Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 60
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Marinko Katulić u Buševcu izrađuje instrumente

Tambure iz naše radionice stigle su do Japana i Urugvaja

storyeditor/2022-03-17/PXL_170322_92543888.jpg
Foto: Robert Anić/PIXSELL
1/4
19.03.2022.
u 06:30

Ne možemo biti neiskreni i reći da ne zaradimo svoju plaću. Nekada je to više, a nekada manje. Tambura se dobro prodavala nakon 1995., kaže Marinko Katulić

U malom turopoljskom mjestu Buševcu, nedaleko od Velike Gorice, izrađuju se tambure koje se sviraju diljem cijelog svijeta za što je zaslužna obitelj Katulić koja ima najdugovječniju i najpoznatiju radionicu tambura u Hrvatskoj. Skromni 60-godišnji Marinko Katulić koji gotovo cijele dane provodi u svojoj radionici koja se nalazi u sklopu njegove kuće, govori nam kako taj posao ne radi zbog novca, već iz ljubavi prema tamburi.

Fešta bez tambure

– Užitak je kada u ruke primiš obično drvo, krojiš, brusiš, lijepiš, farbaš, složiš žice i nakon nekog vremena začuješ zvuk, melodiju koja dirne srce. Nema tog novca koji može nadomjestiti taj osjećaj – kazao je Marinko Katulić uvodeći nas u svoju radionicu za koju kaže da je pravi rudnik zlata.

– Službeno se izradom tambura bavim od 1994. Mogu reći da je tambura u mojoj obitelji otkad znam za sebe. Svirali su je moji djedovi, stričevi... Mama mi je kupila prvu tamburu i uz učitelje sam zavolio svirati. Kasnije sam postao profesionalac i svirao nekih 12 instrumenata u ansamblu Lado, a potom sam odlučio pokušati i sam napraviti takav instrument. Počeo sam kao i svi, amaterski u garaži, a danas smo toliko razvili taj posao da radimo tambure za čitav svijet, govori Marinko kojeg smo upitali koliko je težak taj posao i je li danas isplativ.

Foto: Robert Anić/PIXSELL

– Danas nije teško napraviti tamburu već ju je teško prodati jer je situacija takva, koronamjere, nema fešta, mali bendovi slabije sviraju... Sada smo malo na stand by", govori Marinko objašnjavajući nam kako je tambura iz Buševca otišla po cijelom svijetu.

– Kao član ansambla Lado putovao sam diljem svijeta i upoznao puno ljudi, naših Hrvata u svijetu i s njima sam uspostavio kontakt. Posjećivao sam sve hrvatske festivale u Kanadi, festivale Hrvatske bratske zajednice u Americi i tako se razvio posao. To je puno ljudi, puno poznanstava. Danas nije dovoljno poslati mail, već te kupac mora vidjeti i upoznati kako bi vjerovao da si to ti napravio. Uvijek su mi govorili: "Je li to tambura iz Hrvatske? Ako je iz Hrvatske, kupit ćemo je." Hrvatsko iseljeništvo sentimentalno je vezano za naš tradicijski nacionalni instrument i tambura se mnogo svira u Americi i Kanadi. Ima tu još puno naših ljudi koji nisu grupirani, primjerice Gradišćanski Hrvati u Austriji, Mađarskoj, a nedavno smo izradili instrumente za već dva tamburaška orkestra iz dvaju hrvatskih sela u Rumunjskoj gdje djeca u školi uče svirati tambure. Najdalje kamo smo iz našeg dvorišta poslali tamburu je Južna Koreja, Japan...to smo poslali dostavom. Zadnja je otišla najdalje, u Urugvaj u Južnoj Americi, govori Marinko kojeg smo upitali u čemu je posebnost hrvatske tambure?

– Nema neke posebnosti u njoj samoj. Jednostavno, Hrvati su ljudi veselog karaktera i vole se družiti uz dobro jelo, piće, vino i onda kažu da uvijek nešto fali, fali zvuka... A u hrvatskom društvu uvijek se svira tambura, bilo da je to negdje vani u Americi gdje su naši ljudi željni čuti domaću riječ i tamburu ili negdje doma, istaknuo je Marinko napominjući da su oni jedna od rijetkih radionica u Hrvatskoj u kojoj se izrađuju sve tambure, od bisernice, braća, bugarije, basa ...

Foto: Robert Anić/PIXSELL

– Teško mi je reći koliko vremena treba za izradu jer nikada ne izrađujemo samo jedan instrument. U principu, nikada nisam gledao ni brojio sate. Jer kad nešto odložiš, drugo se suši, nešto zalijepiš ljepilom, polakiraš nešto...uvijek se radi nešto drugo na nekom instrumentu. Svakako se izgubi dosta radnih sati jer ne možete tamburu napraviti za dan, dva. A tu je iznimno važna dobra priprema materijala koji mora biti prirodno odležan, iznimno visoke kvalitete, prebiran, i posebno spreman za tu svrhu za koju vam treba jer tu se koriste posebne metode, to nije obična stolarija gdje sve prolazi... Kod nas ne prolazi sve, istaknuo je Marinko govoreći nam koje se drvo koristi za izradu vrhunskih tambura.

– Mi koristimo klasične vrste drva za glazbala. To su javor, iz kojega se izrađuje tijelo i vrat te rezonantna daska, a glasnjaču izrađujemo od smreke. Hrvatska i naše podneblje, BiH i Dinaridi, poznati su po vrhunskim materijalima koji su prepoznati u Europi i na slobodnim tržištima postižu jako visoke cijene. Problem je što mi to nedovoljno prepoznajemo, kazao je Marinko otkrivši nam da se, iako tambura spada u umjetnost, taj posao isplati raditi.

– Mi radimo već dugi niz godina i ne možemo biti neiskreni i reći da ne zaradimo svoju plaću. Nekada je to više, a nekada manje. Bila su vremena kada se tambura jako dobro prodavala, pogotovo nakon 1995., odnosno nakon oslobođenja Hrvatske kada je bio poseban taj nacionalni naboj, a započele su obnove i osnivanja hrvatskih društava. Tambura se pojavila u osnovnoj školi, u glazbenoj školi, a onda su došla vremena krize pa ponekad godinu, dvije jedva preživljavate, govori Marinko pokazujući nam jednu sliku na zidu.

Promatrao oca kako radi

– Vidite li ovu sliku na zidu? Kada se u Buševcu osnivalo tamburaško društvo, moja ideja je bila da nađemo najstarije fotografije tamburaškog orkestra kroz povijest Buševca. Jedan je čovjek donio tu sliku iz 1905. godine, koja je snimljena u Americi, a na njoj su svi tamburaši podrijetlom iz Buševca. I što je još zanimljivije, oni su se, kako je američka vojska novačila nakon svjetske krize, svi vratili jer nisu htjeli ići u rat. Kako su se svi vratili, prenijeli su sve napredne ideje iz slobodnog svijeta. Tako se osnivala Seljačka sloga koja je bila nositelj društvenog, kulturnog, prosvjetnog života u Hrvatskoj u vrijeme nakon Prvog svjetskog rata. Društvo je u Buševcu osnovano 1920. godine i od tog doba baštini tradiciju, običaje i sve što je dobro i pozitivno u našem društvu, s ponosom govori Marink,o otkrivši nam što je poklonio svom sinu Vedranu za vjenčanje.

Foto: obiteljski album

– Kako mi je majka kupila prvu tamburu, tako sam ja svom sinu izradio posebnu tamburu od jednog jako rijetkog drva – ptičjeg javora. To je jako dobra i rijetka tambura, a izrađivana je 20-ak godina. Svake godine je bilo nešto drugo dok nije došla na red da je završim. Poklonio sam je sinu za vjenčanje i to nam je 'dežurna' tambura u kući jer, nećete vjerovati, zna se dogoditi da imamo feštu, a da nemamo na čemu zasvirati, kazao je Marinko koji se ne boji odumiranja izrade tambura jer tu je njegov sin Vedran.

– Nadam se da ću nastaviti njegovim stopama. Od malih nogu otac mi je prenio ljubav prema tamburi. Tata je svirao u Ladu, a bio sam još mali kada je počeo izrađivati prve tambure u radionici. Još nisam ni u školu krenuo kada sam u kutku radionice sjedio i promatrao oca kako izrađuje tambure. Odatle ta ljubav, govori Vedran koji je još sa 7 godina počeo svirati u kulturno-umjetničkom društvu Seljačka sloga u Buševcu.

– Kada tata ode u mirovinu, nastavit ću raditi taj posao i održati tradiciju. To ne smije odumrijeti jer tambura je dio našeg identiteta, naglasio je Vedran Katulić.

VIDEO Oleksij Reznikov o dronu u Zagrebu

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije