Prije samo deset mjeseci jednom malom, bijelom, četveronožnom klupku, crno se pisalo. Sićušna pahuljica, koja je dobila ime Ava, oštenjena je tko zna gdje, no iako je dobila život, u njegovim prvim mjesecima nije dobila i šansu da ga veselo i mirno živi, da sita leži u nečijem krilu ili toplom krevetiću, da ju pomiluje i vodi u šetnju brižna ruka... Prije samo deset mjeseci, teško ozlijeđena i ranjena, upravo ljudskom rukom, Ava je ležala u travi, u jednom selu, nedaleko od Nove Gradiške. Moglo ju je spasiti samo čudo i čudo se dogodilo, pravo božićno čudo. Danas, zahvaljujući jednom radniku, udruzi Novogradiške njuške, čuvalicama iz Zagreba i jednom mladom paru Ava više nije ničija, ima dom i svu ljubav svijeta. Dijana i David prešli su gotovo 2.500 kilometara, od Madrida do Zagreba, samo kako bi zagrlili Avu i odveli ju kući, u Španjolsku.
No, vratimo se na početak Avine priče. Bio je ožujak, hladnoća je okovala Slavoniju, a ona je ležala sama, nepokretna, u strašnim bolovima, gladna i žedna. Danima je bolno cviljela, dozivajući pomoć, mnogi su čuli njen plač, mnogi su vidjeli malog, bijelog psića, no okrenuli su glavu, prošli su pored nje, jer 'avlijaner' je to, tamo neka lutalica, 'džukela'.... Što u takvim trenucima proživljava biće koje je najbolji čovjekov prijatelj, to zna Ava, ali i tisuće drugih pasa koji dijele sudbinu odbačenih, ostavljenih i od svojih ljudi izdanih ljubimaca. Ipak, Ava je imala kap sreće u moru nesreće, čuo ju je i u travi pronašao jedan radnik, koji je radio na obližnjoj cesti. Upravo on je tada bio jedini čovjek među ljudima koji nije okrenuo leđa ozlijeđenom, nepokretnom štenetu, koje se grčevito borilo za život. Svjestan da joj sam ne može pomoći, dao si je truda da pronađe kontakt udruge Novogradiške njuške, jedine koja se na širem području bavi spašavanjem napuštenih životinja. Na žalost, iako postoji od 2019., a do danas je kroz domove i srca njihovih volontera prošlo više od tisuću pasa, Udruga još uvijek nema niti jedan četvorni metar prostora za zbrinjavanje napuštenih životinja. Nemaju sklonište, sredstva su im vrlo ograničena, no ljubav i dobra volja šačice entuzijasta i volontera su, na sreću, bezgranični. Na poziv radnika koji je pronašao ozlijeđeno štene, bez razmišljanja su odmah krenuli u pomoć.
„Avu smo na skrb preuzeli 10. ožujka 2024. godine, kao štene od samo nekoliko mjeseci, u vrlo teškom stanju. Bila je pothranjena, nepokretna, dehidrirana i u velikoj boli. Prema riječima svjedoka, nekoliko je dana ležala u visokoj travi i plakala, sve dok joj nije pomogao radnik koji je pozvao Udrugu. Iako u domovima naših volontera nismo više imali mjesta niti za iglu, a kamoli za teško ozlijeđenog psa, u tim trenucima bilo je jedino važno spasiti taj mali život. Na žalost, nakon prvog šoka koji smo doživjeli vidjevši ispaćeno i ozlijeđeno štene, uslijedio je i onaj drugi. Potvrđeno je da Ava ne može stati na noge, prognoze veterinara bile su krajnje loše, a šanse da će nakon svega što je proživjelo, štene i preživjeti, bile su gotovo ravne nuli. No, baš kao ni mi i njena čuvalica, niti Ava se nije predavala, borila se i njeno se stanje polako počelo stabilizirati. Zahvaljujući donacijama ljudi, početkom travnja odveli smo ju na CT i pregled kod specijalista u Zagreb. Utvrđeno je da bila pregažena ili udarena, pri čemu joj je slomljena kralježnica na 7. kralješku, a uz to je i ustrijeljena iz vatrenog oružja“, priča nam Avinu potresnu priču profesorica Marija Prpić, volonterka Udruge Novogradiške njuške.
Metak je bio brzo izvađen i, na sreću, nije ostavio teže posljedice, a zahvaljujući teti-čuvalici, koja joj se maksimalno posvetila, Ava je, iz dana u dan, napredovala i jačala te je početkom svibnja krenula na fizikalne terapije u Osijek, kamo su ju volonteri udruge vozili čak tri puta tjedno. Bilo je pomaka, malog napretka i velikih nadanja da će Ava ipak stati na svoje stražnje noge, no ta se nadanja, na žalost, nisu ostvarila. Nakon par mjeseci borbe, trebalo je prihvatiti surovu istinu da malo bijelo štene nikada više neće samostalno hodati, da neće moći veselo, na sve četiri nogice, trčati za lopticom, poskakivati kada vidi poslasticu, niti bezbrižno trčkarati u šetnjama i igrati se s drugim psima.
No, iako su mnogi 'presudili' da je za Avu 'spas' eutanazija, volonteri Udruge od nje nisu odustali.Tražili su joj i pronašli privremeni smještaj, pa je lanjsko ljeto Ava preselila čuvalicama u Zagreb, gdje je mogla lakše nastaviti s terapijama.
„Prihvatili smo činjenicu da je Ava trajno invalid, ali to malo, bijelo čudo je toliko posebno da je oko sebe, poput magneta, okupila vrijednu i vjernu ekipu, ljude ogromnog srca koji su joj svakodnevno, svesrdno i nesebično pomagali. Zahvaljujući donacijama građana, školaraca koji su se odricali svojih džeparaca, ali i nekih tvrtki u listopadu su našoj Avi naručena invalidska kolica po mjeri. Nakon niza trauma koje je prošla, bili su to konačno lijepi događaji, no, iako je bila omiljena, postala je prava mala zvijezda društvenih mreža, preko kojih smo joj uporno tražili onaj zauvijek dom, za Avu nam se ipak nitko nije javio. Baš nitko ju nije želio udomiti“, pričaju nam volonteri Udruge Novogradiške njuške.
No, čak i kada naoko sve lađe potonu, ponekad se ipak pojavi ona jedna koja daje vjetar u leđa. U Avinom se životu dogodilo pravo božićno čudo!
„Kada smo se već prestali nadati, u tjednu između Božića i Nove godine, u kom sve odiše nekim posebnim ugođajem i bliješti od svjetala, upalilo se još jedno, blistavo svjetlo koje je odagnalo tamu - stigao je onaj jedan, ali neprocjenjivo vrijedan i dugo očekivani poziv, poziv ljudi koji su željeli baš Avu. Mladi par, arhitektica Dijana iz Poreča i Požežanin David, koji žive i rade u Madridu i već imaju psa u kolicima, Benjamina, mjesecima su pratili Avinu potresnu priču te su poželjeli baš nju kao novog, malog člana svoje obitelji. Nakon razgovora s njima možemo samo reći da smo doista presretni. Da smo bez imalo skromnosti zamišljali udomitelje koji bi bili idealni za našu Avu, ne bismo ih mogli bolje zamisliti“ kaže nam, vidno ganuta, profesorica Prpić koja drugu godinu predano radi i na projektu u sklopu kojeg se, tijekom listopada, u školama na novogradiškom području održavaju hvalevrijedna predavanja o dobrobiti životinja. Da to nije tek pričanje u prazno, niti mrtvo slovo na papiru, dokazali su, ne samo lijepim riječima, nego i konkretnim djelima upravo školarci OŠ 'Staro Petrovo Selo', ali i OŠ 'Okučani', te dvaju novogradiških osnovnih škola, 'Mato Lovrak' i 'Ljudevit Gaj'. Baš kao po onoj 'kada se male ruke slože, sve se može', nesebično odvajajući od svojih džeparaca, ti su osnovnoškolci neumorno skupljali donacije i prikupili su potreban novac za Avina invalidska kolica.
Ta, naoko mala vijest, u sveopćoj plimi nasilja ima itekako veliku težinu, jer ulijeva nadu u neko bolje sutra kada neki novi klinci, suočeni s patnjom, bilo ljudi, bilo životinja, neće tek okrenuti glavu - učenici iz Starog Petrovog Sela i drugih spomenutih škola primjer su upravo takvih, novih generacija na kojima možemo, bez bojazni i gorčine, ostaviti svijet.
Savršen uzori su upravo Dijana i David, koji su u petak, prije povratka u Madrid, s ljubimcima Avom i Benjaminom, posjetili humane osnovnoškolce u Starom Petrovom Selu.
„Prije šest godina, dok smo supruga Dijana i ja još bili studenti, udomili smo Benjamina, psa koji je nakon naleta automobila, ostao nepokretan i hitno mu je trebao dom. Kada smo vidjeli Avinu priču, dogodio se pravi, emocionalni 'deja vu'. Ipak sada živimo u Madridu i na prvu smo željeli pomoći Avi dijeljenjem fotografija i videa, nadajući se da će ju netko zapaziti i otvoriti joj vrata svog doma. No, prolazili su dani, tjedni i mjeseci, a to se nije dogodilo. Jednog dana supruga je rekla, 'a zašto mi ne bismo bili taj netko tko će Avu udomiti', kada je to ponovila i za Božić, sjeli smo, razgovarali i odlučili – Ava će biti naša! Uslijedili su poziv Udruzi i razgovor s čuvalicom, a onda i detaljna razrada 'strategije' i plana puta. Naime, u Madridu nemamo automobil, pa smo morali pronaći rent-a–car tvrtku koja pristaje iznajmiti nam auto za put do Hrvatske. Iako su nas mnogi odbili, ipak smo uspjeli pronaći automobil i krenuli smo s Benjaminom na put dug gotovo 2500 km. Avu smo prvi put zagrlili u srijedu, 8. siječnja. Bio je to doista dirljiv susret, a između nje i Benjamina odmah je planula cimerska ljubav na prvi pogled. U ovih tjedan dana, od kako je Ava s nama, njih dvoje su nerazdvojni, zajedno jedu, piju iz iste zdjelice i zajedno, svatko sa svojim kolicima, jure u dugim šetnjama“, pričaju nam David i Dijana. Upravo su oni ispisali happy end Avine priče i potpisali jedno pravo, malo, božićno čudo. Nakon posjete slavonskim školarcima, ova vesela, mlada obitelj vraća se u Madrid, ispunjenog srca i bogatija za još jednog razigranog člana.
>> FOTO Evo koliko vaši prijatelji i susjedi zarađuju: Neki primaju i po 2800, a od ovih ljudi ne tražite da plate kavu
Milijuni djece umiru od gladi , zato udruga Marijini obroci , Mary Meals nudi za 22eura godisnje , hranu i skolovanje za jedno djete , ukupno godisnje spase od smrti blizu 3 milijuna djece u 17 drzava svijeta , neumorno grade nove skole , hranu kupuju lokalno a pripremaju je volonteri , a vi psa na terapiju vodite , jel imate vi duse i savjesti uopce