Jupiter, najveći planet Sunčeva sustava, ipak nije točno onoliko velik koliko se desetljećima mislilo. Nova analiza podataka NASA-ine letjelice Juno pokazala je da je taj plinoviti div nešto manji i spljošteniji nego što su upućivale vrijednosti koje su se u astronomiji koristile još od vremena misija Pioneer i Voyager.
Nova mjerenja pokazuju da Jupiter na ekvatoru ima polumjer od 71.488 kilometara, na polovima 66.842 kilometra, dok mu srednji polumjer iznosi 69.886 kilometara. To znači da je najveći planet Sunčeva sustava zapravo nešto manji nego što se dugo mislilo: na ekvatoru za četiri kilometra, na polovima za 12, a u prosjeku za osam kilometara. Iako je riječ o maloj korekciji, njezina znanstvena važnost je značajna. Precizniji Jupiter znači i preciznije modele njegove unutrašnjosti, atmosfere i rotacije, ali i raspored mase i utjecaj snažnih vjetrova na oblik planeta.
Do tih brojki nije se došlo slučajno. Dugo su se službene vrijednosti za Jupiterovu veličinu oslanjale na mjerenja iz 1970-ih, kada su pokraj planeta proletjele letjelice Pioneer 10, Pioneer 11, Voyager 1 i Voyager 2. Tada su znanstvenici koristili radio-okultaciju, metodu u kojoj se promatra kako se radijski signali mijenjaju dok prolaze kroz Jupiterovu atmosferu ili iza njegova ruba. Juno, koja je do Jupitera stigla 4. srpnja 2016. nakon gotovo pet godina putovanja, omogućila je mnogo precizniji pristup. NASA navodi da su novi rezultati izvedeni iz radio-okultacijskih podataka prikupljenih tijekom 13 preleta, dok istraživači govore o 26 novih mjerenja koja su znatno smanjila nesigurnost u određivanju Jupiterova oblika.
Zato se novo mjerenje ne svodi samo na zanimljivu brojku za rub enciklopedije. Jupiter je u astronomiji referentna točka i njegovo bolje razumijevanje omogućuje pouzdanije usporedbe s drugim divovskim planetima u našem i drugim planetarnim sustavima. I to je jako bitno. Kad znanstvenici proučavaju divovske planete, bilo u našem sustavu bilo oko drugih zvijezda, često ih uspoređuju upravo s Jupiterom. Ako se preciznije odredi njegov radijus, spljoštenost i odnos između ekvatora i polova, precizniji postaju i modeli kojima se opisuju drugi slični svjetovi.
Jupiter nije pravilna kugla i to se zna već stoljećima. Njegova vrlo brza rotacija uzrokuje izbočenje oko ekvatora, dok su polovi spljošteniji. Dok Zemlji za jedan okret oko vlastite osi trebaju 24 sata, Jupiter isti posao obavi za oko 9,9 sati, što mu daje najkraći dan među svim planetima Sunčeva sustava. Tako brzo okretanje na tijelu tolikih razmjera nužno mijenja njegov oblik. Zbog toga je Jupiter širi na ekvatoru nego od pola do pola. Takvu veličinu nije lako dočarati samim brojkama, pa pomažu usporedbe. NASA često koristi jednostavnu formulaciju da bi u “šuplji” Jupiter moglo stati oko 1000 Zemalja. Europska svemirska agencija daje precizniji odnos po volumenu i navodi da bi u sferu Jupiterove veličine stale 1.321 Zemlje. I nakon korekcije radijusa, on ostaje golemo tijelo koje među planetima Sunčeva sustava nema pravog suparnika.
Zbog svega toga Jupiter nije važan samo zato što je velik. Prema NASA-inim podacima, riječ je i o najstarijem planetu Sunčeva sustava, nastalom prije oko 4,6 milijardi godina iz materijala koji je preostao nakon formiranja Sunca. Ujedno je riječ o tijelu koje je prikupilo velik dio mase dostupne u tom ranom razdoblju. Zato znanstvenici Jupiter promatraju i kao svojevrsni arhiv ranog Sunčeva sustava. Što preciznije poznajemo njegove dimenzije, to bolje možemo razumjeti i uvjete u kojima su nastali planeti oko njega.
Velika crvena pjega
Jedna od karakteristika po kojoj je Jupiter poznat jest velika crvena pjega, golema anticiklonska oluja u Jupiterovoj južnoj hemisferi. Riječ je o području visokog tlaka koje se vrti suprotno od kazaljke na satu, a brzine vjetra uz njezin rub prelaze 640 kilometara na sat. I danas je veća od Zemlje: NASA-ino mjerenje od 3. travnja 2017. pokazalo je da je široka 16.350 kilometara, odnosno oko 1,3 puta više od promjera našeg planeta.
No Velika crvena pjega danas više nije onoliko golema koliko je bila nekoć. Dugo se govorilo da bi u nju mogle stati dvije ili tri Zemlje, i to je u starijim razdobljima doista bilo blizu istine. Povijesna opažanja iz kasnog 19. stoljeća procjenjivala su njezinu najveću duljinu na oko 41.000 kilometara, dok su Voyager 1 i Voyager 2 pri preletu 1979. izmjerili oko 23.300 kilometara. Hubble je 2014. zabilježio da se smanjila na približno 16.500 kilometara, a Juno je nekoliko godina poslije dao još precizniju brojku od 16.350 kilometara. Zato tvrdnja da bi u Veliku crvenu pjegu danas stale dvije ili tri Zemlje više ne vrijedi. To je vrijedilo za starije faze te oluje, ne i za njezino sadašnje stanje.
Još je zanimljivije to što se oluja ne smanjuje samo kroz desetljeća, nego se mijenja i na mnogo kraćim vremenskim razdobljima. Hubbleova promatranja objavljena 2024. pokazala su da se Velika crvena pjega tijekom 90 dana, između prosinca 2023. i ožujka 2024., mijenjala u obliku, veličini, svjetlini, boji i vrtložnosti. NASA je taj učinak usporedila s podrhtavanjem želatine. Velika crvena pjega nije, dakle, stabilan oval koji se tek postupno smanjuje, nego vrlo dinamičan atmosferski sustav koji se i dalje mijenja.
Juno je pritom pokazala i nešto još važnije: Velika crvena pjega nije samo površinska pojava u vrhovima oblaka. Podaci iz misije upućuju na to da se taj vrtlog proteže oko 500 kilometara ispod vrhova oblaka, što znači da je riječ o dubokoj atmosferskoj strukturi. Upravo zato ona toliko zanima znanstvenike. Velika crvena pjega nije samo najpoznatija oluja u Sunčevu sustavu nego i prirodni laboratorij za proučavanje ekstremnog vremena na divovskim planetima.
Otvori KEKS Pay
