S Toninom Piculom, SDP-ovim zastupnikom u Europskom parlamentu, razgovarali smo o Srbiji, za koju je zadužen kao izvjestitelj EP-a. Povod za razgovor je uznemiravanje hrvatskih građana u Srbiji, koje ovih dana poprima sve čudnije oblike. - Meni se čini da službeni Zagreb, osim ove preporuke da se za sada ne putuje u Srbiju, nije koristio neke mehanizme koji su uobičajeni. Kada se dogode incidenti ovakvog tipa, meni se čini da bi, ne samo Hrvatska ili Slovenija i Rumunjska, čiji su građani bili privedeni i protjerani ovih dana, trebale pozvati veleposlanike Srbije na razgovor i zatražiti objašnjenje što se dalje namjerava raditi. Naprosto, ljudi imaju pravo znati uvodi li ih njihov prelazak srpske granice u neku zonu rizika ili ne - kaže Picula.
Vidimo da prosvjedi studenata u Srbiji ne prestaju, ali eskalira i ta neka teorija koju srpske vlasti imaju od početka, teorija o nekakvoj skrivenoj hrvatskoj ruci. Kako komentirate posljednji slučaj policijskog privođenja grupe predstavnika nevladinih udruga iz Hrvatske i drugih zemalja, i njihovog protjerivanja iz Srbije?
- Pritvaranjem i protjerivanjem državljana Europske unije, zbog neke sumnje da rade protiv nacionalne sigurnosti, Srbija svakako šalje jednu vrlo neprijateljsku poruku. To su teške optužbe koje njihove vlasti moraju objasniti. Nacionalna sigurnost je u odgovornosti svake države, ali ovakvi potezi imaju daljnje implikacije, kako na bilateralne međunarodne odnose Srbije, tako svakako i na proces pridruživanja Europskoj uniji. Uostalom, riječ je o zemlji koja je kandidat u ovom procesu i, ukoliko nastavi s ovom praksom, mora se suočiti s vjerojatno rastućim pokretom otpora svojim europskim ambicijama.
Vi pripremate izvješće o napretku Srbije jer ste izvjestitelj Europskog parlamenta za tu zemlju. Kako taj posao napreduje i kako će se cijela ova situacija reflektirati u tom izvješću?
- U svakom slučaju će se reflektirati jer to nije neki benigni proces ili nekakvi usputni incidenti. To će sigurno naći svoje mjesto u nekom od poglavlja tog izvješća. Nacrt izvješća bit će predstavljen idućeg mjeseca, nakon čega očekujem, naravno, i amandmane zastupnika na njega. A njih je uvijek mnogo. Potom slijede sastanci s kolegama pregovaračima iz drugih političkih grupa, takozvanim izvjestiteljima u sjeni, da bi na kraju krajeva uskladili konačan tekst izvještaja koji će, naravno, morati biti usvojen na Odboru za vanjske poslove. A cijeli posao je predviđen da završi negdje u svibnju usvajanjem na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta.
Planirate li posjetiti Beograd i kada?
- Svakako planiram posjetiti Beograd. To je, naravno, i moja politička obveza da se i neposrednim uvidom uputim u situaciju u samoj zemlji. Pripreme za taj odlazak su već na neki način i počele. Ne mogu sada govoriti o detaljima, ali nadam se da će do tog posjeta doći negdje koncem veljače ili tijekom ožujka.
Da, uobičajeno je da izvjestitelj Europskog parlamenta posjećuju zemlju za koju su zaduženi, ali moje pitanje je bilo planirate li i kada zato što je reakcija Srbije bila vrlo neobična čim ste imenovani. Uvrede s kojima su vaše imenovanje dočekali u Srbiji ne prestaju. A sada vidimo da i običan, prosječan hrvatski državljanin danas u Srbiji ne zna što može očekivati. Vidjeli smo i preporuku Ministarstva vanjskih poslova da se putovanja odgode ako baš nisu nužna.
- Da, naravno. Koristim i ovaj naš razgovor da uputim građane da prate mrežne stranice Ministarstva vanjskih i europskih poslova i da se informiraju koliko je sigurno uopće odlaziti u Srbiju. Međutim, moj posao je ipak nešto drugačiji. Ja sam imenovan od strane Europskog parlamenta, jedne od ključnih institucija Europske unije, kojoj se želi priključiti i Srbija. Dakle, moj je posao da odem tamo. Nemam ja namjeru čekati neke idealne okolnosti kako bih otišao i radio svoj posao. Ja ću otići bez obzira na postojeće okolnosti. Tko će sa mnom razgovarati? To, naravno, ovisi o dobroj volji i procjeni onih kojima će taj poziv biti upućen, a bit će upućen svima onima koji imaju utjecaja na događanja u Srbiji i na njezin europski put. Ja nisam izvjestitelj za Aleksandra Vučića ili za Anu Brnabić. Ja sam izvjestitelj za Srbiju. Prema tome, očekujem da će se ipak jedan veći broj ljudi, koje planiram vidjeti, zaista i odazvati. Taj posjet je potrebno napraviti kako bih prije svega mogao preciznije govoriti o stvarima o kojima će biti riječi u samom izvještaju.
Nakon što Srbija u prosincu nije uspjela dobiti konsenzus svih država članica za otvaranje novog klastera u pregovorima s Europskom unijom, bilo je pokušaja da se krajem ovog mjeseca ipak dogodi to otvaranje klastera 3. Mislite li da je to sada realno?
- Nažalost, od prosinca do danas ne vidim da se išta pozitivno dogodilo na otklanjanju sumnji jedne veće skupine država članica koje su odbile otvoriti klaster broj 3 i time su poslale vrlo jasnu političku poruku vlastima u Beogradu. U međuvremenu, kao što vidimo, nezadovoljstvo jednog dijela građana u Srbiji eskalira i ne vidim ovog trenutka da su se imalo promijenile okolnosti u kojima bi s više razumijevanja trebalo govoriti o otvaranju novih pregovaračkih poglavlja za Srbiju.
Predsjednik Vučić u medijskim istupima između redova provlači misao da do jedne granice studenti i drugi građani mogu prosvjedovati, ali da bi u nekom trenutku mogao zapovjediti policiji da primijeni silu. Bojite li takvog scenarija i gdje bi tada sve završilo?
- Teško je, naravno, procijeniti što se može dogoditi u idućim danima ili tjednima. Nažalost, već je previše nasilja na ulicama srpskih gradova. Hoće li doći do nove eskalacije nasilja, hoće li se nastaviti jedna vrsta pritiska na prosvjednike od strane određenih grupacija koje ih pokušavaju na neki način zastrašiti, ili će doći do frontalnog sučeljavanja sa snagama reda, teško mi je to kazati. Međutim, čini mi se da ovog trenutka vlast u Srbiji pokušava skrenuti pozornost s tog izvornog pokreta u Srbiji, nastojeći graditi jednu percepciju da su za sve krivi strani centri moći. Evo, sada je u prvom planu Hrvatska. Vidjeli smo da ne samo jedna ili dvije osobe, nego to su sada cijele grupe ljudi, bivaju privođeni, maltretirani, šikanirani i izgnani iz Srbije. To je vjerojatno procjena samog Vučića da mu je ovog trenutka preskupo izazvati neki novi sukob, recimo na Kosovu, pa je izabrao, recimo to tako, light varijantu skretanja pozornosti sa sve dublje krize u Srbiji, za koju očito nema rješenja, sučeljavajući se s Hrvatskom ili računajući na neki žešći odgovor Hrvatske. Ali možda incidente na Kosovu čuva za iduću fazu odmjeravanja s pobunjenom javnošću.
Druga misao koju vidimo da predsjednik Vučić provlači kroz svoje medijske istupe, i to dosta napadno, je misao da će njega netko ubiti. I da netko želi njega ubiti. Koliko je to uopće, po vama, zdravo, racionalno? Gdje to vodi? Kakva je to poruka?
- Naravno, teško mi je procjenjivati ono što eventualno znaju srpske obavještajne službe, ali sigurno da to nije nikakav novum. Mnogo puta se govorilo o različitim pokušajima ubojstva srbijanskog predsjednika. Srećom, koliko ja znam, nisam zabilježio da se radilo o nekom otkrivenom pokušaju i nadam se da će to tako i ostati. Političke krize treba rješavati političkim sredstvima, odnosno dijalogom. Znamo kako, proceduralno u okviru institucija, ali ovi prosvjedi govore da je očito taj institucionalni način rješavanja nagomilanih problema u Srbiji na neki način začepljen. I da ljudima ništa drugo ne preostaje nego da svoje nezadovoljstvo, frustraciju izražavaju na ulici. U kom pravcu će sve ovo ići dalje, doista je teško kazati.
Čini se da je ideja srpske opozicije stvaranje neke prijelazne vlade. Predsjednik Vučić to i zamjera oporbenjacima u Srbiji, da oni nisu spremni ići na izbore ili na nekakav referendum, koji je on predlagao, jer na bilo kakvom testiranju volja birača ne bi dobili potporu. I zapravo oni se zalažu za neku prijelaznu vladu. Iz vaše perspektive, je li to demokratski legitimno, je li to dobro?
- Ovdje, čini mi se, postoji više predlaganih taktika kako ići dalje. I vlast ima svoje prijedloge, upravo ste ih nabrojali. S druge strane, ideja opozicije je neka tranzicijska vlada, ekspertna vlada koja bi okupila određene stručnjake i ljude direktno angažirane u politici. Ta bi vlada tranzicijska bila oročena na tri mjeseca, pa bi se onda raspisali izbori. Međutim, cijela ta priča se na neki način može nasukati na elementarnoj činjenici da Srbija nije primijenila ili implementirala ni jednu od preporuka OESS-a, koje su istaknute nakon izbora koncem 2023. godine. Dok se na neki način ne promijene izborna pravila, pogotovo praćenje političkih takmaca, teško mi je govoriti koliko bi ti izbori bili drugačiji od svih izbora prije. S treće strane, nemojmo zaboraviti, sami studenti i oni koji su dnevno na ulici na neki način ne pristaju tako lako da uđu u bilo kakvu otvorenu koaliciju s oporbenim strankama. Oni na neki način žele sačuvati ovakav profil izražavanja nezadovoljstva, što je vjerojatno opravdano, jer, kao što vidimo, upravo su odabrali način na koji vlast nema odgovora. Očito da ih vlast ne uspijeva raspršiti ili politički marginalizirati, kao što je to uvijek uspijevala s oporbom zadnjih desetak godina.
• Čuli smo da su se u Davosu, barem je tako rekao Vučić, susreli predsjednik Vučić i premijer Plenković i nešto kratko razgovarali. Ali nisu otkrivali detalje razgovora, osim što je Vučić rekao da je bio jedan pristojan razgovor. Pošto se s jedne strane događa, dakle, uznemiravanje, protjerivanje hrvatskih državljana u Srbiji, slanje prosvjedne note iz hrvatskog ministarstva srpskom ministarstvu, kako pretpostavljate da se odvijao taj neki razgovor oči u oči u Davosu između predsjednika Srbije i premijera Hrvatske? Mislite li zaista da je to nešto pomirljivo, neki pokušaj smirivanja tenzija, ili je to opet dvostruka igra, odnosno Vučić kad ode na takva mjesta možda glumi neku pomirljivost, a zapravo kod kuće upada u hotele usred noći i privodi strane državljane pod isfantaziranim optužbama?
- Ja bih volio da u ovom intervjuu komentiramo izjave, odnosno stajališta kako hrvatskog premijera, tako i srpskog predsjednika nakon tog susreta, pa bismo i znali jesu li odgovorno razgovarali o tome da se ova praksa Beograda naprosto zaustavi. Čini mi se da se Zagreb dosad skanjivao, bio relativno rezerviran na sve ove događaje. Prema svemu ovome što se događalo hrvatskim građanima. Hoće li taj razgovor u Švicarskoj na neki način pomoći da ta praksa prestane ili neće, to ovog trenutka ne znam. Međutim, meni se čini da Zagreb, osim ove preporuke da se za sada ne putuje u Srbiju, nije koristio neke mehanizme koji su uobičajeni. Kada se dogode incidenti ovakvog tipa, meni se čini da bi ne samo Hrvatska, nego i Slovenija i Rumunjska, čiji su građani bili privedeni i protjerani ovih dana, da bi oni trebali pozvati veleposlanike Srbije na razgovor. Zatražiti objašnjenje što se dalje namjerava raditi. Jer, naprosto ljudi imaju pravo znati da li njihov prelazak srpske granice doista ih uvodi u neku zonu rizika ili ne. Tako da mislim da, ako je došlo do tog razgovora, da je to bio korak u pravom pravcu, ali vidjet ćemo kakva će biti praksa idućih dana i tjedana.
• I možda je za kraj izvan ove teme Srbije, a opet dotiče se i Davosa. Ondje je američki predsjednik Trump održao jedan govor. Izdvojio bih možda njegovu najavu da će se boriti za to da se izdvajanja za obranu među zemljama saveznicima NATO-a povećaju na 5 posto BDP-a. Kako mislite da je Hrvatska sada kapacitirana, nakon superizborne godine, s premijerom Plenkovićem i s predsjednikom Milanovićem, koji su prošli jednu tvrdu kohabitaciju u prvih 5 godina. Kako je Hrvatska kapacitirana da ta izazovna vremena prebrodi boreći se za svoje interese, ako u toj tvrdoj kohabitacije nema ni razgovora između čelnika? I kako onda komentirate odluku premijera Plenkovića da uopće ne ide na inauguraciju predsjednika Milanovića?
- Pa prije svega nitko nema pravo biti iznenađen Trumpovim narativom u Davosu. Sve što je tamo rekao već je na neki način navijestio u svom inauguracijskom govoru, ali i tijekom svoje kampanje. Međutim, ono što mene zanima je hoće li u nekom momentu iz te faze mesijanstva Trump prijeći u fazu pragmatizma. Jer on kao predsjednik ne nastupa institucijski na neobilježenom teritoriju. Naprosto, u svijetu funkcioniraju i države i njihove udruge i neke druge multilateralne organizacije. Ali Trump, naravno, počinje raditi konstantan pritisak kako bi dobio što više koncesija za samu Ameriku. Ja bih to okarakterizirao na način da on zahtijeva dodatnu vrstu ne samo ekonomskog, nego i političkog poreza svima. Jer smatra da je zapravo prvenstvo Amerike takvo da ima pravo, zbog svoje veličine i moći, tražiti od drugih da se akumuliraju njezinim interesima. Ali, prije toga treba kazati da svijet ionako već snosi troškove Amerike budući da je dolar univerzalna valuta svjetskog trgovanja, pa se ionako razne američke dubioze, a njih ima jako puno, prelijevaju na većinu svijeta.
U tom svijetu Hrvatska bi morala moći definirati svoju vanjskopolitičku strategiju i volio bih da i kod predsjednika i kod premijera bude sve manje tog mesijanizma, a sve više pragmatizma. Odnosno, da pokušaju nadići svoje razlike, koliko osobne, toliko političke. Prije svega zbog interesa onih koji su ih birali. Premijera u travnju prošle godine, a predsjednika u prosincu. To nisu male brojke. Ja mislim da bi najozbiljniji izraz njihove političke odgovornosti bilo da pokušaju razgovarati drugačije nego u prvih pet godina mandata predsjednika Milanovića.
• Ali očito se taj pokušaj, odnosno njihov napor u tom smjeru ne događa. Činjenica da premijer ne ide na inauguraciju - imate li neki komentar samo na to?
- Pa mislim da to nije dobro. Mislim da ne bi on umanjio ni svoju političku težinu, niti bi poništio sve ono što ga razlikuje od predsjednika Milanovića da je otišao na tu inauguraciju.
Srbima svaka čas na protjerivanju, te tkz. "nevladine" udruge, rade samo PROTIV bilo koje vlade. Služe, samo svojoj svrsi, i onome tko ih financira. Treba ih protjerati i iz HR, jer jedino rade protiv nje!