Naš premijer Zoran Milanović odlučio je da bi nešto trebalo napraviti za potonulo hrvatsko gospodarstvo. Nakon godina provedenih u oporbi, u saborskim klupama, koje su ga neugodno žuljale, nakon gotovo dvije godine provedene u Banskim dvorima, premijer je osjetio da bi Vlada možda konačno trebala baciti fokus na gospodarstvo.
Nema što, brzo se sjetio. Što je radio kao oporbenjak, kao premijer, očito bi trebalo biti manje važno. I što je radila cijela njegova bulumenta partijskih aparatčika i poslušnika? Kako bi valjda dobio neku ideju, krenuo je u obilazak po Europi, našao se u Letoniji i poručio svima nama da je Letonija riješila svoje probleme, što bi trebalo značiti da ćemo po istom receptu riješiti i vlastite. A kako je to Letonija riješila? O tome ne govori letonski premijer, o tome govore drugi. Letonski uzlet išao je u prvom redu na teret cijene rada koja je srušena, a nezaposlenost je statistički smanjena mahom odlaskom ljudi iz zemlje trbuhom za kruhom.
Ako je Milanović išao u Letoniju vidjeti kako oni gore funkcioniraju, što je njegov kolega napravio, onda se ništa drugo ne može zaključiti osim da je naš premijer običan slijepac ili nas sve skupa perfidno obmanjuje. Možda za poteze koji su već u tijeku vani traži alibi, da svi mi lakše progutamo njegovu udicu, a možda doista uopće nije svjestan što se zbiva u zemlji u kojoj je premijer. Jer u Hrvatskoj već imamo na djelu oba procesa koja su obilježila Letoniju. U Hrvatskoj je na djelu drastično smanjenje cijene rada. I što je još poraznije, već je neko vrijeme na djelu nova seoba Hrvata u svijet, novi egzodus, novo pečalbarenje.
Zar nije poražavajuće za zemlju, za vlast, za politiku, bez obzira na to koje boje bila, kad mladi ljudi ovdje ne vide svoju šansu za zaposlenje i razvoj, ne vide svoju budućnost? I ne samo da ne vide nego su u vlastitu zemlju krajnje razočarani, bijesni, mučno im je i na samu pomisao da moraju biti ovdje, ostati ovdje, jer nema svatko mogućnost, a ni hrabrost otisnuti se na put pun neizvjesnosti, daleko od svoga doma. To je hrvatska sumorna stvarnost!
A nama premijer gura ćirilicu u Vukovar, pun bešćutnosti, premijer se inati Europskoj uniji oko „lex Perkovića“, svi mi gubimo energiju na ono što nikome od nas neće donijeti kruha i sutra posla, osim što tako pojedinci i interesne grupacije žele zacementirati svoje pozicije i osigurati svoju moć i materijalne interese, a i kupiti prošlost. Jasno je bilo, kako je krenulo i dokud smo došli, da više nećemo moći dalje bez kontrolnih mehanizama EU. Pa se sada špekulira da bi rezultati toga mogli biti vidljivi za tri godine, znači 2016., dakako, pod uvjetom da sve to uspije. No koliko će svatko od nas tada imati godina? I koliko smo godina tako uzalud potratili na stalno iščekivanje boljih dana? Sve su to godine koje su pojeli skakavci! I nikome ništa!
Kako kaže jedan od prijatelja, u nas na drugoj strani korupcijske crne rupe gutaju milijarde, a radnicima se govori da je nužna njihova pauperizacija jer ih ima previše, jer su lijeni... Na kraju, kaže, imaš siromašno i staro stanovništvo koje ništa ne može kupiti. Svi kopaju po kontejnerima, a Vlada se pita zašto pada BDP. Zanimljivo je samo da sve to vide ljudi sa strane, pa i oni koji nisu eksperti na ovome području, ali ne vide političari, ne vidi vlast, ne vidi Vlada. Slavko Linić sve je dao od sebe za punjenje proračuna koji se ne može napuniti, a istodobno će dodatno ubijati i ono malo proizvodnje koja u Hrvatskoj još egzistira.
Samo zato što nema vizije, nema odlučnosti, nema pravih reformi, sve se svodi samo na PR, na Milanovićevo i Josipovićevo umivanje lica, kao što to sada, recimo, radi HTV. I svi mi morali bismo njima pljeskati i diviti se. Usto kreće novi serijal o Sulejmanu i bit će igara. Samo što je kruha sve manje. Gdje je ta granica izdržljivosti da svi konačno kažemo “dosta je bilo”?!
Otvori KEKS Pay
