A skoro se nije ni rodio. S lučkog veza u talijanskom gradu Genovi 11. listopada 1927. otisnuo se putnički brod Principessa Mafalda, nazvana po drugoj kćeri Victora Emmanuela III i njegove supruge Jelene Savojske iz Crne Gore. Kakav je to brod bio - posebno namijenjen za prekooceanski prijelaz prema Južnoj Americi, bio je ponos tadašnje talijanske mornarice. Dugačak 150 metara, plovio je brzinom od 19 čvorova, imao dvoranu za bal na dva kata i prostrane kabine u stilu Luja XVI. Prevezao je on na južnoamerički kontinent i mnoge poznate, skladatelja Artura Toscaninija i pisca Luigija Pirandella.
Naravno, bilo je i kabina za obične, manje ili više Talijane koji su tada hrlili prema novoj, obećanoj zemlji. Za brod je kartu kupilo 1200 putnika, najviše iz Piemonta, Ligurije i Venezije, ali i Calabrije i Basilicate. Među njima je bila i obitelj Bergoglio, otac, majka i sin jedinac Marco, iz mjesta Bricco Marmorino iz Piemonta, vinogradskog kraja, 40-ak kilometara jugoistočno od Torina. Brod je isplovio po rasporedu i tukao more do 25., kad su putnici, a tako je pisao papa u svojoj autobiografiji, osjetili ogroman udar, poput potresa.ž
- Cijelo putovanje bilo je popraćeno snažnim i zlokobnim vibracijama (...) ali to je bilo nešto drugo: bilo je više poput eksplozije, poput bombe. (...) Nije to bila bomba, nego tupa grmljavina. (...) Čovjek je, nakon što je satima ostao držeći se za komad drveta u oceanu, navodno posvjedočio da je jasno vidio kako propeler i osovina lučkog motora skliznu. Potpuno. Propeler je razderao duboku ranu u trupu: voda je obilno ulazila (...). Rekli su da je članovima orkestra naređeno da nastave svirati (...). Brod se sve više naginjao, tama je nestajalo je svjetla, more se uzburkavalo. Kada je postalo jasno da se više ne može uvjeravati putnike da je sve to u redu i normalno, kapetan je izdao zapovijed da se zaustave motori, oglasila se sirena za uzbunu, a radiooperateri su poslali prvi SOS - pisao je papa.
Dok je stigla pomoć, najmanje 300 ljudi je poginulo. Obitelj Bergoglia nije bila među njima. Ne možete ni zamisliti koliko sam puta zahvalio Božjoj providnosti, znao je reći papa. Naime, iako su imali karte za tu plovidbu, kojom bi se pridružili obitelji koja je već ranije emigrirala u Argentinu, Bergogliovi nisu uspjeli na vrijeme uspjela rasprodati svu imovinu te su propustili ukrcati se brod koji će zauvijek ostati poznat kao talijanski Titanic. Obitelj je ipak preplovila u Južnu Ameriku nešto kasnije, a mladi Jorge je odrastao slušajući priče i pjesme o dubokoj tragediji i kolektivnoj koja je potresla i nastavila potresati desetljećima i desetljećima kasnije talijansku zajednicu u Argentini.
U Argentini, a posebno u Buenos Airesu, ima više talijanskih imigranata nego ljudi iz bilo koje druge zemlje. Papin otac oženio je Reginu Mariju Sivori, kćer talijanskih imigranata, 1935. Jorge Mario, prvo od njihovo petero djece, rođen je 17. prosinca sljedeće godine, kao najstarije od četvero djece. Odrastao tijekom zlatnog doba talijanskog useljavanja u Argentinu. Iako je njegova obitelj po dolasku kratko živjela drugdje, i prije njegova rođenja nastanili su se u glavnom gradu. Stanovnici Buenos Airesa se zovu Porteños. Riječ, koja doslovno znači "ljudi iz luke", daje Buenos Airesu poseban značaj, ne toliko kao glavnog grada, već kao grada-države, samostalnog kraljevstva odvojenog od ostatka Argentine, a posebno Latinske Amerike, ako ne i superiornije od nje. A običaji i kultura Buenos Airesa, jedinstveniji i moćniji od onih u bilo kojem drugom mjestu, pomažu objasniti kako Papa kao nitko drugi dolazi iz jedinstvene okoline.
U Buenos Airesu postoji dio idiličnog naziva Flores - cvijeće. Flores je tada bila četvrt malo dalje od središta grada koja je još uvijek imala komade pašnjaka i parcele povrća. Bergogliovi su se preselili u kuću u ulici Membrillar u kojoj će Bergoglio provesti gotovo cijelo djetinjstvo, polazeći u školu i vjeronauku i igrajući nogomet sve dok sunce ne zađe ili policija ne potjera dječake iz parka.
Na oblikovanje Bergoglia jako je utjecalo njegovo djetinjstvo i mladi dani, što se vidjelo i u njegovom pontifikatu. Poseban utjecaj imala je baka, a to će Bergoglio ponavljati tijekom života. Odrastao u očaravajućem, gotovo carstvu magičnog realizma koje je stvorila njegova karizmatična baka Rosa. Još u Italiji, a studirala je u Torinu, radila je radila je u novoformiranoj Katoličkoj akciji: posvuda je držala konferencije i govorila i ono što vlasti i nije bilo drago čuti. Bile su to prve godine fašizma i crnokošuljaša. Jednom su zatvorili prostoriju u kojoj je trebala držati govor pa se popela na neki stol i održala govor na ulici. No uz vjeru i moralnih uvjerenja, baka je utjelovila i migrantski duh, duh iseljenika i doseljenika.
- Rođen u obitelji migranata; moj otac, moji baka i djed, kao i mnogi drugi Talijani, otišli su u Argentinu i zatekli sudbinu onih koji su ostali bez ičega. Mogla sam jako lako završiti među današnjim 'odbačenim' ljudima - govorio je za pontifikata, objašnjavajući njegovo dosljedno isticanje stradanja migrantskih zajednica. Njegova averzija prema ratovanju i usredotočenost na nužnost mira također vuku korijene iz odrastanja. - Ako sam o Prvom svjetskom ratu čuo iz usta svog djeda, o Drugom sam u Buenos Airesu saznao iz priča mnogih imigranata koji su stigli nakon tog pokolja, ili da pobjegnu od njega - napisao je. Pozivao na pravdu za marginalizirane u svijetu koji prolazi kroz "globalizaciju ravnodušnosti" osjeća se kao prirodna posljedica vlastitog iskustva.Od svoje obitelji do svojih prijatelja, od parka i prijatelja, Jorge je iskusio temeljni i privilegirani mir koji je snažno oblikovao njegovo ponašanje i perspektivu. Iako njegova mladost nije bila financijski privilegirana, sigurno je bio emocionalno, psihološki i duhovno siguran.
Flores je u to vrijeme bio neka vrsta peronističke idile. Papu Franju mnogi su konzervativci vidjeli kao "ljevičara" nakon njegovih kritika nesmiljenog kapitalizma, poziva na promjene u kulturi i načinu života kako bi se smanjilo globalno zagrijavanje, sućuti i inzistiranju na pomoći imigrantima. Marksist odjeven u bijele halje, vladala je percepcija. No u Argentini, zanimljivo, bio je na glasu kao konzervativac, a na tvrdnje da je marksist, smijat će se. Takvo što bi mogao ustvrditi jedino netko tko ne poznaje okoliš iz kojega je izrastao. Ili netko tko će reći da je Brazil bolji u nogometu od Argentine, šalili su se. Papa je bio "peronist" čija se stajališta ne uklapaju u okvire lijevo-desno političke podjele kakve imamo u Europi ili SAD-u. Gen. Juan Perón vladao je Argentinom od 1946. do 1955., te ponovno nakratko 1970-ih, a peronizam je ostao dominantna sila u političkom životu zemlje. Pokušavao je premostiti klasne podjele kombinacijom snažnog, autoritativnog vođe, visoko centralizirane i velikodušne države socijalne skrbi i velikih doza kvazireligioznih nacionalističkih osjećaja. Čak i nakon njezine smrti 1952., Perónova supruga Evita bila je lik obožavanja među siromašnim radnicima u zemlji.
Privlačnost peronizma za mnoge poslijeratne Argentince, uključujući mladog Bergoglia, bilo je njegovo odbacivanje i marksizma i laissez-faire kapitalizma. Bio je to način da se pomogne siromašnima koji ne vjeruju u klasnu borbu.Perón je također bio klasičan latinoamerički moćnik, koji je težio neslaganju i predstavljao se kao utjelovljenje argentinskog nacionalnog ponosa; peronizam Bergogliova djetinjstva nije veličao individualnu slobodu ili slobodna tržišta. Ali njegova politika "trećeg puta" i osobni dodir zavoljeli su ga Argentincima iz radničke klase koji su bili sumnjičavi prema bogatim elitama, ali su u isto vrijeme bili oprezni prema međunarodnom ljevičarstvu.
Rimokatolicizam i peronizam imali su mnogo toga zajedničkog, a mladi je Bergoglio bio utopljen u oba svijeta. Flores je bila radnička zajednica optimizma srednje klase, naseljena talijanskim, španjolskim, židovskim i armenskim imigrantima. Dostavljači su prodavali mlijeko, povrće i kruh iz konjskih kola, a četvrtkom svježu ribu. Svi su išli pješice, automobila je bilo tek nekoliko. Francis je pohađao državnu osnovnu školu dva bloka od svoje kuće u kojoj je uvijek vladao red i strogost. Izvan kuće bio je - nogomet. Bernardo "Nano" Gandulla, jedna od najvećih nogometnih zvijezda tog doba, upravo je otišao u mirovinu i živio je u obližnjoj kući i svako poslijepodne dolazio bi trenirati dječake. Bilo je to kao da su odrasli s Maradonom ili Modrićem u susjedstvu. Iako mršav i ne baš vješt s loptom, Francis će postati doživotni poklonik San Lorenza, jedne od najslavnijih momčadi u Buenos Airesu.
No Bergoglio će odrasti, naučiti jako dobro igrati biljar, volio je plesati s djevojkama na zabavama. Obožavao je argentinski stil tanga poznat kao milonga, a kasnije je vikendom radio kao vratar u lokalnim barovima.Studirao je kemiju u maloj, specijaliziranoj srednjoj školi koja je bila dio peronističkog nastojanja da se Argentina pretvori u industrijsku silu te se honorarno zaposlio kao pripravnik u laboratoriju. Otprilike u to vrijeme, kad je imao gotovo 17 godina, prolazio je pored bazilike u svom susjedstvu, San Jose de Flores, jedne od najspektakularnijih katedrala u gradu, s visokim mramornim stupovima i raskošnim freskama. Bio je na putu prema prijateljima i nešto ga je pozvalo unutra. Prišao je ispovjedaonici i rekao da je u tom trenutku znao da želi biti svećenik, opisujući snažan trenutak koji je usporedio kao s trenutkom kad ga konj izbaci iz sedla.
Njegova je majka željela da bude liječnik, pa je teološke knjige morao skrivati od nje dok se pripremao za sjemenište. No u laboratoriju u kojem je radio, Francis je upoznao jednu od drugih žena za koje je naveo da su imale veliki utjecaj na njegov život: svoju nadređenu, Ester Ballestrino de Careaga. Bila je paragvajska feministkinja i komunistička militantica, tada u 30-ima, i postala je Bergogliova mentorica. Njih dvoje održavali su prijateljstvo dugi niz godina. Bilo je to relativno mirno vrijeme u Argentini, prije oluje koja će podijeliti zemlju i Franjin vlastiti isusovački red. Kada je vojna hunta preuzela kontrolu nad Argentinom 1976., mnogi su puč vidjeli kao kratkoročno rješenje za ponovno uspostavljanje reda i obuzdavanje nasilnih pobunjeničkih skupina poput marksističkih gerilaca nadahnutih katolicima poznatih kao Montoneros i odreda smrti koji su ih lovili.
“Prljavi rat” koji je uslijedio trajao je sedam godina. Najmanje 10.000 Argentinaca je ubijeno ili nestalo. Jedna od njih bila je Ester . Postala je osnivačica “Madres de la Plaza de Mayo”, majki “nestalih” koje su marširale s portretima svoje nestale djece kako bi upozorile svijet na diktature. Esterina trudna 16-godišnja kći držana je mjesecima u vojnom pritvoru, a zatim je, nakon puštanja, pobjegla u Švedsku. Ballestrino je nazvala Jorgea jedne noći 1977. i on je pristao sakriti njezinu veliku kolekciju knjiga, uključujući i neke marksističke knjige koje bi, da su pronađene, značile smrtnu kaznu. Ona i druge majke spremale su se izaći u javnost s popisom od 800 “nestalih” Argentinaca.
Ubrzo nakon toga je oteta. Kao i mnoge druge žrtve Prljavog rata, mučena je u podrumu Mornaričke mehaničarske škole, zatim je vjerojatno drogirana i, s drugima, bačena živa u Atlantski ocean iz vojnog zrakoplova. Njihova su tijela pokopana u masovnoj grobnici nakon što su ih isprali na obalu. Forenzički istražitelji identificirali su njihove ostatke 2005. godine, a Bergoglio je pristao odobriti njihov pokop na crkvenom groblju u Buenos Airesu. Godine 2010., tri godine prije nego što je imenovan papom, tijekom suđenja nekolicini vojnih časnika osumnjičenih za ratne zločine, a Bergoglio je zamoljen da svjedoči. Na snimci svjedočenja izgleda kao da mu je jako nelagodno. Odvjetnik ga pita što je učinio nakon što je saznao da je Ballestrino privedena. Francis je rekao da je pokušao kontaktirati njezinu obitelj. Ikog drugog? - pita ga odvjetnik. Razgovarao je s organizacijama za ljudska prava, rekao je Francis. Odvjetnik pita otvorenije: Je li pokušao intervenirati kod vojnih vlasti? Nije.
- Učinio sam što sam mogao - rekao je. Često je razmišlja o Ester, poveznici s Argentinom iz njegovog djetinjstva i svojim susjedstvom Flores, rekao je biografima Sergiu Rubinu i Francesci Ambrogetti. - Krivim sebe što nisam učinio dovoljno - rekao je.
Njegovi ljevičarski kritičari unutar svećenstva i argentinskih organizacija za ljudska prava također bi ga krivili - i Katoličku crkvu općenito - što nije zauzeo snažniji stav protiv diktature. Ali Bergoglio je rekao da je pružio utočište nekolicini svećenika koji su bili u opasnosti zbog svojih stavova i spasio druge tako što im je pomogao da pobjegnu iz zemlje. Bergoglio je preživio najmračniju epizodu Argentine, ali ne bez ožiljaka ili neprijatelja.
Pohađao sjemenište u Colegio Máximo, isusovačkom koledžu u San Miguelu, sat vremena izvan Buenos Airesa, i tamo će provesti većinu svojih sljedećih 25 godina kao student, nastavnik i, na kraju, kao direktor škole. Upravo je u Colegio Máximo došao pod utjecaj Juana Carlosa Scannona i skupine drugih mladih svećenika koji su zagovarali “teologiju naroda” (teologia del pueblo) kao alternativu teologiji oslobođenja nadahnutoj marksizmom. Bio je to pastoralni pristup koji će Franjo usvojiti, naglašavajući poniznost, jednostavnost i intimni kontakt sa siromašnima i najranjivijima u društvu. Teologija naroda značila je živjeti među siromasima, a ne govoriti o njima apstraktno, što je papa činio i prije pontifikata, ali i za njegova trajanja, a što se očitovalo i, simbolički, o uzimanju papinskog imena Franjo.
- On ne kritizira tržišnu ekonomiju, već fetišizaciju novca i slobodnog tržišta. Jedna stvar je tržišna ekonomija. Drugi je hegemonija kapitala nad ljudima - rekao je jedan od Bergogliovih prijatelja isusovaca Scannone. Bergogliovo odvajanje od argentinskog klera, koji je više orijentiran lijevo, odredit će veći dio njegove karijere kao isusovca. Ali u Colegio Máximo živio je svoja uvjerenja - i postavio primjer drugima - prakticirajući politiku poniznosti, strogosti i djela umjesto riječi. Rano bi se probudio i oprao rublje prije dolaska osoblja, govori Mario Rausch, brat isusovac koji još uvijek živi na koledžu. U blizini je bilo nekoliko siromašnih četvrti i Jorge bi vikendom hodao preko blatnih polja kako bi ondje slavio misu. Zatim bi se vraćao kuhati ogromne obroke za cijeli koledž. Spavao je u maloj sobi s jednostavnim drvenim okvirom.
Colegio Máximo je napredovao 1970-ih i 80-ih pod Bergoglio,, ali danas se čini pomalo poput same crkve: lijepa, ostarjela, pomalo prazna, kao što je i Vatikan nakratko ostao "prazan" nakon papine smrti. Od Piemonta, preko Floresa i Colegia Maxima, kroz utjecaj okoline, migranata, rata, bake, nogometa, politike i njezinih šteta i vjere stvorio se snažni karakterni amalgam koji nisu svi podržavali, ali koji je pokazao humanost, toleranciju i snažno zagovaranje mira, siromašnih i protjeranih, svih koji pate i cijelog čovječanstva.
Opet se štedi na lektorima! Bilo bi dobro da je netko barem pročitao ovaj copy/paste Google translate članak prije objave