Mučno je, doista, svake godine sve je mučnije, gledati te neugledne žene i muškarce na montažnoj svečanoj tribini u Dubrovniku, kako se znoje u svojim varteksnim mondurama pred otvorenje Dubrovačkih ljetnih igara. Gledatelj već kroz staklo ekrana osjeti tu olfaktornu senzaciju iz koje se čuju njihove prehrambene navike, sklonost češnjaku, teškim začinima, alkoholu. Iz mirisa znoja ravno u sinuse udara ga njihovo podrijetlo, geni, tradicija.
Kako su mimo ovoga dana njihovi životi oslobođeni kulturnih potreba i sadržaja, njima se iz znoja najprije čuju njihovi identiteti. Iz znoja im se čuje njihovo hrvatstvo, u znoju je sva njihova usmenost i pismenost. I da nije Zdravka Zime, pocrnjelog, preplanulog arhe-hipstera i posljednjeg preživjelog predstavnika hrvatske književnosti na toj pustoj tribini, koji ovdje ne predstavlja sebe nego predsjednika Republike Milanovića, ne bi se među tom čeljadi našlo pročitane knjige. I grdna je njihova muka dok se tu znoje usred ove sve besmislenije priredbe, koja nas svake godine u zrela doba ljeta sastane tolikim protuslovnim mislima i osjećajima.
Nataša je bila sjajna na otvaranju Igara, britka, lepršava i opuštena. Svaka čast!