Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 165
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
65 GODINA VEČERNJEG LISTA

Od siromašnog dječaka, ponavljača razreda i zatvorenika, do diplomate i dobitnika Nobelove nagrade

Foto: Arhiva Večernjeg lista
1/2
03.06.2024.
u 13:26

Samo deset minuta nakon što je Švedska akademije znanosti objavila da Nobelova nagrada ide u ruke jugoslavenskog književnika, telefoni su se užarili. Novinari iz Beča, Stockholma, Rima, Pariza i drugih svjetskih centara zvali su tražeći, za svoje agencije i listove, intervju sa samozatajnim Nobelovcem

Večernji list ove godine slavi svoj 65 rođendan. U šest i pol desetljeća naši su novinari ispisali oko milijun stranica, objavili smo oko 25.000 različitih izdanja.  Iz naše bogate arhive, donosimo serijal priča o lokalnim herojima, ljudima koji su spasili nečiji život, o znanstvenici koji su pomaknuli granice, o pobjednicima koji su nemoguće učinili mogućim. Neke ljude koji su svojim humanim djelima stvorili te priče, uspjeli smo pronaći i par desetljeća kasnije, pa su priče o njima dobile i nastavak, no nekima od heroja s naših naslovnica, nismo uspjeli ući u trag. Možda su neki od njih baš vaši rođaci, susjedi prijatelji ili poznanici - ako ih čitajući ove životne priče prepoznate, budite naš 'joker zovi' i pišite nam na mail dojavi@vecernji.net, jer to su ljudi koji zaslužuju bar još koji napisani redak, uz jedno veliko – hvala.

Gospodine Andriću, po nalogu Švedske akademije znanosti, čast mi je priopćiti da vam je danas dodijeljena Nobelova nagrada za književnost, za ovu godinu, kao priznanje za etičku snagu kojom ste prikazivali motive i sudbine iz povijesti vaših naroda“, bile su to riječi kojima je, 26. listopada 1961. godine, Rene Belding, otpravnik poslova švedskog veleposlanstva u Beogradu, službeno obavijestio Ivu Andrića da je dobitnik Nobelove nagrade za književnost, prvi i jedini u bivšoj Jugoslaviji. Primajući od Beldinga golemi buket crvenih karanfila Andrić je, očito jako uzbuđen, odgovorio:

„Ja vam mnogo zahvaljujem, jer sam doista bio vrlo iznenađen. Mislio sam da dolazim na ručak, a stigao sam u stvari na nešto mnogo svečanije.“

No, prije tog službenog priopćenja, veliku je vijest Andrić najprije čuo od dvojice novinara, koji su ga dočekali ispred njegovog stana, na povratku iz prijepodnevne šetnje. Saslušao ih je, no nije im povjerovao, te je tek kasnije shvatio da je san doista java.

Samo deset minuta nakon što je Švedska akademije znanosti objavila da Nobelova nagrada ide u ruke jugoslavenskog književnika, telefoni su se užarili. Novinari iz Beča, Stockholma, Rima, Pariza i drugih svjetskih centara zvali su tražeći, za svoje agencije i listove, intervju sa samozatajnim Nobelovcem. Ispred Andrićevog stana doslovno su dežurale ekipe domaćih i stranih novinara, foto reportera i snimatelja, a kada se oko 13 i 20 sati, tog 26. listopada, dobitnik Nobelove nagrade pojavio, nastala je prava uzbuna. Svi su mu željeli čestitati, zabilježiti svaku njegovu riječ, a razgovor su stalno prekidali i telefonski pozivi iz inozemstva te čestitke prijatelja.

Foto: Arhiva Večernjeg lista

„Mislim da je u ovom slučaju moja zemlja, preko moje književnosti, dobila najveće priznanje“, rekao je tada, skromno, dobitnik Nobelove nagrade, Ivo Andrić, kome su tih dana bile posvećene brojne naslovnice medija i stranice novina. Nazivalo ga se najvećom figurom u suvremenoj slavenskoj književnosti, čovjekom koji je zahvaljujući svojim djelima uspio ući u krug 'besmrtnih'. Tajnik Švedske akademije, dr. Enders Esterling, rekao je da Andrićev roman „Na Drini ćuprija“ predstavlja grandioznu priču o onome što se u povijesti dešavalo u jednom čudesnom uglu svijeta. Upravo je po tom romanu Andrić tada bio i najviše poznat u svjetskim, književnim krugovima, ali i među čitateljima širom planete, jer do 1961. roman „Na Drini ćuprija“ bio je preveden na čak 26 jezika.

Biografija jedinog Nobelovca u regiji prožeta kontroverzama

U prvoj, hrvatskoj monografiji Ive Andrića, “Gospodar priče”, autor, akademik Krešimir Nemec, otkrio je niz, do sada nepoznatih, zanimljivih detalja i tajni o nobelovcu. No, mnoga su pitanja i dalje ostala bez odgovora, jer Andrić je vješto skrivao svoju intimu, imao je mali broj prijatelja i rođaka. Rođen je, kako je navedeno u dokumentima, 9. listopada 1892., u Travniku. U matici rođenih upisan je pod rednim brojem 70, kao Ivan Andrić, zakoniti sin podvornika Antuna Andrića i majke Katarine, rođene Pejić. U katoličkoj je crkvi i kršten kao Ivan, a to se ime navodi i u njegovim školskim svjedodžbama. No, kasnije je to ime ostalo samo za kućnu uporabu, dok se kao javna osoba Andrić potpisivao kao „Ivo“. Andrićevo djetinjstvo obilježila je smrt djeda, koji se objesio u sarajevskoj bolnici, a potom i smrt oca. Umro je kada je malom Ivi bilo samo pet godina, no njega i majku napustio je već ranije.

Kada je krenuo u školu, Ivo Andrić se nije baš proslavio. Bio je loš učenik i ponavljač sedmog razreda sarajevske Gimnazije. No, iako su mu prvi koraci kroz život bili nespretni, Andrić je, zasigurno, iznenadio sve one koji su mislili da od njega neće biti ništa. Dogodilo se upravo suprotno, Andrić je, doslovno, bio „sve i svašta“. Bio je predsjednik tajne, đačke, protuaustrijske organizacije „Hrvatska napredna omladina“. Bio je mason i diplomat, ali i član Stojadinovićeve „Jugoslavenske radikalne zajednice“. Bio je i veleposlanik Jugoslavije kod0, ali i predsjednik Saveza književnika Jugoslavije, nakon Drugog svjetskog rata, te član Komunističke partije.

„Nije teško otkriti korijene Andrićeva političkog kameleonstva. On je vrlo brzo, već 1919., doživio slom svojim mladobosanskih ideala, razočarao se u novostvorenu državu ('prvu Jugoslaviju') i kasnije je želio samo udoban život, kako bi se mogao mirno posvetiti pisanju i književnosti. Zato je bio spreman na brojne i bolne kompromise. Točno je jednom za njega rekao Đilas: 'Andrić je bio potreban politici, a ne politika njemu“, ističe akademik Nemec, autor monografije Ive Andrića.

Zagreb je nazvao „alkoholičnim“ gradom

Studentski život Ive Andrića otpočeo je u listopadu, 1912. godine. Nakon što je uspio dobiti stipendiju od 600 kruna, počeo je studirati na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. No, Andrić se u glavnom gradu Hrvatske osjećao skučeno i loše. U pismima svom prijatelju, Vojmiru Durbešiću, krajem 1912., napisao je: “Tko zna je li Hrvatska najmizernija zemlja u Europi, ali ja znam, da je Zagreb najbjednije mesto u Hrvatskoj, jer mi, mrki i ozbiljni sinovi s juga, ne može da nađemo smisla ovom crvotočnom i alkoholičnom gradu gdje masna jela uspavljuju duh i gdje vino oči vara. Ovdje se za godinu dana postaje životinja, bestia zagrabiensis, a za dvije špijun. Ovo moje kristkindlsko raspoloženje ne ima se tumačiti ‘onamo’ da sam ljut jer sam gladan. O ne! I nakon tri para kranjskih kobasica i hrvatskog vina ja ostajem istog mišljenja”. U pismu Durbešiću, Andrić je duhovito dodao da, nakon njegove smrti, nikako ne smije tiskati to pismo, jer mu Zagrepčani neće nikada podići spomenik, a upravo to i dogodilo. Pismo je objavljeno, a Zagrepčani Ivi Andriću ne samo da nikada nisu podigli spomenik, nego njegovim imenom nisu nazvali niti jednu ulicu niti trg. Iako je upravo u Hrvatskoj započeo svoju književnu karijeru, ovdje su mu objavljene prve knjige, ovdje je postao književno ime, Andrićevo ime nosi samo jedna osnovna škola u Sopotu.

„Problem s Andrićem u Hrvatskoj nemaju čitatelji, nego, na žalost, kulturna i akademska elita. Andrić je književna veličina prvoga reda, njega treba zaslužiti. Vrijeme će pokazati jesmo li zaslužili da bude (i) naš“ , poručuje Nemec.

Godine egzistencijalnih kriza, tjeskobe i nemira

Andrić u Zagrebu nikako nije uspijevao, kako je sam pisao , „uhvatiti korijene“.

„Upisao je prirodoslovlje, studij koji nije ni htio ni volio, jer je samo za tu studijsku grupu mogao dobiti stipendiju. Bio je stalno podstanar, vrlo siromašan, često na rubu gladi. Iz nekih privatnih pisama vidi se da je bilo trenutaka kad je pomišljao čak i na samoubojstvo. Bio je i bolestan, pluća su mu bila ozbiljno 'načeta'. Dobar dio zagrebačkog razdoblja proveo je u Bolnici 'Sestara milosrdnica', u Vinogradskoj. Bile su to godine egzistencijalnih kriza, tjeskobe, nemira; našao se na životnom raskršću“, pojasnio je autor monografije.

Nakon prve studentske godine u Zagrebu, Andrić je dobio stipendiju od 1200 kruna te je nastavio studirati u Beču, a potom u Krakovu. Na vijest o sarajevskom atentatu na Franju Ferdinanda, Andrić iz Krakova putuje u

Zagreb, pa preko Rijeke u Split, gdje ga je uhitila austrijska policija. Odveden je u Maribor i tamo, kao politički zatvorenik, ostaje do ožujka 1915. godine, nakon čega je, zbog nedostatka dokaza, pušten.

Nakon zatvora u Vatikan

Godine 1920. počinje Andrićeva diplomatska karijera - postaje sekretar jugoslavenske ambasade pri Svetoj Stolici, u Vatikanu. Nakon što je probio led u diplomatskim vodama, slijedili su Bukurešt, Trst, Graz, Marseille, Španjolska, Portugal, Belgija, Luksemburg, Ženeva, Pariz. Andrić više nije bio siromašni student, nego uglađeni intelektualac koji govori nekoliko stranih jezika te pisac zapaženih knjiga poezije i proze.

Kada su mu bile 33, Andrić je, u Beogradu, 1925., primljen u slobodne zidare. No, iz masonske lože „Preporođaj“ isključen je zbog ljubavne veze s Persidom Keršenijević, suprugom književnika Gustava Krkleca, kojem je Andrić bio vjenčani kum i koji je bio član iste te masonske lože.

Photo: Dejan Rakita/PIXSELL
Foto: Dejan Rakita/Pixsell

Godine 1933., Andrić dobiva službu u veleposlanstvu u Berlinu. Iako je bio pristaša atentata na nadvojvodu Franju Ferdinanda, pobornik ujedinjenja južnoslavenskih naroda i protivnik germanizacije, Hitlerova ga je Njemačka prihvatila za jugoslavenskog veleposlanika. Za to je, kako piše Nemec, zaslužan Viktor von Heeren, tadašnji šef njemačkoga veleposlanstva u Beogradu, koji je zagovarao da se Andrićevo imenovanje prihvati.

Opisujući književnikova veleposlanička iskustva u Berlinu, Nemec navodi kako je Andrić, odjeven u tamnoplavi frak, izvezen zlatnim šarama, ogrnut pelerinom, s trorogim šeširom, ukrašenim bijelim, nojevim perjem, 19. travnja, 1939., predao vjerodajnice njemačkom kancelaru Adolfu Hitleru. Dan poslije, na velikoj paradi u čast Hitlerova rođendana, Andrić je sjedio u počasnoj loži.

Bio je neženja do svoje 66.

U vrijeme kada je bio veleposlanik u Reichu, Andrić je upoznao kostimografkinju, Milicu Babić. Ona je boravila u Berlinu sa svojim suprugom, Nenadom Jovanovićem, koji je tada bio šef jugoslavenskog Presbiroa. Andrić je često zalazio u njihov dom. Je li ljubav planula već tada ili kasnije, ne zna se, no Andrić je sa 66 uplovio u bračnu luku, upravo s Milicom.

Ivo Andrić umro je 13. ožujka 1975. godine, no i danas, 49 godina nakon njegove smrti, gotovo svaki drugi citat na društvenim mrežama potpisan je upravo njegovim imenom, iako većina tih navodnih 'Andrićevih misli', Nobelovcu nije bila ni u primisli. Jedan od najpoznatijih citata, koji mu se pripisuju, je onaj koji kaže „Dođu tako vremena kada pametan zašuti, budala progovori, a fukara se obogati.“ Iako se dovodi u vezu s Andrićevom knjigom „Znakovi pokraj puta“, povjesničarka književnosti, dr. Žaneta Đukić Perišić, tvrdi da popularni citat u Andrićevim djelima nije zapisan.

>>65 GODINA VEČERNJEG LISTA Neke ljude koji su svojim humanim djelima stvorili te priče, uspjeli smo pronaći i par desetljeća kasnije, pa su priče o njima dobile i nastavak, no nekima od heroja s naših naslovnica, nismo uspjeli ući u trag. Možda su neki od njih baš vaši rođaci, susjedi prijatelji ili poznanici - ako ih čitajući ove životne priče prepoznate, budite naš 'joker zovi' i i pišite nam na mail dojavi@vecernji.net, jer to su ljudi koji zaslužuju bar još koji napisani redak, uz jedno veliko – hvala.

Komentara 2

FR
frane19
14:52 03.06.2024.

Zašto mislite da su nama jako bitne informacije o nekakvom srpskom književniku?

Avatar rubinet
rubinet
14:41 03.06.2024.

Gospodin Nemec tvrdi: "Problem s Andrićem u Hrvatskoj nemaju čitatelji, nego, na žalost, kulturna i akademska elita." A upravo je obratno. Taj politički kameleon, i nacionalni, i jezični, imao je problem s Hrvatskom. Nikako mu nije "ležala".

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije