetala ispod grana i zavirivala u tamnozelene sjene. Ptica ga vjerojatno nije mogla uzeti kljunom i nogama i odletjeti s njime do gnijezda, za to bi joj trebala akrobatska vještina. Da je to bilo ikako moguće, već bi ga odnijela. Jajetu, dakle, nije bilo spasa, barem ga ja nisam pronalazila. U trenutku kada je ispalo iz gnijezda, ispalo je iz svih nadanja. Ispalo je iz budućnosti i to me rastužilo. Neprestano me proganjala misao što da radim s tim jajetom, dok sam gledala kako, tako čisto i nevino, leži među mojom pokošenom travom. Tamo mu je vjerojatno bilo meko, toplo i udobno, ali ga je sve oko njega ugrožavalo, a ja ga nisam mogla zaštititi pa sam upala iz zabrinutosti u bol i neminovno empatično raspoloženje.
Kako se osjeća njegova mama koja ga može samo bespomoćno gledati bez ikakve šanse da ga zaštiti? Ili se varam? Je li mogla malo sjediti i na njemu i grijati ga pa onda otići gore onim jajima na nekom katu grana? Ali mačke su stalno šetale u susjedstvu i ugrožavale je. Nisam znala ništa o tome, moje spoznaje o pticama i jajima i gnijezdima i njihovoj brizi o podmlatku bile su ništavne, ja sam samo još jedna neznalica u svijetu koji me okruživao. Nitko meni blizak nije znao ništa o tome, kao ni ja. Tada mi je bljesnula spoznaja kako mi doživljavamo prirodu samo kao ukras svog života, ona je tu da nam uljepša pogled kroz prozor, da nas svojom hladovinom ljeti štiti od sunca i nepodnošljive vrućine, da nas obaspe ptičjim pjevom ako šetamo šumom i da udišemo nezaboravne mirise cvjetnih livada. Ona je tu samo zbog nas. Mi nismo tu zbog nje i nemamo prema njoj nikakve dužnosti. Ona ima dužnosti prema nama, da nam uvijek i u svemu samo ugađa i učini život što ljepšim svojim plodovima, bojama, mirisima i zvukovima.
Kada sam razgovarala telefonom s unukama koje su inače znale za moje druženje i hranjenje ptica zimi na balkonu, ispričala sam im i taj novi događaj s jajetom u komposteru.
– Bako, doći ćemo za vikend, hoćeš li nam pokazati jaje?
– Naravno, ako još bude tamo – odgovorila sam.
– Zašto ne bi bilo, pa ne može nikamo?
– Da, tako je, malo sam se zbunila – rekla sam prešućujući im životnu stvarnost u kojoj bi ga netko gladan lako mogao pojesti.
Kada su u petak svi stigli, spustili smo se u dvorište do kompostera i promatrali to čudesno maleno ptičje jaje. Stalno su me ispitivale kako bismo ga mogle vratiti u gnijezdo i kakva bi mu mogla biti sudbina što dalje tu bude boravilo. Bilo je to vijuganje između nemogućih pitanja i još nemogućijih odgovora. Nakon što su u nedjelju otišli kući, odlučila sam ne misliti više na to jaje, pa nisam ja bila ništa kriva, samo sam se izluđivala već opsesivno razmišljajući o njemu.
Nakon nekoliko dana nazvala me unuka i upitala:
– Bako, imaš li ti još onu knjigu o pticama?
– Imam – odgovorila sam.
– Imam jednu molbu, da u knjizi potražiš jedno ptičje jaje da saznam od koje je ptice. Znaš, bili smo na školskom dvorištu i u jednom trenutku, dok smo se igrali, među granama u grmlju ugledali smo plavo jaje! Plavo, plavo, baš krasno plavo, svi smo bili iznenađeni! Možeš li ti, molim te, potražiti u knjizi koja ptica ima takvo plavo jaje?
– Mogu, naravno – rekla sam – samo mi ga malo detaljnije opiši. A na stolu sam već držala knjigu "Ptice tu oko nas" Zdravka Doleneca i listala je gledajući sva jaja koja su mi se nudila uz opise ptica.
– Jaje je plavo, svjetloplavo i ima po sebi crne mrlje ili... nešto kao točkice – rekla je.
– Dobro, evo idem redom i listam knjigu, opisat ću ti što vidim.
Opisivala sam joj svako jaje za koje sam pretpostavljala da bi možda moglo biti to, ali po njezinu odgovoru nije ispunjavalo viđene uvjete. Onda se na jednoj stranici, već pri kraju knjige, pojavilo traženo jaje.
– Evo ga! – radosno sam uzviknula i čitala joj opis jajeta i naziv ptice. Zove se drozd cikelj, obavijestila sam je.
– Možeš li mi uslikati to jaje? – pitala je.
– Naravno, uslikat ću ti i jaje i pticu, da znaš kako ona izgleda. Evo, sve ti šaljem na tatin mobitel, a ti sutra u školi izvijesti učiteljicu i razred o svome otkriću.
Poslije sam uzela i drugu knjigu o pticama, "Ptice perivoja Maksimir" grupe autora, da usporedim informacije. Bila su opisana dva drozda, drozd cikelj i drozd imelaš, ali jaja se nisu spominjala niti su u knjizi bile njihove fotografije. Iz nje ne bih mogla doći do željenog otkrića. Prva knjiga bila je dragocjena.
Bila sam ushićena i vesela, sretna.
Kada smo se poslije nekoliko dana čule, na moje pitanje kako je sve u vezi plavog jajeta i drozda prošlo u razredu, stigao je nezadovoljavajući, otegnut i pomalo malodušan odgovor. Učiteljica je morala ići dalje s gradivom i jaje i pticu nitko više nije spomenuo pa se ona nije usudila javljati. Nisam mogla razabrati je li ju to rastužilo. Zvučala je razočarano. Ali tješila sam je:
– Bitno je da si ti naučila nešto novo, a naučila sam i ja. Baš mi je drago što si me nazvala i pitala za plavo jaje i puno ti hvala. Ne bih to znala da nije bilo tebe, obje smo sada bogatije za novo znanje o pticama i nije li to divno? Mislim da jest. Ako ga opet ugledaš u grmlju, znat ćeš kome pripada. Baš sam sretna zbog svega toga, a ti?
– Pa da – rekla je.
– To je najvažnije – odgovorila sam.
