Rijetko se čime mogu bolje opisati društvene pojave, događaji ili, naposljetku, ljudski osjećaji nego fotografijom. Bilo pozitivno, bilo negativno, teško će se bilo što adekvatno i točno opisati osim fotografijom. To dobro zna Oleg Maštruko, kolumnist najpopularnijeg hrvatskog informatičkog magazina Bug te urednik njegova sestrinskog izdanja Mreže. U proteklih osam godina proputovao je 47 zemalja. Dijelom su to bila poslovna, dijelom obiteljska putovanja (kozmopolitskog duha svakako ima, sin je našeg diplomata Ivice Maštruka), ali kako je i zaljubljenik u fotografiju, uvijek je nosio i fotoaparat, i to ne samo rekreativno. Slikati u toliko zemalja možete zaista svašta, ali Maštruko se odlučio za nešto posve neuobičajeno i ne tako lako kao što bi to bilo uobičajeno turističko razgledanje.
Projekt bez papirologije
Tema je njegovih fotografija dehumanizacija. Svoje fotografske minute posvetio je ovjekovječivanju lokacija koje je čovjek napustio, a veliku većinu od njih i zaboravio.
– Dosta putujem poslom, i u jednom trenutku me to toliko obuzelo da sam postao putoholičar i u poslovnom i u privatnom životu. Dakle, uz niz poslovnih putovanja izvan Hrvatske, godišnje bih otišao i na nekoliko privatnih, sam ili s obitelji. Srećom, informatičke tvrtke s kojima poslovno putujem i čije događaje ili projekte pokrivam za svoj časopis znaju za moje strasti i podržavaju ih koliko mogu. E sad, zašto dehumanizirane lokacije? Neki precizniji odgovor ne mogu dati. Privlače me takva mjesta kao što nekog privlače klasične turističke plaže, koje pak mene nimalo ne zanimaju. Volim povijest i mjesta s povijesnim nabojem, a lokacije iz ove serije su, osim što su sada napuštene i prazne, često i bremenite nekom poviješću – objašnjava Oleg.
U svojoj potrazi za mjestima ostavljenima od ljudi Oleg je napravio tisuće fotografija, ali onih koje su vrijedne čuvanja, fotografskim jezikom “keepers”, ima 500-600. Od njih će informatički guru Maštruko probrati 70-80 i uobličiti ih u knjigu, fotomonografiju koja će se zvati “Without people”. A nije obišao ni približno sve, jer, kaže Oleg, ima cijeli niz lokacija koje bi još želio posjetiti. Kao što je i tema neuobičajena i unikatna, tako će se i izdavanje ove uistinu vrlo vrijedne knjige obaviti na za hrvatske prilike doista originalan način. Iako i sam radi u prilično uspješnoj izdavačkoj kući, financiranje knjige “crowdfundingom” je jedino imalo smisla, jer se ipak radi o eksperimentalnom projektu pa se jedino tako ulazni troškovi mogu držati pod kontrolom.
Za one slabije upućene, “crowdfunding” je kolektivni napor da se na konkretan način, dakle novčano, podrži neki zanimljiv projekt skupine ljudi ili individualaca koji u predloženoj ideji prepoznaju vrijednost. Tako ćete i Olegov “Without people” pronaći na poznatoj galeriji takvih projekata, webu Indiegogo. Osim “crowdfundinga”, relativna novost za hrvatske uvjete je i planirana izrada knjige metodom “print on demand”, kaže Oleg i dodaje kako u to još nije posve siguran, ali vjerojatno će ići tim putem, jer se troškovi mogu držati pod kontrolom, a kvaliteta je ista kao i kod klasične distribucije.
Domaće tiskare za rad na knjizi traže iznose od kojih se pada u nesvijest, dok Amazonov Create Space nudi “print on demand”, dakle sustav kod kojeg se svaki pojedini primjerak knjige otisne onog trenutka kada dođe narudžba. Nema skladištenja na paletama, neprodanih zaliha i tome sličnog, a osim toga nema ni plaćanja unaprijed jer je cijena tiska svakog primjerka odmah pokrivena pristiglom narudžbom. Ovaj sustav odličan je za autore.
Kairo bučan, ali siguran
– Svijet nudi nevjerojatno efikasne i brze globalne usluge bez papirologije, dok se mi bavimo time kako uvesti doprinos za sve čega se dosjetimo i kakvim sve nametima opteretiti svaki pothvat, firmu, čovjeka i projekt – pomalo razočarano će Oleg. Knjiga će se nuditi i na međunarodnom tržištu. Ističe kako je cijeli ovaj projekt u svojoj naravi posve međunarodan – od slika, snimljenih lokacija, preko potpisa ispod fotografija, tiska i distribucije preko Amazona, najvećeg međunarodnog lanca...
Osim civilizacijske vrijednosti koju “Without people” nosi, serijal treba ovjekovječiti jer je slikanje takvih lokacija često i riskantan pothvat. Opasnosti je, naravno, bilo, no ne uvijek tamo gdje bi ih čovjek očekivao.
– Ljudi se iznenade kad im kažem da sam se, što se tiče osobne sigurnosti, na ulici u ponoć, recimo, najbolje osjećao u Beirutu i Bangkoku. Međutim, za razliku od Beiruta, u Tiru na jugu Libanona već ne vole ljude koji na prvi pogled izgledaju zapadnjački. Taj je grad puno propatio od izraelskih invazija i bombardiranja, a zapadnjake smatraju bezosjećajnima za svoje probleme ili sklonima Izraelcima – prisjeća se Oleg. Kairo je, kaže, bučan i agresivan na prvi pogled, ali zapravo za stranca sigurniji nego što izgleda.
Za Černobil pripreme u obliku papirologije traju dosta dugo, s nepredvidljivim ishodom. Ukrajinci u bilo kojem trenutku mogu uskratiti ulazak u zonu radi tipično “slavenskog” razloga – praznici, netko ne radi, imaju preustroj ministarstva, ili se papiri izgube u hodnicima njihove birokracije. Sada, govori, uz najnovije nemire u Kijevu, stvari su sigurno još i kompliciranije. Za vrijeme boravka u Kazahstanu, slike su nastale u planinama na granici s Kirgistanom, i dan nakon Olegova fotoizleta dogodio se incident u kojem je netko ubio 13 kazahstanskih graničara. Pristup pograničnoj zoni, pa i mjestima gdje su nastale fotografije, bio je zatvoren za sve.
– Kasnije sam pratio istragu o tom događaju koliko sam mogao na internetu, ali počinitelj i razlozi ubojstva, zapravo prave male bitke, koliko znam, nisu pronađeni. Još uvijek bih radije i sigurnije opet otišao na bilo koju od lokacija iz knjige nego u kakav lošiji kvart New Yorka ili predgrađe Pariza noću. Ili u Split sa ZG ili BG tablicama – kaže Maštruko kojega se najviše dojmio Pripjat i Černobilj i sutra bi opet, ističe, otišao tamo da mu se pruži prilika. Demilitarizirana zona između dvaju Koreja je također jako zanimljiva, no tamo je kretanje iznimno ograničeno, i u svakom trenutku ste pod budnim okom korejske vojne policije, a blizu same granice i pod dalekozorima Sjevernokorejaca. Ide se samo u organiziranim grupama, napominje. Dosta bi zemalja obišao opet, ali kao posebnu izdvaja Kazahstan.
Slijedi još serijala
Koja je fotografija iz serijala najuspjelija teško mu se odlučiti, svih 70-ak koje spadaju u projekt podjednako su mu drage. Sam serijal, valjda, pokazuje kako će svijet izgledati kad dođe do kolapsa civilizacije. Osim serijala “Without people” Oleg od napravljenih fotografija namjerava izraditi još četiri ili pet sličnih knjiga. S dehumaniziranim lokacijama zastupljena je i Hrvatska.
– Naša zemlja mi je zanimljiva samo kao dio svijeta, dakle, može se natjecati da tematikom uđe u bilo koju od mojih fotoserija, ali samo ako ta lokacija to svojom zanimljivošću zaslužuje, a ne zato što sam ja iz Hrvatske. U knjizi s morskom tematikom sigurno će biti puno Hrvatske jer nam je more zaista posebno i u svjetskim okvirima. U ovoj knjizi Hrvatska će biti zastupljena aerodromom Željava i bolnicom Brestovac na Sljemenu. Željava je zapravo prvoklasna lokacija u rangu tog nekog, uvjetno rečeno, avanturističkog, povijesnog ili “off the beaten track” tipa turizma, kad se uzme u svojoj ukupnosti. Zapravo sam vidio jako malo mjesta koja bi se mogla mjeriti sa Željavom. Kao i toliko toga kod nas, leži posve neiskorištena i propada. Možemo se smijati Ukrajincima i njihovu neiskustvu u turizmu, ali čak i oni u svojoj planini ex-sovjetskih zabrana, birokracije i internih problema, pokazuju više duha za iskorištavanje svojih “dehumaniziranih” mjesta od nas – zaključuje Maštruko.
Neka pita tatu zasto propada Brestovac a i Zeljava...