Treba biti u dobrom odnosu sa svojim "dilerima", kako u Tehničkom muzeju "Nikola Tesla" nazivaju dobavljače memorabilija sa sajma starina na Britanskom trgu. Kod njih su nedavno, naime, pronašli stare crno-bijele fotografije radnika iz obrta Bovje koje postoji od 1922. Doznali su i njihovu adresu pa se odmah uputili u Ilicu 54 te se ondje ugodno iznenadili vidjevši da Bovje i danas posluje.
Kreativni nered
Zato smo i mi posjetili jedan od najstarijih obrta u metropoli koji se gotovo cijelo stoljeće "skriva" u haustoru slavne zagrebačke ulice. Ondje nas je dočekao današnji vlasnik Franjo Trumbetaš pa proveo po radionici u kojoj je nastalo na tisuće uređaja za dezinfekciju vode za piće, dozirnih crpki, dijelova za vodovodne i plinske instalacije, opreme, limarskih produkata… A sudeći po kreativnom "neredu", mirisu ulja i željeza, i dalje se ondje radi punom parom.
– Vodoinstalaterski obrt osnovao je Vjekoslav Bosil koji je bio i strastveni pčelar pa je izrađivao i potrepštine za pčelare. Nakon što je preminuo, sve je preuzeo njegov sin Drago. Ja sam pak bio njegov učenik, a i nasljednik. Na mene je prenio sve svoje znanje – govori Trumbetaš, koji u radnoj knjižici bilježi 51 godinu staža.
Drago je obiteljsku radionicu ostavio najnadarenijem naučniku u želji da Bovje i dalje živi duhom u kojem ga je stvorio njegov otac. Jedini uvjet bio je da na sjećanje i u čast osnivača obrt i dalje nosi naziv nastao po njegovu prezimenu i imenu, BOsilj VJEKoslav.
"Da je Drago odabrao pravog nasljednika uvjerio sam se mnogo puta. U duhu vremena, novih tehnoloških dostignuća i materijala, znatno je unaprijedio i proširio djelatnost. Iako gospodin Franjo Trumbetaš ima 53 godine, vjerujem da će Bovje još dugo opstati. Njegov sin Ivica već je majstor u toj radionici, a za očekivati je da jabuka ne pada daleko od stabla", zapisao je o obrtu pokojni inženjer Vlatko Bareza prije 16 godina u glasniku Hrvatskog društva za zaštitu vode.
Nestali krojači, stolari, torbari
S ponosom nam je Trumbetaš pokazao brojne članke i stručnu literaturu u kojima se spominju njegov obrt i postignuća, a prelistali smo i debeli album starih fotografija. Jedna od najdražih mu je ona na kojoj je 1928. ovjekovječeno predstavljanje prvog plinskog bojlera, koji je bio izložen na Velesajmu još dok se nalazio na Savskoj.
– Napravili smo i prve štednjake, za Plivu uređaje za proizvodnju lijekova, sve prozore za vlak Samoborček, klorinatore za Crveni križ... A za Oksieko, koji proizvodi dezinficijens za pripremu pitke i kondicioniranje bazenske vode, dobili smo lani zlatnu medalju na Međunarodnoj izložbi inovacija ARCA – nabraja današnji vlasnik obrta. Njegovi su proizvodi, dodaje, privukli pažnju mnogih pa mu dolazila i poznata imena iz političkog svijeta.
– Jednom me posjetio i Franjo Tuđman, još prije nego što je postao predsjednik. Skompali smo se odmah jer imamo isto ime. A bili su kod mene i neki bivši premijeri, poput Franje Gregurića i Hrvoja Šarinića – prisjeća se.
Vratio nas je svojim pričama u prošlost pa smo doznali i kako su materijal nekoć Ilicom gurali u kolima kako bi ga dopremili do obrta, a radionica je, kaže dugogodišnji majstor svog zanata, među prvima u gradu nabavila automobil. I ostalo je Bovje svih tih godina svjedok povijesti i promjena.
– U mojem je haustoru vrvjelo obrtima, svaki je prostor bio popunjen. Sjećam se svojih susjeda krojača, zlatara, pčelarskih zadruga, kišobranara, stolara, knjigovezaca, tiskara, postolara, turbara... Moj je prijatelj popravljao glazbala, a jednom mu je došao cijeli orkestar i svirao za sve nas u dvorištu. Prava fešta. Sad je glazba utihnula, sve je nestalo. Žalosno je to – zaključuje Franjo Trumbetaš. •
