Svante Pääbo švedski je antropolog i genetičar specijaliziran u evolucijskoj genetici te je jedan od osnivača paleogenetike. U životopisu dr. Pääboa stoji i kako je zaslužan za otkriće genoma neandertalca, a to isto ponovio je i s denisovancima. Ravnatelj Instituta za evolucijsku antropologiju Max Planck danas svoja istraživanja provodi na tri razine – vraćanje još dalje u povijest i istraživanje ostataka neandertalčevih predaka koji su pronađeni na španjolskom nalazištu Atahuelpa, a stari su oko 430.000 godina, druga je istraživanje kasnih neandertalaca i načina na koji su se oni dodirivali s ranim ljudima te razumijevanje što je to ljude napravilo tako posebnima da prežive i ostanu sami na Zemlji.
Dr. Svante Pääbo pristao je dati intervju Večernjem listu za trajanja jubilarnog 20. kongresa Europskog antropološkog udruženja koji su organizirali Institut za antropologiju u Zagrebu i Hrvatsko antropološko društvo. Kongresu je predsjedavao docent Saša Missoni, a počasni je predsjednik bio hrvatski doajen antropologije akademik Pavao Rudan, glavni tajnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU).
Što nam je zapravo omogućilo da budemo ljudima, odnosno da se odvojimo od ostalih hominida koji su hodali našim planetom?
To je sljedeće veliko pitanje. Kada imamo dobro znanje o neandertalskom genomu u smislu da ga možemo usporediti s genomom današnjeg čovjeka, onda možemo identificirati sve osobine koje neandertalci nisu imali, a koje imaju ljudi na ovome planetu danas. Takvih promjena u genomu ima negdje 30 do 40 tisuća, no trik je u tome prepoznati što nam je od toga omogućilo da postanemo ovo što smo danas. Stvar je u tome da smo još jako loši u razumijevanju tih promjena. Očekujemo da ćemo u sljedećih pet do deset godina doći do spoznaja koje su nam od tih promjena omogućile da stvorimo tehnologiju, uvjete da se milijarde i milijarde ljudi prošire planetom Zemljom, a da pri tome sve ostale vrste hominida nestanu. Te odgovore još nemamo, a nadamo se da oni leže negdje u genomu.
Činjenica je da smo se parili s neandertalcima, ali i da neke bolesti nasljeđujemo od genoma koji je tako nastao.
Sve više i više doznajemo o varijacijama nastalima od neandertalskog genoma koji imamo, a koje su utjecale i na našu podložnost nekim bolestima, ali i na našu sposobnost da se od nekih bolesti obranimo. Tako smo definirali varijaciju zbog koje smo podložniji, primjerice, dijabetesu u starijoj dobi, a on je savršen primjer kako genom i okolina mogu utjecati na stvaranje te bolesti. Ta varijacija koja dolazi od neandertalaca povećava nam rizik da obolimo od dijabetesa tipa 2. On je, recimo, vrlo čest u Kini gdje je njegova pojavnost 25 posto. Onda se morate upitati zašto se nešto što je za nas loše pojavljuje u povećanoj frekvenciji. Mislim da je odgovor u okolišu u kojem živimo, naime jedemo previše pa je i rizik dobivanja dijabetesa povećan. S druge strane, u uvjetima gdje nemamo previše hrane ova je varijacija za nas povoljnija jer nam omogućava da glad lakše preživimo. Moguće je da ta varijacija, koja potječe iz doba kada se često gladovalo, danas više doprinosi riziku da dobijemo dijabetes.
Druga se varijacija koja potječe od neandertalaca odnosi na bakterijske infekcije, odnosno na mogućnost da se lakše od njih branimo. Na tome možemo zahvaliti upravo neandertalcima. S druge strane, ima i varijacija koje su nas učinile manje imunima, osjetljivijima na neke bolesti poput peludne groznice ili alergijske reakcije na hranu, na tome možemo “zahvaliti” neandertalcima. Također, znamo da se parenje zbivalo i u Aziji s dalekim rođacima neandertalaca, denisovancima. Narodi koji danas žive na Pacifiku, primjerice u Papui Novoj Gvineji, imat će oko pet posto DNK koji potječe od denisovanaca, a imaju i neandertalskih komponenti.
Jesmo li uspostavili vezu denisovanaca s današnjim ljudima na način kako smo to uspjeli s neandertalcima?
Da. Postoje informacije o tome, pogotovo od skupina američkih znanstvenika koje su otkrile da Tibetanci, koji žive na velikoj nadmorskoj visini, imaju varijaciju koja pomaže u uvjetima smanjene količine kisika u zraku i da to potječe od denisovanaca. A na Himalaji imate velike populacije koje žive na tri do četiri tisuće metara nadmorske visine.
U vašem timu radi dvoje hrvatskih znanstvenika. Što oni rade?
Dr. Tomislav Maričić s nama radi već nekoliko godina, i to na projektu istraživanja genoma neandertalca. Sada se prebacio baš na istraživanje varijacija po kojima se razlikujemo od neandertalaca na funkcionalnoj razini. Postao je stručnjak u manipuliranju ljudskim genomom unutar stanica u tkivu kako bi se on približio neandertalskom, a onda može promatrati i proučavati efekte tih promjena. Dr. Mateja Hajdinjak specijalizirala se u istraživanju najmlađe populacije neandertalaca, onih koji su živjeli u dobu kad su već mogli upoznati ljude, pri čemu traži još dokaza da su se neandertalci doista parili s ljudima. U tome istražuje neandertalce iz cijele Europe, ali isto tako i iz Vindije gdje je jedno od najvećih nalazišta tih kasnih neandertalaca. Ali imamo i tu zaista plodonosnu dugogodišnju suradnju s Pavlom Rudanom i Sašom Missonijem kada smo proučavali ostatke iz Vindije. Krapina je najvažnije nalazište na svijetu što se tiče proučavanja morfologije neandertalaca, a Vindija je najvažnija za proučavanje genetskih varijacija u neandertalaca pa je doista bilo važno surađivati s Institutom za antropologiju i HAZU da se ta istraživanja i omoguće.
Što je Krapinom? To je nalazište uvijek u središtu interesa naše javnosti i znanstvene zajednice.
Prije nekoliko godina pokušali smo izvući DNK krapinskog pračovjeka, no nažalost u tome nismo uspjeli. Krapina je starije nalazište, 120.000 godina otprilike, pa to i nije moglo biti tako jednostavno. No danas imamo bolje metode pa smo sada opet zainteresirani pokušati to isto jer sada postoji neka šansa da se uspije. No, jasno, za to trebamo dozvole hrvatskih vlasti pa smo već podnijeli zahtjev.
Ali zašto su uopće neandertalci nestali?
To zapravo uopće ne znamo. No jako je razumno pretpostaviti kako to ima neke veze s modernim čovjekom. Neandertalac je ovdje živio prije 300.000 godina, a nestao je unutar dvije do pet tisuća godina nakon što se ovdje pojavio čovjek. Kada bi to bio samo neandertalac koji je nestao, mogli bismo tvrditi da ih je ubila neka bolest kojoj su bili podložni, no u Aziji su nestali denisovanci, hobiti u Indoneziji su nestali. Zapravo je posljednjih 40.000 godina ljudske povijesti jedinstveno jer postoji samo jedna vrsta – mi! Očito je da je to morala biti neka vrsta konkurencije s modernim čovjekom koja nije morala na svakom mjestu biti ista ili izravna, no moramo, izgleda, kriviti sebe zato što ih više nema. Ipak je možda utješno što možemo reći kako ih ipak nismo do kraja istrijebili, imali smo s njima djecu koja su uklopljena u naše društvo i bila su tamo uspješna jer su postala precima ljudi koji žive danas. Nosimo jedan njihov maleni dio u sebi.
Može li se pretpostaviti da danas već postoji nova vrsta koju možda ne prepoznajemo?
O tome ne bih nagađao. No sasvim je sigurno da danas različite ljudske grupe dolaze u kontakt i međusobno se pare, imaju djecu koja su uspješna pa već samim time ne može doći do izolacije neke nove grupe. Jasno, Homo sapiens nije vječan kao što ništa na ovom planetu nije vječno. Našu sudbinu prije će odrediti kultura, način života i tehnologija nego evolucija. Ali ja sam optimistična osoba, nekada je doista bilo vrijeme kada je pesimizam prevladavao. Odrastao sam u vrijeme hladnog rata, a tenzija u svijetu uvijek ima. Ali činjenica je da sve dulje i dulje živimo, barem u ovom razvijenom svijetu i to se ne zaustavlja, sve smo zdraviji i zdraviji. Jako je puno ljudi izvučeno iz siromaštva proteklih desetljeća, pogotovo u Aziji, tako da možemo biti znatno optimističniji kad je riječ o našoj budućnosti.
>>Prvi pravi 'gospodari prstenova' bili su praljudi iz Francuske
Otvori KEKS Pay
