Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti

Ma kakav ti je ovo, brate, grad. Pa mi nemamo ni mesnicu, pekarnicu, a kamoli kino ili diskoteku

– Može li se gradom zvati mjesto koje nema ni mesnicu, ni pekaru, ni postolarsku radionicu, a kamoli kino, butik i diskoteku? Nikakav ti je, brate, život ovdje. Tuga i jad – jada nam se mladi Srebreničanin
10. srpnja 2015. u 09:24 7 komentara 8232 prikaza
vanju Srebrenice. Photo: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
Foto: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/6

Ovdje živi samo onaj tko mora ili tko nije vidio bolje! Tim će vam riječima opisati život u Srebrenici, planetarno poznatom mjestu, nažalost, po genocidu nad Bošnjacima koji se dogodio prije dvadeset godina, točnije 11. srpnja 1995., svaki mladi čovjek, bio on Srbin ili Bošnjak, koji živi u toj bosanskoj čaršiji. A u koju se ni dvadeset godina poslije završetka rata nisu "vratila" sva urbana obilježja grada.

– Može li se gradom zvati mjesto koje nema ni mesnicu, ni pekaru, ni postolarsku radionicu, a kamoli kino, butik i diskoteku? Nikakav ti je, brate, život ovdje. Tuga i jad – jada nam se mladi Srebreničanin.

Koliko danas ljudi živi u toj "bošnjačkoj enklavi" u Republici Srpskoj teško je procijeniti. Načelnik Srebrenice Ćamil Duraković kaže da na području cijele općine, koja se prostire čak na 527 četvornih kilometara, živi jedva trećina prijeratnog puka, kad je na popisu bilo čak 37 tisuća stanovnika. Međutim, mještani ističu da je ta brojka u stvarnosti puno manja – možda tek oko sedam tisuća, jer mnogi u Srebrenicu i njezina okolna sela navrate samo u vrijeme izbora. Naime, oni su u tom gradu, koji je prije rata imao čak 13 tisuća zaposlenih, samo prijavljeni, a bolji život potražili su negdje u Srbiji, Bosni ili inozemstvu.

– Mi smo jedina općina u Republici Srpskoj u kojoj je načelnik Bošnjak i u kojoj su Bošnjaci većina u Skupštini općine. Kao takvi u Banjoj Luci nismo širokogrudno prihvaćeni, a ni u Sarajevu puno ne mare za nas jer smo u drugom entitetu. Tek ako jedna od te dvije političke grupacije iz Banje Luke ili Sarajeva pokuša dominirati Srebrenicom, onda se odmah i druga uključuje. Međutim, od toga imamo puno više štete nego koristi. Srebrenica je, nažalost, zbog genocida nad Bošnjacima postala i planetarna priča. Tako svake godine u ovo doba poklanja nam se velika deklarativna pažnja, a kada sve to prođe, ostajemo zaboravljeni do srpnja iduće godine – ističe načelnik Ćamil Duraković.

Većina sugovornika u Srebrenici reći će vam kako je njihova čaršija – grad duhova. Pravu istinu o broju ljudi u gradu, kažu, saznat ćete kada uvečer prošetate gradom i vidite koliko je stanova u zgradama u potpunom mraku. Gori tek poneko svjetlo, a sablasnu tišinu nad gradom kada se spusti noć prekine samo poneki lavež pasa. U samoj čaršiji živi oko dvije tisuće ljudi, a njome živost odzvanja tek od jutra do ranih poslijepodnevnih sati kada završava radno vrijeme u općinskim, entitetskim i državnim ustanovama gdje većina ljudi radi.

– Nema ovdje puno ljudi. Jedino kada su dani sjećanja. Tada grad bude pun, ali samo dan ili dva. Dođu ljudi iz svijeta, poklone se žrtvi i onda se vrate – kaže Asim Hadžiarapović koji živi na relaciji Sarajevo – Srebrenica, u kojoj je otvorio buregdžinicu.

– Nijedna općina u BiH nije izgubila više ljudi i infrastrukture u ratu. Taj preveliki gubitak ljudi – koji su prije rata bili direktori, profesori, nastavnici, liječnici... – teško je nadoknaditi. Ti ubijeni ljudi danas su trebali biti nositelji društvenog razvoja grada i cijelog kraja – kaže načelnik Duraković.

Osnovna škola, koja je dobila neutralno ime i zove se Prva osnovna škola Srebrenica i kojoj pripada područna škola u Potočarima i još sedam odjeljenja po udaljenim selima, ima samo 450 učenika. Prije 23 godine, u školskoj godini kada je počeo rat u BiH, imala je oko 1400 učenika, a za iduću školsku godinu upisalo se samo 55 prvašića. Pomoćnica direktora škole Amela Hadžić izjavila je kako se u posljednje tri godine broj prvašića povećao za samo jednog ili dva učenika. Školu pohađaju učenici bošnjačke i srpske nacionalnosti i zasad nema nikakvih problema, jer svatko uči svoju povijest.

S hidžabom u vrtić

Međutim, u jedinom vrtiću "Poletarac" izbio je nacionalni sukob zbog hidžaba odgojiteljice. Naime, roditelji srpske nacionalnosti već danima u vrtić ne šalju svoju djecu zbog odgojiteljice bošnjačke nacionalnosti koja na posao dolazi s hidžabom. Lavinu protesta i peticiju protiv bošnjačke odgojiteljice pokrenuo je pravoslavni svećenik Aleksandar Mladenović čije dijete pohađa vrtić. On kaže da roditeljima smeta što odgojiteljica dolazi omotana u hidžab i ne žele da nijedan odgojitelj, bez obzira koje nacionalnosti bio, u vrtiću ističe svoja nacionalna i vjerska obilježja.

Unatoč tom incidentu u dvonacionalnoj Srebrenici, gdje otprilike živi podjednak broj Srba i Bošnjaka i još trojica Hrvata, nema međunacionalnih sukoba. To je potvrdio i načelnik općine Ćamil Duraković.

– Unatoč svemu što se događalo na ovim prostorima prije dvadeset godina, u Srebrenici nije zabilježen nijedan teži sukob, a kamoli osveta. To je fascinantno. Jednostavno, ljudi pokušavaju preživjeti jer znaju da moraju živjeti jedni s drugima. Mi smo stalno pod povećalom javnosti. Život u Srebrenici nadzire se kao u kući Velikog brata – dodaje načelnik.

Bošnjaci i Srbi koji žive u Srebrenici ne vole javno govoriti o ratnim događajima u svom gradu. Kao da o tome imaju prešutan dogovor jer znaju da je to među njima, koje more iste egzistencijalne brige, glavni kamen spoticanja i iskra mogućeg međunacionalnog sukoba. Svatko ima svoju istinu, a čini se i mjesto okupljanja u gradu. Mladi se okupljaju u tri kafića. Srbi uglavnom zalaze u Veneru, Bošnjaci u kafe Marlboro koji je ujedno prva slastičarnica u gradu, a u treći, nedavno otvoreni kafić u sklopu kladionice, zalaze malobrojni kladitelji. U gradu ima još nekoliko ugostiteljskih objekata – gostionica, aščinica i buregdžinica – u kojima nije tako jasno izražena nacionalna pripadnost gostiju kao u kafićima u koje zalaze mlađi Srebreničani koji su imali tek desetak i manje godina kada se dogodio zločin u Srebrenici.

– Ne mrzimo se, ali se i ne družimo. Da politike nema, živjeli bismo normalnije – iskreno kažu mladi Srbi koji se ne žele predstaviti.

Njihova priča o ratnim događajima, posebice o ubijenim sumještanima Bošnjacima 1995., oprečna je od službene istine koja je utvrdila da je nad Bošnjacima te godine izvršen genocid. Kažu da se dogodio zločin u kojemu je ubijeno puno manje njihovih sumještana Bošnjaka od stravične brojke koja se danas iznosi u javnosti. U opravdavanju svojih teza napominju da na Spomen-groblju u Potočarima ima i onih koju su umrli prirodnom smrću za vrijeme rata, ali u iznošenju svoje istine svakako naglašavaju i svoje srpske žrtve koje su bile velike.

– Evo, tu od nas petorice trojica nemamo očeve, ubijeni su u ratu. Tko ih je ubio? Mi jesmo da se poštuje svaka žrtva Bošnjaka, ali isto tako i naša. Tko je otišao na grobove naših žrtava? – kažu mladići srpske nacionalnosti iz kafića Venera.

Naoko vidljivu međunacionalnu podjelu u Srebrenici stvarni život, protkan istim životnim problemima i činjenicom da su bez obzira na ratne strahote oni susjedi, zna demantirati. Dok smo na terasi kafića Venera s kolegama sa švicarske televizije i Tanjuga, koji su u Srebrenicu došli istim poslom kao i mi, raspravljali kako možemo naći srebreničkog Srbina Marka Vrakelu čija je supruga Biljana iznenadnom smrću spasila dvojicu Bošnjaka Omera Prodanovića iz Poljica kod Lukavca i Elvedina Šabića iz Srebrenika – donirajući im zdrave bubrege, mladić za susjednim stolom kojemu su se kasnije pridružili i ostali prijatelji s kojima smo razgovarali o suživotu u Srebrenici, samo je tiho prozborio: "To je moja majka!"

Nije nam htio reći svoje ime, ali je ispričao da je poslije rata s obitelji, majkom, ocem i sestrom, kao izbjeglica iz Glamoča došao živjeti u Srebrenicu. U Beogradu je završio fakultet i vratio se u grad koji mu je postao novi dom.

– Ta gesta moje majke, koja je izrazila želju da nekome donira svoje organe, i nas koji smo proveli njezinu želju nije nikakvo djelo, nego obična ljudska gesta. Drago mi je da su ti obični ljudi, koji teško žive, zahvaljujući organima moje majke danas zdravi – dodao je mladić.

Psuju "balijsku majku"

Priča o Marku iz Srebrenice, Omeru iz Poljica i Elvedinu iz Srebrenika, koje je vezala iznenadna smrt Markove supruge Biljane, samo je jedan od primjera stvarnog suživota između Bošnjaka i Srba u tom gradu koji nije projektiran ni u jednoj međunarodnoj "radionici suživota". Još jedan sličan primjer je i Fudbalski klub "Guber" koji se natječe u četvrtoj nogometnoj ligi Republike Srpske. Klub postoji 91 godinu, osnovan je daleke 1924. kao multietnički klub, a zemljište za igralište na kojemu i danas igraju dale su dvije srebreničke obitelji – srpska Vujadinović i bošnjačka Selmanagić.

– Mi smo pravi multietnički klub – igrački kadar, uprava i sponzori su nam iz oba naroda koja žive u ovom gradu. Klub smo ponovno aktivirali prije 12 godina na istim osnovama kao i prije rata. Nikada nije bilo nikakvih problema – kaže predsjednik kluba Suljo Čakanović.

Načelnik Ćamil Duraković, koji uveliko potpomaže rad kluba, kaže da im često na gostovanjima psuju "balijsku majku" iako je u klubu pola Srba, a pola Bošnjaka. Oni prije nastupa skidaju sva vjerska i nacionalna obilježja, a cilj im je ove godine ući u viši rang. Primjer dobre međunacionalne suradnje jest i Glazbena škola u Srebrenici, gdje zajedno nastupaju srpska i bošnjačka djeca. Nedavno su u Sarajevu pjevali na dočeku pape Franje.

– Ovdje je provedeno dosta projekata religijskog i etničkog pomirenja. Dođu nam eksperti izvana i pričaju kako se zajedno živi. Oni odu, pokupe dnevnice i novac za projekt, a nama ostaje stvarni suživot. Bolje bi bilo da su taj novac uložili i ono što je ključ povratka i pomirenja, a to je obnova kuća i osigurano radno mjesto. Mi znamo kako se zajedno živi – kaže načelnik Ćamil Duraković koji je i sam, kao šesnaestogodišnjak, prije dvadeset godina bio u grupi Srebreničana koja se punih sedam dana probijala do slobode.

Nekoliko dana prije komemoracije u Potočare je sa svojom obitelji, koju je zasnovao u Švicarskoj, na mezar svoga oca, djeda i ujaka došao i Edin Ibrahimović. On je te tragične 1995. bio dijete. Iz okupirane Srebrenicu na putu k slobodi u naručju ga je ponio otac kojega nakon toga, kao ni djeda ni ujaka, nikada više nije vidio. Ovih dana takvih tužnih sjećanja čut ćemo na tisuće, a nepregledna poljana mezara u Memorijalnom centru Potočari, udaljenom od Srebrenice tek nekoliko kilometara, zauvijek će podsjećati na jezive događaje iz 1995. kada je suluda politika s produženom zločinačkom rukom srpskog zapovjednika Ratka Mladića zapovjedila najstrašniji zločin na ovim prostorima. Dvadeset godina nije dovoljno da se to zaboravi, a kamoli oprosti!

>>'Žrtve su prije 20 godina ubijane oružjem, a danas se pokušavaju ubiti šutnjom visoke politike'

>>Tražeći kosti svojih najmilijih u šumama kraj Srebrenice, pronašao ostatke 300 žrtava masakra

Super stvar
Otkrila 'tajni' pretinac u perilici rublja i ostala oduševljena njegovom svrhom: Imate li ga i vi?
Dacia Duster
Pošumljavanje Dalmacije
Sađenje borova, off road vožnja i iskustvo kakvo se događa jednom u životu
  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • fullmax:

    Taj grad nema ni pekarnicu, ni mesnicu ...... ali zato ima na pretek puno dzamija.

  • Maxi73:

    Važno je da je turko odmah sa džamijicom markirao teritoriju, kao kada džukac podigne nogu uz banderu, obavi stvar i produži. To se ne može previdjeti.