Naslovnica Vijesti Hrvatska

'Ne vjerujemo ni u sustav ni u Ustav. Uništili su nas političari, rat i poticaji'

U Čaglinu je prije nekoliko godina sagrađen dječji vrtić, ali nikada nije proradio jer nema sve papire, a ni fasade. Kad se to jednom i dogodi, najbolje je da promijene ploču i umjesto vrtića napišu dom umirovljenika
13. travnja 2019. u 11:32 57 komentara 15447 prikaza
Reportaža iz Slavonije
Foto: Ivica Galović/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/23

U dvorištima šareni tulipani, bijele i žute narcise, procvjetale magnolije, pupoljci mirisnih jorgovana... Domaćini žure u polja, seoskim cestama mile traktori, stvarajući kolonu od četiri-pet automobila. Vrijeme je sjetve. Slika je to Slavonije u proljeće, te ljepotice koja svoje čari još više iskaže u jesen, kad je okupana zlatno-smeđim tonovima, kad mirišu jabuke i grožđe, lupkaju sitne kapi kiše, a zatim počinju pupati prve krizanteme... Sjetna jesen današnjoj je Slavoniji nekako primjerenija od proljeća kad se sve budi, a ona umire.

Frank-Walter Steinmeier Frank-Walter Steinmeier: I mi imamo problem kao Hrvatska, preklani se iselilo više od milijun Nijemaca

Prošli tjedan zavojita cesta što preko Papuka vodi od Orahovice prema Kutjevu nije bila zatvorena zbog snježnog nanosa, a nije prometovanje ponekog automobila zapriječio kakav odron, kako to znade biti svako malo. Malo prije ulaza u Kutjevo, pogledom tražim zgradu na kojoj je nekoć pisalo Traubisoda. To je onaj gazirani sok iz grožđa, iznimno popularan prije rata, kada se reklamirao sloganom “Nije vino, nije voda, to je Traubisoda”. Međutim, zgrade nema. Jedan je to od brojnih primjera industrije Slavonije koja je u razdoblju tranzicije doživjela djelomični bankrot, što je za sobom povuklo znatno smanjenje broja radnih mjesta, povećanje broja umirovljenika, nezaposlenih i korisnika socijalne pomoći te – iseljavanje.

Reportaža iz Slavonije
1 / 23
Poziv iz Irske: Andrea Sarah Trajković majci Renati Štampfer Smažil i baki Ruži Košicki javila se iz Dublina kamo se prije četiri godine odselila iz Osijeka

“Slavonija je glavna žitnica i poljoprivredno najrazvijeniji dio Hrvatske”, zapisao je netko na Wikipediji u opisu regije u istočnoj Hrvatskoj čijoj opustošenosti svjedoče ljudi, neobrađena polja, orunula domaćinstva i napuštene kuće iz kojih izviruju stabla.

Od Kutjeva idem k Dubokoj, seocu nekoć nadaleko poznatom po šljivovici. Duboka je u Požeštini, u jednoj od najsiromašnijih općina u Hrvatskoj, Čaglinu. Na ulazu u selo ostaci su porušena doma. Živalj bi ga rado obnovio, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog karmina i da imaju kamo ići glasovati za izbore i da se više ne moraju tiskati u hodniku kuće mještanke koja najam svoga “glasačkog mjesta” državi naplaćuje. Ali, dogovora o uređenju nema jer zgrada ima dva vlasnika - Općinu i školu u Čaglinu, ustanove koje se nalaze jedna do druge... Umjesto doma, danas je okupljalište Dubočana pod krošnjom stabla ispod kojeg su u pravokutnik posložene drvene grede, za sjedenje. Malena bačva u sredini, na kojoj su kredom ispisana imena svih stanovnika, glumi stolić. Iza je polusrušena kuća. To središnje mjesto seljani zovu tračaonica.

Brexit i granica:Tvrde granice s Irskom neće biti Irski ministar: 'Hrvati će se, baš kao i Poljaci, vratiti kući'

Predsjednica sela

Predsjednica sela je Anna Delić, Ruskinja rođena u Moskvi prije 42 godine. U Rusiji je završila studij prava pa je iz grada Čeljabinska, u kojemu je 1,7 milijuna stanovnika, otišla u Irsku, na studij engleskoga. Osječanin Neven Delić ondje je radio kao kuhar. Upoznali su se, zavoljeli. Isprva su živjeli u Osijeku, zatim su za 8500 eura u Dubokoj kupili kuću s okućnicom i 2,5 hektara zemlje. Kad su se prije 14 godina doselili, bilo je 90 stanovnika. Sad ih je 40. Njihova djeca Viktorija (12) i Leon (14) su osnovci. Anna ima obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo i uzgaja lješnjak. S nekolicinom ovdašnjih poljoprivrednica okupljenih u Ženskom poduzetništvu napravila je poklon-kutiju, ručno izrađenu iz drveta, u kojoj su vrećica lješnjaka, teglica lješnjaka u medu i kukičani šeširić. Planira pokrenuti seoski turizam i napraviti i rusku kuću. Neven je kuhar, u Njemačkoj.

– U početku mi je bilo teško, a onda sam se navikla. Odgovara mi ovdašnji mentalitet, volim što su ljudi otvoreni, kažu što misle i glasni su. Volim tu bučnost. I što su nasmijani pa moji roditelji kad me vide kažu da se i moje oči smiju – izgovara dok kratkim sokakom krećemo prema glavnoj ulici, jednoj od dviju, koliko ih selo ima. Druga je potpuno napuštena.

iseljavanje Kakve su plaće, cijene... Otkrio svoje iskustvo nakon godinu dana u Irskoj: 'S tim se nikada nisam susreo u Hrvatskoj'

Za stolom u svome dvorištu opasanom drvenom kapijom sjede Dragica i Branko Božić. Sunčan dan u goste im je doveo Ankicu i Mirka Kolembusa iz Vukojevaca, koji su u selu sređivali oko svoje stare obiteljske kuće.

– Pitaju me zašt’ se patim oko nje. Ma ne dam je za 3000 eura. Zar da zbog odlaska na more potrošim sto godina nečijeg života? Dok mogu, patit ću se – kaže Ankica. Pretresaju zatim za koliko je koja kuća prodana; ona babe Jele sa zemljom i šljivikom otišla je za 5000, najskuplja za 7500 eura. A i tako jeftine, teško se prodaju.

Reportaža iz Slavonije | Autor : Ivica Galović/PIXSELL Foto: Ivica Galović/PIXSELL Dragica i Branko Božić, Duboka: Kuća babe Jele sa zemljom i šljivikom prodavala se za 5000 eura. I tako jeftino teško ide

– Slavonija treba pomoć, ti su ljudi vrijedni, hoće radit, al ne možeš preživjet. Nije problem proizvesti, al te otkupljivači ogule. I zato nam ode mladost u svijet, ta snaga slavonska – komentiraju, dok s Annom idem kroz selo.

Baka Velinka bila je izišla pred kuću. Čeka da naiđe pokretna trgovina. Baka Milka je izišla jer je čula kako na ulici netko razgovara pa se ubacila u razgovor glasom koji je, makar je već bilo prošlo podne, otkrivao da su joj to prve riječi koje je taj dan izgovorila.

prevara Uhvaćena Slučajno ostavio autokameru uključenu kod kuće, u nevjerici gledao što mu je supruga radila

– Ovaj je kraj bogat zemljom, a najviše je zapuštene. Kad imaš privatnu zemlju u zakupu, nemaš sigurnosti. A do državne ne možeš. Ne vjerujem više ni u sustav ni u ustav, ne znam hoću li otići ili ostati. Zato i uzgajam povrće, a ne ulažem u voćnjake. Nadam se da će konačno progledati oni koji trebaju jer ako se nešto ne učini, za četiri do pet godina Slavonija je gotova. Katastrofa je da se ovdje ništa ne može pokrenuti, pustili su ljude da odu. U Čaglinu je prije nekoliko godina sagrađen dječji vrtić, ali nikada nije proradio jer nema sve “papire”, a nema ni fasade. Kad se to jednom i dogodi, najbolje je da promijene ploču i umjesto vrtića napišu dom umirovljenika. Mladi odlaze više iz revolta nego iz potrebe jer se ništa ne poduzima. Ne razmišljaju ovi u Saboru tko će jednoga dana uplaćivati za njihove velike mirovine. Opet, ako gledamo pozitivno, zbog iseljavanja je smanjena nezaposlenost – ironično će Marko Zečević koji sa suprugom Nikolinom na 20 hektara sadi standardni i kineski kupus te feferone. Kaže da on kao proizvođač dobije kunu po kilogramu kupusa pa se zgraža što se kiseli u trgovini prodaje po 13 kuna.

– Rađena je u Čaglinu i industrijska zona, ali u nju nije došlo nijedno poduzeće. Ja budućnost ovog našeg kraja vidim u turizmu – domeće Anna dok idemo do tračaonice gdje su bile Danijela i Perka Matić.

FLUID O spornom računu iz frizerskog salona kažu: 'Netko vozi Fiću, netko Mercedes'

Za sat u nadnici dobiješ od 22 do 25 kuna, plaće su ovdje kod privatnika od 2500 do 3000 kuna, govore. Iz njihova sela odlazim put obližnjeg Latinovca, do jedne druge slavonske nevjeste, Akiko Nishimoto Damjanović, koja u čaglinskoj osnovnoj školi predaje engleski, a kao izvannastavnu aktivnost drži japanski jezik pa su nedavno u Zagrebu na 18. natjecanju u govorništvu japanskoga čaglinski đaci bili prvi.

U Latinovcu živi šezdesetak stanovnika. Osim Japanke imaju i jednog Portugalca. Zaljubio se u Slavonku koju je upoznao u volonterskom ekocentru u selu.

– I ja sam došla kao turist. I ostala. Tad u selu nije bilo ni asfalta – smije se Akiko.

superpar Hana i Goran izbačeni iz kuće: 'Tko si ti? Može te biti sram!'

Navikla se na godišnji odmor

– Imali smo poljski zahod pa joj je jedan Zagorac pisao da dođe k njemu, da je visok 158 centimetara i ima kupaonicu i WC – domeće Drago kazavši još kako su mu seljani za Akiko rekli: “Blago tebi, Japanke samo šute i rade”.

– Ali to nije tako – kroz smijeh tvrdi.

– Nisam mogla zamisliti da imaš 30 dana godišnjeg. Al’ sad sam se navikla – govori Akiko sklanjajući sa stola ručak poslužen volonterkama iz Belgije i s Reuniona, koje su Dragi taj dan pomagale u poslu. On je poljoprivrednik, na osam hektara uzgaja pšenicu i kukuruz. Kaže da jedino veliki mogu opstati.

– Priča se samo o brodogradnji, a gdje smo mi? Cijene poljoprivrednih strojeva su u nebesima, a gotovo se ništa u nas ne proizvodi. Tanjurače stižu iz Kozarske Dubice, vozimo strane traktore – nabraja u trenutku kad se pred kućom zaustavlja školski autobus iz kojeg izlaze njegova i Akikina djeca, osmogodišnji Dario i četiri godine starija Dana. S majkom govore japanski, baš kao što Anna sa svojom djecom razgovara ruski.

Slavko Goluža GOLUŽA O BEOGRADU Srpskim navijačima iz očiju je izbijala mržnja prema Hrvatskoj, to nikad nisam vidio

Vraćam se preko Kutjeva u Veliku, jedinu općinu koja svoje urede ima u zgradi nogometnog stadiona, kupljena na javnoj dražbi stečajne mase Kamena Ingrada. I u kojoj se već godinama “obnavljaju” bazeni s termalnom vodom.

Vinar Slavko Perić prisjeća se kako su nekad ovdašnji stanovnici mogli prodati kombinatima sve što su uzgojili. Bile su tu i otkupne stanice za prasce, telad, mljekarstvo... A danas u Velikoj nema nijednog jedinog domaćinstva koje ima kravu.

– Vjerujem kako stanje u poljoprivredi ide u boljem smjeru. Ali mi to ne osjetimo. Imaš 100 hektara zemlje, dobiješ poticaj, a nitko te ne pita koliko si proizveo. Dobit ćeš jednako. I to je srž problema zbog kojeg ljudi nisu stimulirani uložiti i napraviti više jer im dođe na isto – kaže.

Smatra i da je kod nas društvo dovedeno do toga da ništa nije isplativo, ljuti se zbog nepravedne socijale s kojom se nijedna vlast nikada neće uhvatiti ukoštac, da ne bi izgubila izbore, pa ćemo do tko zna kad imati ispružene ruke onih koji čekaju da im se nešto udijeli, a neće raditi.

Nesreća u Kuštanima: Motociklist poginuo u sudaru s kamionom Smrt na motociklu Sin mu poginuo 4 sata nakon rođenja kćeri: 'Bio sam najsretniji na svijetu, a onda...'

Dok u kafiću razgovaramo o poljoprivredi ovoga kraja u razgovor nam se upleće muškarac zaposlen u kamenolomu, gdje je prosječna starost radnika viša od 50 godina, a zaposlenih je manje nego ikad pa jedan čovjek obavlja posao koji su nekad radila trojica. Gostiju u lokalu nema odveć, dnevno se tu sabere oko tisuću kuna prometa. Mlada konobarica kaže da svejedno ne kani ići nikamo. Izlaske s društvom, a svelo se to ne nekolicinu mladih koji su ovdje ostali, svodi na odlaske u prirodu na roštiljanje. Slušaju cajke. Pošast je to koja je zahvatila ne samo Slavoniju nego i cijelu Hrvatsku.

Iz Velike put me vodi u Donje Emovce, u Zlatni lug, gdje obitelj Pandžić ima kamp, smještaj i restoran u kojem su za veselo društvo iz jednog od policijskih sindikata tamburaši svirali Halida.

Ne znaju da nismo Slovenija

– Mi radimo, ne kukamo. Počeli smo prije 12 godina sa pet soba i 12 kreveta, sad u 23 sobe imamo 54 ležaja. Tu je i restoran s 300 mjesta. Od četiriju zaposlenika došli smo do njih 23. I sve bez kredita, zaradu smo ulagali, nismo trošili na jahte. Vjerujemo u Slavoniju. Cijenimo rad i radnike, kod nas je prosječna plaća 4500 kuna, zaposlili smo mlade. Međutim, prevelika su davanja državi pa za svaku plaću daješ i više nego dvostruko – govori Leo Pandžić, voditelj u Zlatnom lugu.

Papa Franjo ljubio stopala vođama Južnog Sudana Nezabilježena gesta Papa šokirao sve prisutne - kleknuo i poljubio stopala vođama Južnog Sudana

On vjeruje da Slavonija može biti i žitnica i turistička destinacija i smeta mu što za Jadransko more znaju svi dok je unutrašnjost marketinški zanemarena.

– Ne tražimo milostinju, priče su za malu djecu kako ovdje nema smještaja. Goste dočekujemo čisti, uredni i s punim srcem. Treba nam dati priliku, govoriti o ovom neotkrivenom blagu, o parku prirode Papuk, a ne da ljudi miješaju Slavoniju sa Slovenijom kada dođeš negdje vani na sajam. Kad se napravi tunel kroz Požešku goru, o kojem se govori, bit ćemo povezani s autocestom Zagreb – Beograd – kaže Leo čija obitelj ima još lanac trgovina Alles te Poljoprivrednu TV Požega. Kane novcem iz fondova EU ovdje sagraditi i hotel. Iz Zlatnog luga ispraćaju me zvuci Miljacke na tamburama. Krećem put Slavonskog Broda gdje sutradan poslije deset sati nailazim na Stanka Jovanovića koji na gotovo pustom središnjem gradskom trgu, nedaleko od prazne robne kuće koja se prodaje po početnoj cijeni od 5,2 milijuna kuna, tog petka na harmonici svira – Presleya.


Premijeri na katamaranu U OBILASKU GRADILIŠTA Plenković i Keqiang pritiskom gumba pokrenuli postavljanje najvećeg pilota

– Znam ti ja i Halida na svim jezicima, sviram i Bajagu i šargije i Medvjeda Brundu. Za svakog ponešto – najprije se pohvalio pa nastavio:


– Rast’o sam se, a još je volim, a kad sam ost’o sam prijatelji me nagovoriše da idem svirati. Poglavarstvo mi je dalo dozvolu, u početku me bilo sram, al’ sad sam sretan kad nekog razveselim. Imam 800 kuna socijale, dobijem još 420 za tuđu pomoć i njegu, na trgu zaradim od 30 do 50 kuna. Bio sam po svijetu, no kad sam se vratio u svoj Brod, ja sam se rasplak’o. Nikakav život nije ovdje, al’ ja, eto, volim Slavoniju. Sad čekam da se moj sin sa ženom i klincima vrati iz Njemačke – rastežući harmoniku, ovaj put sebi za dušu, otpravlja me pjevajući “baš ti lijepo stoje suze, ali nemoj plakati...”.
 Dalje od gradskog središta, ispred Poljoprivredne škole, održavao se sajam starih zanata na kojem su đaci imali priliku vidjeti posljednjeg brodskog lončara Ivana Serdara iz Brodskog Stupnika, bačvara Iliju Maričića iz Tomice i Dragu Žamboka iz Ruščice, jedinog registriranog kovača u županiji.


Reportaža iz Slavonije | Autor : Ivica Galović/PIXSELL Foto: Ivica Galović/PIXSELL Stanko Jovanović, Slavonski Brod: Razveo sam se i ostao sam. Ubila me ta samoća pa sam uzeo harmoniku i došao na trg. U Slavoniji nije nikako za živjeti, al’ ja sam se uvijek vraćao

Od Majki do cajki

– Zvali su me u Ameriku, nudili mi stan i auto, da radim ondje u muzeju, im’o sam ponuda i iz Njemačke, al’ mene vuče Slavonija, makar je teško – govori Serdar.

Svećenik Vjernici iznenađeni Župnik koji se na misi posvađao s vjernicima razriješen zbog bolesti

– Moj je zanat izbačen iz školskog programa. Bačve se traže, zna se da dobro vino i rakija dozrijevaju u drvetu. Ne znam hoće li me itko naslijediti, moji su sinovi otišli na more, trbuhom za kruhom, jer su ovdje malo radili, malo ne. A srce ih boli za Slavonijom – kaže Maričić, oko kojeg se vrzmao jedan dječarac, gledajući kako svija drvo.
Ostavljam kraj koji je nekoć bio obrtničkim središtem pa krećem put Vinkovaca. U Starim Mikanovcima ispred jedne kuće je ploča: “domaća jaja 80 lipa”. Ne zastaje nitko jer prometa i nema. S prvim kapima kiše stižem na parking uz Bosut. Strip-crtač Dubravko Mataković tu mi priča da u njegovu gradu više nema industrije.


– Sve je prodisalo, nema dimnjaka, na Bosut dolaze labudovi, divlje patke, čaplje. Meni to ne smeta. Neki dan sam u Osijeku, u kampu, vidio divljeg zeca – govori dok idemo prema kolodvoru nekoć najvećeg željezničkog čvorišta u bivšoj Jugoslaviji, kroz koji je tada dnevno prolazilo oko 50 tisuća ljudi, a svake četiri minute jedan vlak. 


Reportaža iz Slavonije | Autor : Dubravka Petrić/PIXSELL Foto: Dubravka Petrić/PIXSELL Strip-crtač Dubravko Mataković: I da je ovdje bolje, opet bi se išlo van. I naši su starci išli. Danas nam je normalno kad nogometaši odlaze u inozemstvo, a ovo ne

– Sad je u 10 sati kolodvor prazan, a teretni kolodvor se rastavlja – kaže ulazeći u potpuno praznu čekaonicu. Što se tiče iseljavanja iz Slavonije, on smatra da to nije nikakav problem jer je migracija uvijek bilo i bit će ih. 
– Imam prijatelje čija su djeca u Irskoj i oni to ne doživljavaju kao problem. Odlaze ljudi koji su imali posao, ali za veću plaću. I da je bolje, opet bi se išlo. Nikako da shvatimo da nismo centar svijeta. Nama je normalno kad nogometaši odlaze, a drugi odlasci nisu – govori.

Nikolina i Vidoje Ristović wow Starija kći Nikoline Ristović postala je prava ljepotica! Evo kako danas izgleda

Dotičemo se i glazbene scene u gradu u kojem su ponikli Satan Panonski, Majke, Kojoti...


– Nije bilo benda iz bivše Juge koji nije svirao u Vinkovcima - od Azre do Riblje čorbe. Vojska je svirala narodnjake u oficirskom domu, neki su išli tamo, bilo je dosta i starijih cura, a mi smo ih sve gledali ispod oka. Danas Vinkovcima dominiraju cajke – i sam se čudi tom putu svoga grada od Majki do cajki.
Slušajući putem priče Slavonaca o tome kako je nekoć bogat bio onaj tko je imao zemlju i stoku, što danas nije slučaj, te kako im je neshvatljivo što unatrag nekoliko godina mnogi koji su odrasli u Slavoniji, a čiji su preci došli iz Dalmacije ili Hercegovine da bi se prehranili, danas tvrde kako nisu Slavonci već se pozivaju na korijene predaka, stižem preko mosta u Osijeku u Baranju gdje iz šume vire oznake minskih polja. Na obali Stare Drave kod Bilja više nema ni kamenčića od nekoć kultne Čingi-lingi čarde. Preko Kopačeva i Kneževih Vinograda stižem do Zmajevca, sela na granici sa Srbijom, ostavljajući za sobom napuštene kuće i prazne pustare. Osječanin Damir Josić, krojač, tu se bavi vinogradarstvom i vinarstvom i ima restoran u koji ponajviše svraćaju Zagrepčani.


– Kad sam kupio prvi vinograd i prvi podrum, prije 20 godina, pojma nisam imao. Ali sam točno zamislio što želim, zacrtao cilj, aktivirao maštu. Sad sam se počeo školovati za kuhara, da pokušamo slijediti trendove u gastronomiji – kaže.
On i mladi kuhar Andrej Ivšić, koji osmišljava jela za restoran, doskora će u Italiju, na osmomjesečno školovanje u Colorno.
– U Baranji je puno autohtonih namirnica – crna slavonska svinja, podolac, patka, smuđ, kečiga... Pratimo trendove i ondje ćemo naučiti kako namirnice iz nacionalne kuhinje prezentirati na moderan način – objašnjava Andrej.

Antonio Candreva Interov napadač Siromašna djevojčica za ručak u školi dobila krekere, gesta nogometaša odjeknula je u svijetu

Boli kad kažu da smo lijeni

Školovanje će potrajati osam mjeseci, a cijena je programa 18.000 eura, no Slavonci vjeruju kako će se uloženo isplatiti jer će Baranju moći pozicionirati bolje na karti gastronomskih odredišta.

Kad pitate Andreja zašto nije otišao u Irsku, odgovorit će vam da mu ona ništa ne znači.

Andrea Sarah Trajković, 27-godišnja Osječanka s diplomom upravnog prava, prije četiri godine nije mislila tako. A ne misli ni danas. Nije otišla iz Osijeka zato što nije imala posao, već zato što je htjela da joj se rad i plati. Otputovala je u Dublin, vrlo brzo se zaposlila u Zari, jedno je vrijeme radila dva posla, a onda se javila na natječaj u jednu od najvećih irskih tvrtki za posredovanje pri traženju posla, CLP. Danas pomaže i Hrvatima da se zaposle u Irskoj. A posao traže i mladi i stariji. Nedavno je došao bračni par 50-godišnjaka iz Zagreba. Ne znaju engleski, ali žele raditi.

Dijana Bačani Najteža bitka 'U trenutku moje najveće slabosti i borbe dugogodišnji dečko tražio je novu djevojku'

– Super mi je – mašući iz Dublina govori nam Andrea koju je mati Renata Štampfer Smažil pozvala videovezom.

Mladu je Osječanku oduševilo i to što nadređeni prate rad zaposlenika i nagrađuju ga pa se prilika za napredak podrazumijeva. Za razliku od nas koji smo kapitalizam shvatili kao feudalizam. Andrea se u Irskoj dodatno educirala pa za tvrtku drži seminare, a željela bi raditi u ljudskim resursima.

– Boli me kad govore koliko je ljudi otislo iz Hrvatske jer u jednoj osobi za mene je otišao cijeli svijet. Ali, kad vidim koliko je sretna, zaboravim na svoje sebične razloge zbog kojih bih htjela da se vrati kući. Prvi sam je put posjetila sedam mjeseci nakon što je otišla. Vodila me na Tenerife. S našim plaćama to ne bismo nikad mogle. Andrea ne namjerava ostati u Irskoj. Vratit će se, ali ne u Slavoniju. Gleda oglase za posao u Dalmaciji – govori Renata o svojoj jedinici dok njezina mati Ruža Košicki na mobitelu traži fotografiju starije kćeri Romane.

mladenci Upropastila vjenčanje Nevjerojatna scena: Trebao je poljubiti mladenku, a onda se pokraj njih pojavila ona...

– Ona je u Njemačkoj. Bila sam se malo bojala jer je otišla s 47 godina. Dala je otkaz jer od ove plaće nije mogla školovati kćer – kaže Andreina baka Ruža navodeći još kako se osim njezinih unuke i kćeri, u Švedskoj, Londonu i Irskoj razasulo još njezine obitelji. Ne namjeravaju se vratiti.

– Boli me kad netko kaže da smo mi Slavonci lijeni jer nismo. Dajte nam raditi, ali nam i platite. Uništili su nas politika i neviđena pljačka. Znam da nema čarobnog štapića i da se sad ništa preko noći ne može promijeniti, ali i Irska je nekoć bila siromašna pa vidite sad. Možda ima nade i za Slavoniju, ne znam – izgovara ova umirovljenica koja je većinu radnog vijeka provela u osječkoj kožari, jednoj od brojnih tvornica u Osijeku koja danas više ne postoji.

Reportaža iz Slavonije | Autor : Dubravka Petrić/PIXSELL Foto: Dubravka Petrić/PIXSELL Grgur Marko Ivanković, Osijek: Ilegalnim taksijem za 300 kuna po osobi vozimo djecu u Budimpeštu na avion u Dublin jer je linija iz Osijeka ukinuta

– Znate li da je Osijek imao tvornicu žigica trinaest godina nakon što su šibice izumljene? Ali Šibicare više nema. Nema ni Svilare, ni OLT-a, tvornice ogledala, namještaja... – nabraja viši kustos u Muzeju Slavonije, prof. Grgur Marko Ivanković koji povijest Osijeka ima u malom prstu pa navodi kako je upravo njegov grad imao prvu tramvajsku konjsku zapregu u Hrvatskoj, da je slobodnim kraljevskim gradom proglašen 1809., da je bio prometno čvorište, imao industriju...

Iva Majoli Teniski centar na bubnju Iva Majoli izgubila Cmrok: Kompleks se na dražbi nudi za 17,7 milijuna kuna

Prometni položaj - na dnu

– Trenutačni položaj Osijeka je – na dnu. Kontinuitet je to koji traje od raspada Austro-Ugarske Monarhije. Osijek se izgubio kao prirodno središte. Događaju se gluposti na sitnoj razini, a istodobno gubimo stanovništvo. Govori se, iako to nitko neće priznati, da nas je manje od 40 tisuća. U Dublinu je 10.000 Osječana, a prije dvije godine su nam ukinuli avionsku liniju iz Osijeka pa mi sad našu djecu divljim taksijem vozimo za 300 kuna po osobi do Budimpešte na avion. Za ovo što nam se događa sami smo krivi. I mi imamo utjecajne političare u Zagrebu, ali oni ne rade ništa, za razliku od Kalmete koji je Zadar toliko uzdigao da će nas na sljedećem popisu stanovništva prestići po broju stanovnika. Bilo bi važno da počnemo jedni druge uvažavati, da svatko profesionalno radi svoj posao, da imamo više svijesti o zajedničkom doprinosu. Nikada nije kasno. Barem ne bih želio priznati da jest – govori Ivanković pogledavajući kroz prozor ureda u osječkoj Tvrđi na prepuni trg kod Spomenika kugi.

Tako je, doduše, svake prve subote u mjesecu kad se ovdje održava Sajam antikviteta. Inače nikoga nema, osim kad s kruzera iziđu turisti pa bauljaju Tvrđom ne mogavši ništa potrošiti jer mjenjačnice nema, u kafiću se ne prima strana valuta, a kako doći do bankomata gotovo je nemoguće objasniti i na hrvatskom jeziku. Subota je, malo nakon 23 sata, kad napuštam Osijek pa preko Bizovca, Koške, Našica i Donje Motičine stižem do Orahovice. Na sedamdesetak kilometara u smjeru Osijeka prošlo je pet-šest automobila. U mojem smjeru nijedan.

VIDEO Evo kolike su zapravo plaće po zanimanjima u Njemačkoj:

r
Reserved
Globalno popularna serija Igra prijestolja je završila, no čini se da je njezin utjecaj na modu itekako prisutan
  • Deleted user:

    Marina Borovac...."sedam godina bila zaposlena u Jutarnjem listu".Sve jasno?

  • Avatar vilapablo
    vilapablo:

    Slavonske županije nisu imale 1991. iste polazišne točke razvoja kao npr. Istarska ili Krapinsko-zagorska županija, ali opet npr. Osječko-baranjska županija sa 64.000 kn po stanovniku bolje stoji od Krapinsko-zagorske županije koja je na 54.405kn. pa se nameće pitanje zašto dugogodišnja ... prikaži još! SDPova Krapinsko-zagorska županija ima BDP kao da je bila u ratu? Slavonsko gospodarstvo je bilo gotovo paralizirano do1998.i neki brzi napredak nije bio moguć nakon 1998. jer je industrija Slavonije bila vezana uz bivše SFRJ republike i istočni blok te se krah te industrije nazirao već 1989.kada su npr. Vukovar potresali veliki štrajkovi. Poljoprivreda je trebala biti jaki adut Slavonije nakon 1995. međutim male proizvodne parcele, rascjepkana zemljišta i niska tehnološka razina proizvodnje je bacila u probleme veliki broj slavonskih poljoprivrednika koji se i uz silne poticaje nisu znali nositi na otvorenom tržištu sa visoko-tehnološkom, subvencioniranom i jeftinom proizvodnjom iz članica EU. Isto tako kod Slavonije puno toga uvjetuje i geografski položaj. Npr. Istra graniči sa Italijom i Slovenijom koje imaju veći BDP od Istre i dosta Istrana radi u tim državama, a žive u Istri, dok Slavonci pak graniče sa Mađarskom u kojoj su prosječne plaće 650€, Srbijom (350€) i Bosnom odnosno tzv. RS gdje su plaće 400€. Ne može Slavonija pobjeći od svog okruženja i što je "najbolje", ratom poharana Slavonija ima 700€ prosjek plaće u 2018. i bolja je od svog okruženja, ali to je Slavoncima slaba utjeha.

  • Avatar ovdje Maks
    ovdje Maks:

    Rat, razminiranje, mirna reintegracija, Katastrofalna Milanoviceva vlada, ministar Jakovina kojeg ste "slucajno zaboravili! Slavonija pocinje ziviti tek zadnje tri godine i dobro napreduje.