Nažalost, Dudo je 4. travnja 2012. godine preminuo od raka gušterače, u bolnici u Elcheu, gradu pokraj Alicantea u kojem je živio sa suprugom Višnjom i troje djece, sinovima Tinom i Lukom i te kćerkom Teom.
Navijači ga se sjećaju po oštrom gardu, čvrstim startovima i bespoštednoj borbi na terenu, a obitelj i prijatelji pamte ga kao brižnoga i osjećajnog, a istodobno i duhovitog, vedrog oca, muža, sina, prijatelja... Dubravko Pavličić bio je sjajan branič koji se vinuo još iz redova maksimirskih juniora, igrao za udarnu Dinamovu momčad, osvojio zlato na Svjetskom prvenstvu mladih u Čileu 1987. i potom odjenuo dres hrvatske reprezentacije u kojoj je nakratko bio i – kapetan. Najviše ga pamtimo po broju 4 na dresu, debitirao je u pobjedi s 4:0, a zauvijek je otišao s navršene tek 44 godine, i to na datum 4. 4. Nestvarna igra brojki, ili možda sudbina...
Prošao je nogometnu školu tadašnjeg Radnika iz Velike Gorice, kao izlazni je junior pristupio Dinamu gdje je u početku nastupao za juniorsku momčad, a potom, 1986. godine, debitirao u službenoj utakmici za plave u derbiju protiv Hajduka u Splitu. Dinamo je tada na Poljudu slavio s 4:0.
Maksimir je napustio potkraj 1989. preselivši u Rijeku gdje se zadržao četiri godine, a potom uspješno igrao u Španjolskoj za Hercules Alicante (1994.-97.), Salamancu (1997.-99.) i Racing Ferrol (2000.-01.).
Za hrvatsku je reprezentaciju nastupio 22 puta. Debitirao je 8. srpnja 1992. na turneji po Australiji u dvoboju protiv domaće reprezentacije koja je u Adelaideu svladala Hrvatsku s 3:1. A baš u Australiji imao je čast nositi i kapetansku vrpcu “vatrenih”. Zadnji je nastup za reprezentaciju upisao 12. lipnja 1997. na turniru u južnokorejskom Sendaiju u dvoboju protiv Turske (1:1). Posebno su u sjećanju, dakako, blistave izvedbe u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 1996. kao i sam nastup na Euru, prvom velikom natjecanju hrvatske reprezentacije u povijesti.
Pavličić je, uz Zvonimira Bobana, bio jedini Dinamov igrač u mladoj jugoslavenskoj reprezentaciji koja je 1987. godine osvojila naslov svjetskog prvaka u Čileu. Taj su zlatni naraštaj činili i Robert Prosinečki, Davor Šuker, Igor Štimac, Robert Jarni... U finalnoj utakmici u Santiago de Chileu suparnik je bila SR Njemačka, a nakon 1:1 slijedilo je izvođenje 11-eraca. Prvi je loptu, hrabro i bez razmišljanja, na bijelu točku namjestio upravo Pavličić i tako otvorio uspješnu seriju kojom je momčad došla do zlata.
Poseban je trag Pavličić kao igrač ostavio u dresu Herculesa iz Alicantea. Štoviše, jedan od ulaza na stadionu u Alicanteu nosi Pavličićevo ime.
Putujući svojedobno na utakmicu Lige nacija Španjolska - Hrvatska 2018. u Elcheu, od aerodroma u Alicanteu vozio me je taksist koji je na spomen Hrvatske prvo spomenuo baš Dudu Pavličića. Gospodin je bio navijač Dudina bivšeg kluba Herculesa, a slušajući ga s koliko je uvažavanja govorio o Pavličiću, shvatio sam kakva je legenda kluba postao Dudo u tri sezone koje je proveo u klubu.
– Igrao je u momčadi koja je naš klub nakon 10 godina uvela u Primeru. A baš je Dudo bio apsolutni vođa te momčadi. Obožavali smo njegov prkos, snažan duel, ratobornost. On je bio jedan od nas – kazao nam je tada taksist, navijač Herculesa iz Alicantea.
Dvije je sezone Dudo u Herculesu igrao u drugoj ligi, a potom tu posljednju i u prvoj. I to jako dobro, jer te je sezone kao obrambeni igrač zabio čak šest golova u Primeri, od toga dva Barceloni, odnosno jedan za pobjedu 3:2 na Nou Campu. Bila je to šokantna pobjeda jer tada su za Barcu igrali Ronaldo, Luis Enrique, Blanc, Guardiola, Stoičkov, Couto, Lopetegui, a na klupi Blaugrane bili su Bobby Robson i pomoćnik Jose Mourinho.
Zanimljivo, pepeo iz urne po Dubravkovoj je želji posipan po brdima u okolici Alicantea, a tek manji dio obitelj čuva u svom domu kao uspomenu na njega. A uspomene, zahvaljujući njegovoj nogometnoj karijeri, a prije svega karakteru i čovječnosti, neće tako brzo izblijedjeti.
Pokazala je to i 2022. godina, kada je cijeli stadion Herculesa, na 10-godišnjicu Pavličićeve smrti, skandirao: "Dudo, Dudo".
Pavličić je bio i veliki dinamovac o čemu je za Večernji list više puta pričao njegov bratić Saša Pavličić Bekić. Dok je imao 15 godina, Dudo je vlakom iz Zagreba pobjegao vlakom u Beograd kako bi navijao za plave u finalu jugoslavenskog kupa protiv Sarajeva.
Jedan suigrač iz Dinama, Željko Adžić, bio je pak posebno vezan za Dudu.
– Uvijek kad ga se sjetim ne mogu zaustaviti suze. To je tako bolno, teško mi je govoriti o njemu. Nikad, baš nikad Dudo nije nikome ništa nažao napravio. Stvarno je bio poseban, iskoristio je svaku sekundu svog kratkog života, nikad nije mogao dugo biti na jednom mjestu, osim kad se kartala bela! Bile su to čudesne partije, onaj tko izgubi morao je ići gurati kontejner s otpadom, a pobjednici su poražene gađali jajima. Sve je to, naravno, bila njegova ideja – izjavio je svojedobno Željko Adžić, te još dodao:
– Sasvim je slučajno doznao da je bolestan, trebao je doći s obitelji u Hrvatsku i otišao je na redovni pregled. I tada su mu rekli da nije dobro... Bili smo u stalnom kontaktu, ali nisam želio otići u Španjolsku k njemu, da ne bi možda to shvatio kao oproštaj. Do danas mi je žao što ga nisam tada otišao vidjeti.
Manje je poznato, ali avanturistički je duh Pavličića nakon okončanja karijere odveo u paraglajding, u kojem je postao čak i doprvak Španjolske!
– Bili smo kod mene na ljetovanju u Crikvenici i jednoga me jutra povukao i rekao: "Idemo na Velebit, idem letjeti!" Najprije smo se vozili po nekakvim uskim putevima, potom smo po kozjim stazama hodali do vrha i kad smo došli gore, pregledavao je svoj paraglajder i odjednom se uozbiljio. Pronašao je nekakvu vlat trave u paraglajderu i rekao mi je: "Vidiš ovo, zbog te bih trave mogao poginuti!" No to ga nije omelo da se iznova koncentrira i za nekoliko minuta je skočio sa stijene – prepričao nam je bivši dinamovac Željko Adžić druženje s Pavličićem.
Mnogo je anegdota i lijepih priča oko Pavličića, sjećanje na njega ne blijedi niti 12 godina nakon njegove smrti. I to najbolje pokazuje kakva je osoba bio...
Otvori KEKS Pay
Tragično umro? Hallo