Prošli tjedan bio sam u Luksemburgu i imao prilike u neformalnoj atmosferi, uz vino i večeru, razgovarati s ljudima čiji je posao da putuju svijetom i uvjeravaju investitore da ulažu u obveznice zajedničkih financijskih institucija EU i/ili eurozone, dakle obveznice o kojima izravno ovisi oporavak eurozone.
Prije godinu i pol, rekao mi je jedan visoki dužnosnik koji je svoju otvorenost uvjetovao anonimnošću, svi su na Wall Streetu mislili da će euro propasti. U Aziji, dodao je, nitko na to nije pomišljao. Paul Krugman, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2008. godine i jedan od najutjecajnijih ekonomskih analitičara današnjice s redovitom kolumnom i blogom u New York Timesu, od travnja 2010. do srpnja 2012. godine barem je 11 puta najavljivao neminovan raspad eurozone. “Je li euro u opasnosti? Jednom riječju – da”, pisao je 29. travnja 2010. godine, a u studenome 2011. napisao je: “Ovo je način na koji završava euro. Ne tako davno, europski lideri inzistirali su na tome da Grčka može i hoće ostati u eurozoni dok potpuno otplaćuje svoj dug. Sada, s Italijom koja pada s litice, teško je vidjeti kako euro uopće može preživjeti”.
Vrhunac je bio u svibnju i lipnju prošle godine. Krugman u svibnju 2012. godine tvrdi: “Apokalipsa prilično brzo: odjednom, lako je uvidjeti kako bi se euro – taj veliki, pogrešan eksperiment s monetarnom unijom bez političke unije – mogao raspasti po šavovima. Uopće ne govorimo o dalekoj mogućnosti. Stvari bi se mogle raspasti nevjerojatnom brzinom, u nekoliko mjeseci”. Krugman u lipnju 2012. godine još pojačava: “Brzinom kojom se stvari događaju, posebno u Europi, posvemašnja katastrofa mogla bi biti odmah iza ugla”.
Na ovaj kratak pregled citata iz Krugmanovih tekstova nedavno je upozorio drugi ugledni ekonomski povjesničar Niall Ferguson koji tvrdi da se Krugmana nikad više ne može uzimati za ozbiljno jer je toliko puta pokazao da je pogriješio, a nikad to nije priznao. Ali, ne ulazeći u detalje napete javne polemike Fergusona i Krugmana, već ovaj kratak pregled Krugmanovih prognoza neminovnog raspada eura pokazuje da je u nekim trenucima to bilo vrlo rašireno mišljenje na Wall Streetu. Euro se do danas nije raspao, a opasnost od izlaska neke zemlje iz eurozone danas je puno manja nego prije godinu-dvije.
Zašto su na Zapadu bili uvjereni u neminovan raspad eura, a na Istoku ne? Moj sugovornik, insajder prepun iskustva iz prve ruke o kretanju povjerenja u euro, dao je u neformalnom razgovoru ovakvo obrazloženje: “Nema uopće nikakve sumnje da svi, od New Yorka do Tokija, od Sao Paola do Pekinga i Jakarte, čitaju Financial Times, Wall Street Journal, New York Times i slične medije, ali ono što čitate u njima samo je jedan, nazovimo ga anglosaksonski pogled. Postoje anglosaksonski investitori koji kupuju obveznice, uključujući i one europske, pa ih prodaju, pa ih kupuju, pa ih prodaju... I cijelo vrijeme pričaju o tome.
Postoje, s druge strane, i azijski investitori koji kupuju europske obveznice, stave ih u svoj portfolio i ne prodaju ih nego ih drže sve do dospijeća. I nikad ne pričaju o tome”.Drugi je razlog zašto u Aziji među investitorima nije bilo onakve euroskeptičnosti kulturološki: u Aziji ljudi puno više vjeruju u sposobnost političkog odlučivanja, a u Americi vjeruju u sposobnost snažnog tržišta da odlučuje umjesto političara.U Londonu i New Yorku mnogi su vjerovali da će tržišne zakonitosti raščerupati euro. U Pekingu i Tokiju mnogi su vjerovali da će, na kraju dana, europski lideri učiniti sve što je potrebno i spasiti euro.
Posao spašavanja eura još nije završen, ali je već pokazao prve rezultate. No, ostaje pitanje koje su s pravom postavljali i Krugman i drugi ekonomski analitičari i političari: koja je cijena spašavanja eura? U zemljama poput Španjolske spas je stigao za banke, ali ne i za nezaposlene. Kad euro jednog dana bude i službeno proglašen spašenim (neki su već pohrlili takvom zaključku), visoke stope nezaposlenosti u nekim zemljama ostat će dugoročno stanje stvari. Jedan drugi sugovornik u Luksemburgu kojega sam imao prilike slušati prošli tjedan priznao je da pomisao kako će kronična nezaposlenost mladih biti riješena preko noći jednostavno nije realna. Euro je spašen, sljedeće godine svima nam se vraća gospodarski rast (osim Sloveniji), ali visoka nezaposlenost pratit će neke zemlje još godinama.
poučan članak