Tek što su se otvorila vrata golemog kombija, koji je jučer popodne dovezao sarkofag s tijelom svetog Leopolda Mandića, vjernici su pohitali da ga dotaknu. No, kako nisu mogli, davali su maramice redaru, koji ih je prislanjao na prozirni sarkofag i vraćao im ih natrag, što su oni s ushićenjem spremali.
Naime, oduševljenje tisuća i tisuća vjernika, koji su jučer došli na doček neraspadnuta tijela jednog od najpopularnijih hrvatskih svetaca bilo je nemjerljivo.
Istaknuti domoljub
Sarkofag su na trg ispred katedrale donijeli bogoslovi, a dočekao ga je nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić sa svećenicima Zagrebačke nadbiskupije. Na dočeku je bio i mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije.
– Ovim dočekom i izlaganjem tijela svetoga Leopolda Bogdana Mandića na čašćenje ponajprije dajemo slavu Bogu, izvoru svake svetosti. Isto tako otvaramo svoja srca nadahnućima Božjega Duha koji, po naizgled neznatnim, malenim i skromnim ljudima čini čudesna djela svoje ljubavi – rekao je kardinal Bozanić, nakon što je okadio tijelo toga sveca kojega je papa Franjo proglasio suzaštitnikom Godine milosrđa zbog njegove karizme ispovijedanja, zbog koje je postao omiljen među vjernicima za svoga života.
–Sveti Leopold je gotovo trideset godina satima bio u ispovjedaonici, maloj sobici, dočekivao i slušao ljude te služio opraštanju kojim je Bog vraćao ljude u život, obnavljao snagu i liječio rane.
Koliko je samo veličanstvenih ljudskih djela nestalo s pozornice svijeta i ušlo u zaborav.
Koliko je samo sjaja i ljudskih veličina potamnilo. Ali ta mala sobica svetog Leopolda ostala je privlačnom i njoj se ljudi dive više negoli svemu bogatstvu – rekao je kardinal Bozanić na Večernjoj, koja je uslijedila nakon dočeka, a koja je katedralu ispunila do posljednjeg mjesta.
Prozirni sarkofag s tijelom sv. Leopolda Mandića smješteno je u sredini katedrale, neposredno ispred oltara i moglo ga se vidjeti praktički iz svakog njezinog kutka. Euharistijsko slavlje predvodio je sisački biskup mons. Vlado Košić, u koncelebraciji sa stotinjak svećenika, među kojima je bilo mnogo redovnika.
–Sveti je Leopold bio gorljivi molitelj za jedinstvo kršćana, osobito apostol sjedinjenja pravoslavnih kršćana s katolicima. On je sve svoje napore, žrtve i molitve Bogu izručivao upravo na tu nakanu. Dolazio je iz Boke kotorske, točnije iz Herceg-Novog, gdje je uz katolike živjelo i puno pravoslavnih kršćana. On je želio da se ponovno svi kršćani ujedine, da bude jedan pastir i jedno stado. Molio se za to da se pravoslavni sjedine s katolicima pod jednim vrhovnim zemaljskim pastirom, rimskim papom – rekao je mons. Košić, nazvavši ga “apostolom ekumenizma”, istodobno naglasivši posebno njegovo domoljublje.
–Neki, pa i katolici, spremni su danas zatajiti svoju pripadnost hrvatskom rodu ili to smatraju nevažnim pa i nazadnim spominjati, no, što je čovjek koji nema korijena, koji prezre samoga sebe? Zar on može bilo kome nešto pomoći i druge voljeti, ako ne voli sebe i svoje? Naš blaženik Alojzije Stepinac to je veoma dobro znao kada je rekao: “U ljubavi prema hrvatskome narodu ne dam se ni od koga natkriliti!” No, ljubav prema svojem narodu nije u preziru drugih, dapače! Samo tko ljubi svoje, cijeni i poštuje tuđe, a – kako lijepo reče naš bl. Alojzije – nitko ne može zamjeriti djetetu što više voli svoju majku nego tuđu. I što je zanimljivo, sv. Leopold nije se žalio što je zbog svoje nacionalnosti morao trpjeti progone i putovanja od samostana do samostana. On je svako trpljenje strpljivo podnosio – rekao je mons. Košić, povezujući blaženog kardinala Stepinca i sv. Leopolda Mandića, čiji su sarkofazi s relikvijama sinoć bili jedan do drugoga kod oltara Zagrebačke katedrale.
Činimo dobro svima
Mons. Košić pozvao je na molitvu za zagovor sv. Leopoldu.
–Molimo ga za naš hrvatski narod, da se nitko ne stidi svoga roda ni svoje domovine, da istinski ljubimo svoj narod, činimo dobro svima i da ponosno znamo, poput njega – pa ako treba i trpjeti zbog toga – isticati tko smo i kome pripadamo. Molimo za naše narodne vođe da ne savijaju šiju pred nepravdama i neistinama, već da ponosno služe svojem narodu. Molimo ga da svojim zagovorom pomogne što skoriju kanonizaciju blaženog Alojzija Stepinca i da se obrate svi neprijatelji Crkve, a svi kršćani kao braća traže i nađu jedinstvo u istoj Kristovoj Crkvi – poručio je mons. Košić, na što su vjernici snažno aplaudirali.
Nakon mise svi su htjeli dotaknuti sarkofag s tijelom sveca, što je organizatorima prouzrokovalo malu gužvu, sve dok nije uspostavljen red, nakon čega su rijeke vjernika prolazile Zagrebačkom katedralom dugo u noć. Red je sezao i do Trga bana Jelačića.
Tijelo sv. Leopolda Bogdana Mandića u potpunosti je sačuvano. Nedostaje mu samo desna ruka, koja je uklonjena kako bi se od nje napravile relikvije, od kojih su neke i u katedrali te crkvi sv. Leopolda Mandića u Dubravi.
– Tijelo je doista potpuno očuvano, premda nije balzamirano ili ičim tretirano. Potvrdile su to ekshumacije prije beatifikacije i kanonizacije – rekao je fra Jure Šarčević, provincijal Hrvatske kapucinske provincije.
Mnogi se pitaju zašto kršćani štuju relikvije svojih svetaca, dijelove ili cijela njihova neraspadnuta tijela, kao što je to u slučaju sv. Leopolda Bogdana Mandića. Da nije riječ ni o kakvoj magiji ili fetišizmu, praznovjerju ili vjerskom ludilu, najbolje su objasnila dvojica poljskih novinara, Grzegorz Gorny i Janusz Rosikon, koji su krenuli u potragu za najzanimljivijim i najuzbudljivijim relikvijama, onima povezanima s Isusom Kristom (križ, čavli, Torinsko platno...), što su objavili u knjizi “Svjedoci otajstva – Istraga o Kristovim relikvijama”. Oni, naime, naglašavaju kako je kod relikvija, za vjernike, važna njihova duhovna dimenzija i opisuju evanđeoski izvještaj o ženi koja je krvarila i išla za Isusom želeći ga samo dotaknuti (Mk, 5,24b-34).
Krist ženu nije kritizirao, već ju je pohvalio. Iz tog evanđeoskog izvještaja prvi kršćani crpe vjeru da sveti predmeti imaju snagu i da će, poput spomenute žene iz Markova evanđelja, i sami ozdraviti i dobiti milosti izravno od Krista. “Nije to fetišizam ni naznaka magijskog vjerovanja u predmete”, kažu poljski novinari, navodeći da je riječ o tri važna elementa: prvi je Božja moć koja je ovdje na djelu kao ozdraviteljska snaga, drugi je element vjera osobe koja traži pomoć i treći posredništvo konkretnog predmeta između Božje ozdraviteljske snage i ljudske vjere.
Dakle, od Kristova vremena potražnja je za vjerom koja želi dodirnuti, dotaknuti i pod prstima osjetiti svetost, kako bi promijenila svoj život, ozdravila i obratila se. U takvoj vezi s evanđeoskim vremenom lako se da razumjeti i želja današnjeg čovjeka da promijeni, doradi ili ispuni svoj život istom onom vjerom koja je plamtjela u Kristovo doba. A relikvije i čuda, koja to prate, samo su prilika pravoj vjeri svakoga vjernika da pokaže svoju snagu i moć. Kada ne bi bilo tako, onda bi se i štovanje relikvija moglo tretirati kao magiju ili fetišizam.
>>Red do Trga bana Jelačića: Svi žele dodirnuti sv. Leopolda Bogdana Mandića
>>Neraspadnuto tijelo sv. Leopolda Mandića uskoro u Zagrebu
Tko ne vjeruje a misli da je kulturan,neka se ostavi vrjeđnja i izrugivanja.