Večernji list ove godine slavi svoj 65 rođendan. U šest i pol desetljeća naši su novinari ispisali oko milijun stranica, objavili smo oko 25.000 različitih izdanja. Za vas smo pratili koloplete tema, od politike i gospodarstva, preko sporta do mode, kulinarstva, noviteta u autoindustriji i tehnologiji. Naši su novinari i fotografi izvještavali s lica mjesta - bili su na požarištima, klizištima, na područjima razorenim potresima i poplavama te na prvoj crti bojišnice. Istraživali smo, pisali smo o bolnim trenucima, tragedijama i katastrofama, ali pisali smo i priče koje su vam, nadamo se, uljepšale dan, izmamile osmijeh, vratile nadu i vjeru da dobri ljudi nisu vrsta koja izumire, da će uvijek biti onih koji su spremni riskirati vlastiti život kako bi spasili život često potpunog stranca. Upravo smo te priče odlučili 'reprizirati', jer njihovi su glavni akteri oni, koje popularno, ali nepravedno često nazivamo 'malim ljudima', iako su itekako veliki. Za 65. rođendan Večernjaka, iz naše bogate arhive, donosimo serijal od 65 priča o lokalnim herojima, ljudima koji su spasili nečiji život, o znanstvenici koji su pomaknuli granice, o pobjednicima koji su nemoguće učinili mogućim. Priče o tim velikim 'malim' ljudima, složit ćete se, zaslužuju biti bar još jednom pročitane. Neke ljude koji su svojim humanim djelima stvorili te priče, uspjeli smo pronaći i par desetljeća kasnije, pa su priče o njima dobile i nastavak, no nekima od heroja s naših naslovnica, nismo uspjeli ući u trag. Možda su neki od njih baš vaši rođaci, susjedi prijatelji ili poznanici - ako ih čitajući ove životne priče prepoznate, budite naš 'joker zovi'; i pišite nam na mail dojavi@vecernji.net jer to su ljudi koji zaslužuju bar još koji napisani redak, uz jedno veliko – hvala!
Bez mnogo fleševa i pompe, bez spektakala i reflektora, sinoć je sasvim neprimjetno na zagrebački aerodrom sletjela službeno "najljepša djevojka Jugoslavije" i odnedavno vice "Miss svijeta" – 19-godišnja Dubrovčanka Nikica Marinović. Došla je s titulom "druge ljepotice svijeta", s mnogo komplimenata, poziva, ponuda... Nakon Londona, gdje je u konkurenciji pedeset i jedne nacionalne "miss" odnijela drugo mjesto, bila je u Parizu tri dana gost dnevnika "France soir"...
Ovako otpočinje jedna uistinu lijepa priča o lijepoj djevojci, koju je Večernji list na svojim stranicama objavio u srijedu 23. studenog 1966. godine. Našem novinaru Zlatku Franjiću koji ju je dočekao u zračnoj luci Pleso priznala je kako je presretna što se, nakon uspjeha na izboru u konkurenciji nacionalnih ljepotica iz 51 zemlje iz cijelog svijeta, napokon vratila kući. Presretna, ali umorna, kako je izjavila.
Potom je iznenadila svojom sljedećom izjavom: "Kad bi me netko ponovno pozvao, nikad se više ne bih upuštala u takvo natjecanje!", rekla je "simpatična plavojka", kako je opisuje naš novinar, po izlasku iz JAT-ove "caravelle".
Zar joj se nešto zamjerilo, upitao je. - Ne. Sve je bilo u najboljem redu. Bila sam čak izvanredno lijepo i srdačno primljena, prava senzacija kao prva djevojka iz jedne socijalističke zemlje. Ali teški su trenuci uzbuđenja, neizvjesnosti, napetosti, treme.. To doista ne bih nikome poželjela, rekla je lijepa Nikica.
Našeg novinara potom je zanimalo kako se osjećala uoči izbora kada je vidjela ostale konkurentkinje.
- Vidjela sam da su mnoge od njih neprirodne, lažne ljepotice s debelim slojem kozmetičke kreme, umjetnim noktima i trepavicama, kao i perikama. Ja sam, kao i još neke, bila prirodna – rekla je samouvjerena Nikica, pa potom otkrila kako je upravo prirodnost odlučila o pobjednici natjecanja.
- Eto, pobijedila je simpatična Indijka, čijoj prirodnoj ljepoti doista ne treba nikakvih dodataka. Uopće, pet prvoplasiranih djevojaka ostavile su dojam najprirodnijih, najjednostavnijih. Moram priznati da sam upravo s današnjom Miss svijeta, kolegicom iz Indije, sklopila u Londonu najbolje prijateljstvo. Uoči finala ona se kladila na mene, a ja na nju da će biti "miss". Eto, pogodila sam – podijelila je Nikica Marinović s čitateljima Večernjeg lista.
Nakon povratka u domovinu s titulom, lijepa Dubrovkinja najavila je da će se posvetiti kreiranju. Iako je završila srednju ekonomsku školu, priznaje da za ručni rad ima doista najviše smisla. Za taj njezin hobi saznali su i u Parizu, pa joj je veliki Dior ponudio da bude njen kreator, dakako u Parizu, ali ni to ni pozivi na film za nju ne dolaze u obzir.
Nakon izbora bila je, kako je rekla, zapljusnuta brojnim telegramima, čestitkama.
- Zahvaljujem se eto i na telegramu redakcije Večernjeg lista koji je došao među prvima – rekla je.
Ali bilo je i drugačijih ponuda poput one da dođe na Francusku rivijeru kao gost nepoznatih ljudi, da svrati u Cannes i Nicu, a bilo je i bračnih ponuda!
"Nikica je ostala skromna, jednostavna i neprestano drži u ruci malu lutku koju je kupila u Londonu, kao neku maskotu. Rado pokazuje brojne izreske iz najpoznatijih londonskih dnevnika s velikim fotografijama i laskavim kritikama", zabilježio je na kraju izvještaja Zlatko Franjić.
Nekoliko dana ranije, 17. studenog 1966. Večernji list je na naslovnoj stranici donio vijest o njezinom uspjehu na londonskom izboru ljepote, pod naslovom "Nikica druga", uz nekoliko rečenica o skromnoj kćeri ribara iz sela Mokošica, koja je prethodno pobijedila na izboru za najljepšu djevojku Dalmacije, potom i cijele Jugoslavije.
Uisitnu, te davne 1966. godine cijela bivša država brujala je o prelijepoj Dubrovkinji, koja je na ovom natjecanju kao prva predstavnica tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, osvojila senzacionalno drugo mjesto i postala prva pratilja Indijke Reite Farije.
Na izboru se, navodno, našla slučajno. U vrijeme kada se organizirao izbor za Miss Jugoslavije, ženski tjednik "Bazar" preuzeo je organizaciju. Međutim, glavna urednica nije bila zadovoljna prijavljenim kandidatkinjama i krenula je u potragu za anonimnim djevojkama. Srela je Nikicu Marinović, tada još uvijek maloljetnu učenicu dubrovačke Ekonomske škole. Jedva je uspjela nagovoriti njezine konzervativne roditelje da je puste na natjecanje, a i sama Nikica je bila takva – dugo se vremena ustručavala skinuti u dvodjelni kupaći kostim, a popustila je tek nakon što su na nju utjecali tadašnji vlasnici licence za Miss svijeta. Iz tog vremena kolaju priče da joj je lenta najljepše na svijetu izmakla samo zato što je došla iz zemlje komunističkog bloka.
Bilo je i drugih teorija. U Londonu su je dočekali poput izvanzemaljskoga bića koje je dolepršalo preko "željezne zavjese" - bila je prva miss iz zemalja socijalističkoga bloka. Umjesto očekivane partizanke – muškobanjaste žene u vojničkom šinjelu i gojzericama, preda njih je zabljesnula prava, nježna krasotica. Ostalo je zapisano da je gledateljstvo s vidnim negodovanjem dočekalo odluku žirija: većina je smatrala da će Miss Marinović biti pobjednica. Govorilo se kako je za Indijku bilo presudno što je bila spremna da, ako pobijedi, odmah otputuje u Vijetnam, u posjet američkim vojnicima koji su tamo ratovali protiv komunistočkoga otpora, dok se Nikica nije usudila potpisati tu točku u ugovoru.
Ona se nakon trijumfa na izboru za Miss svijeta preselila u Beograd, u početku misleći da će to biti samo privremeno. No, ondje je ostala do kraja života. Počela je raditi kao manekenka, nastupajući na modnim revijama širom Jugoslavije. Postala je "celebrity": pozivali su je na javne događaje, na televiziju, časopisi su tražili intervjue s njom, no ona je to najčešće nastojala izbjeći. Odbila je slavnog režisera Roberta Rossellinija koji je nudio ulogu u svom filmu, ali Nikica je smatrala da nije spremna za Hollywood. Pisala je o modi za ženske časopise i radila kao modna kreatorica – baš kao što je najavila našem reporteru koji ju je dočekao u zagrebačkoj zračnoj luci.
Njezino je srce osvojio beogradski književnik i režiser Vuk Vučo s kojim je dobila sina Đorđa. Taj brak je potrajao pet godina, a nakon razvoda ponovno su je opsjedali udvarači. Po drugi put, Nikica je sudbonosno "da" izrekla poznatom redatelju Zdravku Šotri, kojem je rodila sina Marka, no ni taj brak nije potrajao.
Nikica je otvorila butik u Knez Mihailovoj ulici u središtu Beograda gdje su mnogi dolazili samo kako bi je vidjeli. A onda joj se, u jednom trenutku izgubio trag, a posljednje godine njezina života ni izbliza nisu nalik bajci s početka naše priče.
Pričalo se da se bori s depresijom, da je ostala bez novca te se potpuno povukla i bila vrlo usamljena. Osim što je živjela daleko od očiju javnosti, prekinula je kontakte i s najbližim prijateljima, koji su pričali kako joj je nedostajao Dubrovnik, naročito u ratno vrijeme, obzirom da se Nikica oduvijek smatrala Hrvaticom i bila ponosna na svoje dubrovačko podrijetlo. S vremenom se i teško razboljela te umrla u studenom 2008., u 61. godini života.
No, nitko iz bivše Jugoslavije poput prelijepe Nikice iz Dubrovnika nije ponovio nevjerojatan uspjeh na izboru za Miss svijeta, a tek u demokratskoj Hrvatskoj ponovila ga je jedino Anica Martinović koja je na izboru za Miss svijeta 1995. odnijela titulu prve pratilje.
