Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

'Jedne sam noći poslao mail Steveu Jobsu, a već sljedećeg jutra nazvali su me iz Applea'

Moj tim štiti milijardu i pol korisnika Appleovih uređaja, ponudili smo milijun dolara onome tko nađe rupe u našem sigurnosnom sustavu, kaže Krstić
11. listopada 2020. u 12:18 66 komentara 51790 prikaza
Ivan Krstić
Foto: Copyright Clayton Cubitt
Pogledajte galeriju 1/5

Nedavno je Večernji list objavio zapažen članak o “12 Hrvata koji danas mijenjaju svijet”. Većina spomenutih osoba koje su postigla najviša priznanja na međunarodnoj razini već je bila dobro poznata hrvatskoj javnosti. Međutim, u izboru su se našla i imena koja su znatno poznatija u svijetu no u Hrvatskoj. Jedno od njih je i ono Ivana Krstića, jednog od ključnih ljudi kompanije Apple. Prepoznat je u globalnoj zajednici informatičara kao arhitekt sigurnosti proizvoda kompanije Apple, kojima se diljem svijeta koristi više od milijarde ljudi, a o njegovim je rezultatima koji su se smatrali gotovo nemogućima nedavno pisao i ugledni Financial Times. Razgovor s osobom ovakvog profila nije lako dogovoriti, no Večernji list danas ekskluzivno donosi inspirativnu životnu priču jednog od nekolicine globalno najutjecajnijih Hrvata u 21. stoljeću.

FILE PHOTO: An Apple Store employee shows the new Series 5 Apple Watch during the preview of the redesigned and reimagined Apple Fifth Avenue store in New York Appleovo događanje bez novog iPhonea Pametni sat koji mjeri razinu kisika, novi iPadi, najnapredniji čipovi

Iz Hrvatske ste se otisnuli u svijet sasvim sami, u dobi od 15 godina. Imate li iz današnje perspektive osjećaj da ste tada uistinu znali što radite?

Bio sam sâm, ali ne i bez ikoga svog. Moji su mi roditelji pružali bezgraničnu podršku i prvih sam nekoliko mjeseci nakon dolaska u Ameriku svakodnevno razgovarao s njima. U džepu sam imao povratnu kartu, a s roditeljima sam se dogovorio – ako se pokaže da preseljenje u Ameriku iz bilo kojeg razloga nije bila ispravna odluka, vratit ću se kući bez odgađanja. Nisam siguran u kojoj mjeri 15-godišnjak može doista znati što radi, ali meni je moja motivacija bila vrlo jasna: još kao klinac želio sam studirati na MIT-u u Bostonu, a pohađanje gimnazije u Americi  bi mi to olakšalo. Iako sam znao da će tu biti mnogo nepoznanica, moji su me snovi vodili na drugi kraj svijeta i morao sam ih pratiti.

Rimac automobili Deloitte Global Pet hrvatskih tehnoloških tvrtki među 500 najbrže rastućih u Europi, Africi i srednjem istoku

 

Koliko je na vas utjecalo obrazovanje koje ste stekli u osnovnoj školi u Hrvatskoj, a koliko u srednjoj školi u SAD-u?

Puno je ljudi dalo sve od sebe kako bih dobio što je više moguće od obrazovanja – moji su me učitelji matematike i fizike u osnovnoj školi posebno podržavali. Imati učitelje koji doista vjeruju u tebe moćna je stvar, a u takve učitelje ubrajam i svoje roditelje. Klinci rano nauče pitati “zašto” o svemu i svačemu pa u nekom trenutku većina roditelja izgubi strpljenje i kaže “zato” da bi promijenili temu, no moji roditelji nisu tako odgovarali. Sjetite se, to je bilo prije weba: moji roditelji nisu tvrdili da imaju odgovore na mnoga moja “zašto” pitanja, ali su imali niz enciklopedija, hrvatskih i engleskih rječnika te gomilu časopisa National Geographic. Kad god bih postavio neko pitanje, kao npr.: “Ali zašto je nebo plavo?”, umjesto da mi kažu “zato”, roditelji bi me poveli u ekspediciju traženja odgovora u njihovim knjigama. Otkrili smo da je nebo plavo zbog elastičnog Rayleighova raspršenja. Nisam znao što to znači, ali to me odvelo u mnoge sate učenja o nepoznatim pojmovima i pokušaje sastavljanja mentalnog modela kako sve to funkcionira. Detalji su u konačnici nevažni: ono što sam naučio od malih nogu od svojih roditelja je da je istinsko zadovoljstvo biti znatiželjan i pronaći neke odgovore, da čovječanstvo već zna mnogo o tome kako svijet funkcionira, da su te informacija dostupne i meni ako sam motiviran i uporan te da je apsolutno moguće naučiti o svemu bez obzira na to koliko to komplicirano izgledalo na prvi pogled. Drugi važan dio mog obrazovanja u Hrvatskoj upoznavanje je s profesorom Branimirom Makancem, jednim od računalnih pionira Hrvatske. Unatoč tome što je već dugo radio s računalima kad sam ga ja upoznao, profesor im se još uvijek divio. Proveo je stotine sati vodeći me kroz rane virtualne svjetove sredinom devedesetih, kada nitko nije ni čuo za virtualnu stvarnost. Bio mi je velika podrška i zahvalan sam mu što je bio moj mentor. Posljednji ključni dio mog obrazovanja u Hrvatskoj stekao sam u ZKM-u, Zagrebačkom kazalištu mladih. Prošao sam sve krugove audicije i završio nekoliko godina učenja glume na ZKM-u, uključujući ljeto s nizozemskom mimičarom koje je završilo javnim nastupom na Cvjetnom trgu. Iskustvo iz ZKM-a pokazalo se nevjerojatno korisnim – proveo sam nekoliko godina praveći grimase i govoreći smiješne stvari pred publikom s pozornice ZKM-a.

Apple PONIŠTENA ODLUKA Apple i Irska pobijedili Europsku komisiju

Puno godina poslije, to mi je omogućilo da na poslu opušteno mogu govoriti pred auditorijem i potpuno mirno držati prezentacije pod golemim pritiskom. Cranbrook, srednja škola u Michiganu koju sam pohađao, bila je doista čarobno obrazovno iskustvo i veliki sam sretnik što sam dobio stipendiju i mogao se upisati. Cranbrook se istinski ponosi svojim profesorima. Na primjer, moj je profesor kemije prije Cranbrooka podučavao organsku kemiju na postdiplomskom i postdoktorskom studiju dugi niz godina i doista je bio veliki znalac, a takvih je profesora bilo puno. Cranbrook je primarno škola društvenih znanosti koja ne dopušta studentima usku specijalizaciju – ne možete proći da u četiri godine škole učite samo matematiku i računalne znanosti. Umjesto toga, učio sam povijest od čovjeka koji je imao zaseban stan samo za čuvanje desetaka tisuća svojih knjiga. Statistiku sam učio od profesorice koja je prethodno radila kao elitna statističarka u General Motorsu, gdje je optimizirala njihove tvorničke i proizvodne tokove. A pisati sam učio od profesora koji je vodio školske novine: na više jezika publiciranog pjesnika i anarhističkog filozofa koji je uvijek bio spreman pogledati moje tekstove i dati toliko prijedloga crvenom kemijskom da se često činilo da je više njegovih bilješki nego mog teksta. Nikad nije dopustio upotrebu dviju riječi gdje je jedna bila dovoljna. Inzistirao je da ne pišemo rečenice koje samo zvuče pametno te da nemilosrdno uklanjamo nevažno i pojednostavimo složeno. Cranbrook je bio nevjerojatno formativno iskustvo. Nikad nisam bio netko tko je “volio učenje” – ali tih sam godina puno učio jer su me mnogi od predmeta na Cranbrooku fascinirali. Iako su me i dalje najviše privlačile računalne znanosti, s Cranbrooka sam otišao s iznimno širokim temeljima.

Elon Musk KONTROVERZNI INVESTITOR KOJI USPIJEVA Elon Musk, tehnomogul koji prkosi baš svima

Kako ste se počeli baviti programiranjem?

Računalo Amiga dobio sam s četiri godine i bilo je sjajno. Amiga je imala monitor u boji, grafičko sučelje i zvučnik. Jako sam se zabavljao uz neke igre i programe crtanja, a bio sam potpuno opsjednut slagalicom Pipe Mania. Nekoliko godina poslije, moji su roditelji Amigu zamijenili ranim PC računalom s Intel procesorom 286 jer je ono imalo softver potreban za njihov rad. Bio je to za mene velik korak unatrag: jednobojni zaslon, tekstualno sučelje i bez zvučnika. No, 286-ica je imala WordPerfect i Quattro Pro, rane programe za obradu teksta i proračunske tablice. Taj PC je bio vrlo koristan, ali nimalo zabavan. Mislio sam da bih mogao vratiti dio zabave ako naučim kako ga natjerati da radi ono što ja hoću. I pokazalo se da to nije preteško! PC je imao QBasic, jednostavno Microsoftovo programsko okruženje, a poslije smo nabavili i napredniji Borland Turbo C++.

Ivan Krstić | Autor : Privatna arhiva Foto: Privatna arhiva

Programiranje sam doživljavao kao zagonetku: imate ideju i trebate naučiti računalo – čiji mozak ne radi poput vašega – kako da radi to što želite. S vremenom stvari vam postaju sve više i više poznate. To je poput učenja stranog jezika: vrlo je lako naučiti osnovne fraze i rečenice, ali puno je teže ovladati jezikom dovoljno dobro za pisanje poezije, pričanje viceva i igre riječima. Isto vrijedi i za programiranje: brzo naučite osnove, ali određeni tip ljudi ono privlači dok ne budu u stanju “pisati poeziju”. Kad sam počeo programirati i shvatio da je jedino stvarno ograničenje moje vlastito razumijevanje i znanje, nisam mogao prestati. Počeo sam pisati grafičke programe za Windows, web-programe u Perlu i sve ostalo čega bih se domogao. U to je vrijeme CARNet upravljao hrvatskom tekstualnom chat mrežom koja se zvala IRC, na kojoj sam upoznao nekoliko studenata FER-a koji su programirali zanimljive stvari. Meni najbitniji bio je Dinko Korunić, izuzetno nadaren programer koji je bio nevjerojatno strpljiv u odgovaranju na mnoga moja pitanja i usmjeravao me u pravom smjeru. SRK, studentski računalni klub na FER-u, upravljao je s Linux serverima povezanima s internetom. Dinko i nekolicina ostalih studenata FER-a (posebno Senko Rašić i Nikša Orlić) koji su me uzeli pod svoje omogućili su mi daljinski pristup nekim od ovih servera kako bih se mogao igrati i dalje učiti. Inače, Dinko, Senko i Nikša nastavili su raditi doista impresivne stvari s tehnologijom: Dinko radi inženjering za vrhunski, svjetski poznati softver nazvan HAProxy, Senko vodi audio-video programersku tvrtku u Zagrebu pod nazivom GoodCode, a Nikša je izvršni direktor zagrebačke radarske i senzorske tvrtke Geolux. Imao sam sreće upoznati ove dečke, a njihovo strpljenje prema beskrajno znatiželjnom klincu, upola mlađem od njih, jako me se dojmilo. Bili su stariji, znali su jako puno i dali su mi mnogo svog vremena i pažnje iako im osim zahvalnosti nisam imao što ponuditi zauzvrat.

Tehnologija automatskog prepoznavanja lica Tanja Ivančić Treba li zabraniti nove tehnologije i koliko to ima veze s ljudskim pravima

Za vrijeme studija na Harvardu odlučili ste se ponovno privremeno povezati s Hrvatskom kako biste razvili digitalni medicinski sustav za onkologiju dječje bolnicu u Klaićevoj u Zagrebu?

Da. Imao sam devet godina kad je bolnica tijekom rata bila pogođena raketom i sjećam se da mi je to bilo potpuno i krajnje nerazumljivo. Pokušavao sam razumjeti ideju rata, ali nikako nisam mogao shvatiti okolnosti u kojima bi netko gađao bolnicu, a posebno ne dječju. Sjećam se da sam čuo za majku i dijete koji su tada ozlijeđeni, kao i za pirotehničara koji je, nažalost, poginuo pokušavajući deaktivirati zvončić u dvorištu bolnice. Mislim da sam nakon tog napada prvi put konkretno shvatio da ljudi mogu biti zli. Ne samo zlonamjerni ili bijesni, već zli. Godinama poslije, kad sam dobio priliku volontirati u bolnici, odmah sam je prihvatio. Nekoliko godina proveo sam srednjoškolske ljetne praznike pišući elektronički sustav medicinskih kartona za odjel kardiologije, a zatim sam uzeo dopust s Harvarda kako bih dio softvera pokrenuo i na drugim odjelima. Ponosan sam što sam svojim radom potaknuo veliku donaciju modernih radnih stanica i servera te nove mrežne instalacije, čime je znatno osuvremenjen bolnički računalni sustav. Ali naučio sam i granice onoga što mogu učiniti sam. Nisam imao tim. Osim povremene pomoći prijatelja, svaki dio ovog projekta obavio sam sâm. Radio sam noću, kad je bolnica bila najmanje zauzeta, često od 10 navečer do 10 ujutro i uspio pokrenuti mrežu bolnice te pregledavanje e-maila i weba, što do tada doktorima i medicinskim sestrama nije bilo moguće. Međutim, na kraju ipak nisam uspio proširiti program za kartone pacijenata izvan kardiologije. Složenost razvoja i integracije pokazala se previše za 18-godišnjaka bez obzira na to koliko sam bio motiviran, no svejedno sam zadovoljan što sam mogao pomoći.

5G mreža KLJUČNE INFORMACIJE Što sve morate znati o 5G mreži

Je li možda ta suradnja potaknula želju za uključivanjem u globalni projekt “Jedan laptop po djetetu” – “One Laptop per Child”?  Koliko se sjećam, tom je projektu cilj bio osigurati laptop za učenje djeci diljem svijeta koja nisu imala pristup obrazovanju.

Sasvim sigurno. U bolnici sam prvi put osjetio kako je to raditi na misiji, pri čemu mislim na najdublju motivaciju – rad vođen osobnim vrijednostima. Iako nisam u cijelosti završio bolnički projekt, nakon tog iskustva bilo mi je nezamislivo ići na posao na kojem bi novac bio primarni motiv. Puno mojih kolega s Harvarda prijavljivalo se za praksu u bankama i investicijskim fondovima jer ti poslovi donose velike plaće. Svatko ima pravo slijediti svoj put, ali taj nije bio za mene. “Jedan laptop po djetetu” (OLPC) izrastao je iz MIT-a, sveučilišta na kojem sam prvotno želio studirati, a koji se nalazi u ulici niže od Harvarda. Kad sam se upoznao s ljudima koji su vodili projekt, zvučalo je to kao san – velika misija i jak tim. Bio sam, naravno, potpuno svjestan da sam imao sreće što sam dobio računalo kad sam bio dijete jer malo je vjerojatno da bih bez njega otkrio svoj interes za tehnologiju ili završio na Cranbrooku i poslije Harvardu. OLPC je izgledao kao prilika da se stotinama milijuna djece širom svijeta pruže neke od tih mogućnosti. Nisam mogao reći ne. Osjećao sam da je to apsolutno najbolje čemu bih mogao posvetiti svoje vrijeme.

Ivan Krstić | Autor : Privatna arhiva Foto: Privatna arhiva

Prve dvije isporuke OLPC-ovih laptopa bile su u Urugvaju i Peruu. Bili ste OLPC-ov voditelj na terenu u obje isporuke. Kako je to izgledalo?

Ako pokušavate unaprijediti globalnu edukaciju putem prijenosnih računala, mislim da postoje tri problema i svaki je puno teži od prethodnog: napraviti dobar laptop, dostaviti ga djeci te ga integrirati s bilo kojim postojećim (ili nepostojećim) obrazovnim sustavom na terenu kako bi se ispunilo obećanje da je to obrazovni alat. Dostaviti laptope djeci zvuči lako ako živite u zapadnom svijetu, ali ubrzo postaje glavobolja kada počnete razmišljati o tisućama škola u svakom kutu zemlje kao što je Peru, gdje ne postoje ni ceste do svake škole niti je opskrba električnom energijom pouzdana. A kako se nositi s popravcima i zamjenom kada se laptop pokvari? Kako naučiti nastavnike da ih koriste kako bi i oni podržavali program? Moj je stav bio da smo obavili dobar posao izradom laptopa, ali je došlo vrijeme da se usredotočimo na druga dva problema i smatrao sam da to ne možemo učiniti iz sjedišta projekta u Cambridgeu. Nicholas Negroponte, osnivač OLPC-a, uručio mi je avionsku kartu i poslao me u Urugvaj i Peru da obavim posao na terenu. Radio sam s lokalnim prevoditeljima i timovima u svakoj zemlji, a izazovi su bili golemi – to je bilo iskustvo koje je zaista zacementiralo moje mišljenje da je tehnologija moćan alat, a ne čudesno rješenje za društvene probleme. Dakle, za našu prvu pravu narudžbu prijenosnih računala osobno sam isporučio prvi laptop djetetu u Urugvaju. Izgledalo je kao da se san počeo ostvarivati – bolji svijet je moguć, ali ga nitko neće izgraditi umjesto nas.

Ivan Krstić | Autor : Privatna arhiva Foto: Privatna arhiva

Vaš je rad u OLPC-u doveo do razvoja Bitfrosta, inovativnog sigurnosnog sustava za računala. Odakle je došla inspiracija za taj prodor?

U to vrijeme dominantan mehanizam računalne sigurnosti bio je antivirusni softver, i to nije dobro funkcioniralo, pogotovo za korisnike koji su se morali oslanjati na taj softver za stvarnu zaštitu. To me potaknulo na istraživanje drugih mogućnosti gdje bi jaka zaštita bila projektirana od početka, a ne naknadno zalijepljena. Još od vremena kad sam se u Hrvatskoj bavio Linux serverima na FER-u, ali i u međuvremenu, puno sam vremena proveo silno zainteresiran kako funkcioniraju operativni sustavi. Proučavao sam kako se akademsko razmišljanje o računalnoj sigurnosti razvijalo od ranih računala do modernih. Postojalo je fascinantno vrijeme u 1970-ima i 1980-ima kada se Ministarstvo obrane SAD-a počelo ozbiljno baviti osiguravanjem vlastitih računala – na primjer, kako izolirati strogo povjerljive podatke od tajnih ili neklasificiranih podataka. To je rezultiralo mnoštvom objavljenih radova – formalnih sigurnosnih modela poput Bell-LaPadule i javnih vojnih dokumenata poput Narančaste knjige, koji su govorili o tome kako ocijeniti i usporediti značajke računalne sigurnosti.

Na vremenskoj traci povijesti računala su još posve nova i informatika kao polje nema dugo pamćenje. Mnogo temeljnog rada i mnoga razmišljanja iz 60-ih do 80-ih godina prošlog stoljeća i dalje nisu široko poznata, ali su zato informacije bile dostupne na internetu ako ste bili zainteresirani. Ja sam ih upijao kao spužva. Isprva sam samo naslućivao da je moguće dizajnirati puno bolji sigurnosni sustav. Čitanje gomile povijesnih materijala, ispisivanje bilježnice za bilježnicom idejama, brojni eksperimenti: sve je to poticalo rastuće uvjerenje da možemo bolje. Na kraju sam zapisao konkretnu ideju i nazvao je Bitfrost, prema Bifröstu, fantastično snažnom mostu u nordijskoj mitologiji koji štiti Asgard, ali puca kad je napadnut tijekom Ragnaroka, smaka svijeta. Jako mi se svidjelo da je čak i u islandskoj literaturi iz 13. stoljeća koja opisuje most jasno izrečena ideja da ne postoji savršen sigurnosni sustav.

Cern superudarač od 100km Znanstveni pothvat koji pokreće CERN dovest će do neslućenog razvoja novih tehnologija

Bitfrost vam je donio nagradu TR35, kojom vas je MIT Technology Review proglasio jednim od 35 najvažnijih inovatora u svijetu mlađih od 35 godina, a s 21 godinom bili ste među najmlađim dobitnicima. Kako ste se osjećali?

Bio sam zapanjen i duboko, duboko zahvalan. U OLPC-u sam radio duge dane, i po 14 sati dnevno, spavao sam loše, nisam redovito jeo i imao sam strašne migrene. Ništa od toga nije bilo zdravo, ali činilo se kao da smo dobili stvarnu priliku promijeniti obrazovanje djece diljem svijeta. Mislio sam da bi svaka minuta kad sam budan a ne radim mogla biti razlog da projekt propadne. To zvuči smiješno sada, ali tako sam se tada osjećao. Očajnički sam htio da projekt uspije, a ako ne uspije, želio sam da mirne savjesti mogu reći da sam dao apsolutno sve od sebe. U tom smislu nagradu TR35 doživio sam kao dotad najveću potvrdu svojih odluka. Nakon svih sumnji koje sam imao oko napuštanja Harvarda i oko ovog nemogućega nezdravog tempa u OLPC-u, kad je moj inženjerski rad prepoznat na takvom svjetskoj razini... Rasplakao sam se kao malo dijete kad sam saznao.

Bergamo Coronavirus - Phase 2; reopening of bars, parks, florists, bookshops Aplikacije protiv koronavirusa Apple i Google predstavili: ovako će izgledati poruka o tome da ste bili u blizini zaraženog

Zažalite li ikada što niste stekli diplomu Harvarda i planirate li ga možda jednom dovršiti?

Ovo mi je teško pitanje. S jedne strane, bio sam dijete iz srednje klase u Hrvatskoj koje je stiglo u Ameriku, naporno radilo i dobilo punu stipendiju za Harvard. I onda otići prije diplome – bio bih potpuno nerazuman da nisam itekako sumnjao u to što radim. Zaradio sam nezamislivu priliku i odabrao ju ostaviti po strani. Ponekad zažalim što nisam imao bezbrižno intelektualno i društveno iskustvo s fakulteta koje je većina mojih prijatelja imala. S druge strane, otišao sam s Harvarda zato što me je privukao projekt koji bi mogao promijeniti svijet, a mislio sam da imam vještine koje bi u tome zaista mogle pomoći. Ne žalim zbog toga. Nema sumnje da bih znao mnogo više apstraktne algebre da sam ostao. Ali vjerujem da se ne bih osjećao ispunjenije nego sada. Vidio sam veliku priliku u OLPC-u i dao sam doista sve od sebe. Za mene je to bila ispravna odluka. Nakon što sam napustio OLPC, nakratko sam razmišljao o povratku na Harvard. Ali činilo mi se da “bezbrižni” studentski život postoji u nekom drugom svemiru od onoga u kojem sam živio protekle dvije godine. Na kraju sam pokušao nešto drugo: s TR35 u rukama i uz čvrste preporuke nekoliko profesora primljen sam na postdiplomski studij na MIT-u iako nisam završio dodiplomski studij. Mislio sam provesti nekoliko godina baveći se znanstvenim radom, ali nije baš ispalo kako sam planirao.

Inovator Mario Ljubičić izumio sa svojim rođakom Ivanom Ljubičićem električni bicikl PAMETNI BICIKL Genijalci iz Runovića izumili električni bicikl vodič

Kako ste se odlučili otići u Apple?

Nakon OLPC-a, bio sam zahvalan primiti niz dobrih ponuda za posao. No, bio sam potpuno iscrpljen i bez entuzijazma za rad u industriji. Zato sam se upisao na MIT. Tada me jednog petka, u 1 sat poslije ponoći, nazvao dragi prijatelj i upitao me kakvi su mi planovi za dalje. Sve sam mu ispričao i uzgred spomenuo kako je Apple jedna od velikih tvrtki koja sa mnom još nije kontaktirala. Na trenutak se zamislio i onda me upitao: “Jesi li poslao email Steveu Jobsu?” Rekao sam mu da je lud. Ali u 1.46 te iste večeri poslao sam email Steveu: “Prije nekoliko mjeseci navršio sam 23 godine i želim raditi na stvarima koje su doista fantastične. Apple je jedina tvrtka u ovoj industriji koja još proizvodi proizvode koji ljude nadahnjuju. Do kojih im je stalo. Mogao bih napraviti sjajne stvari u Appleu.” Rano sljedećeg jutra primio sam telefonski poziv, a tjedan dana poslije i ponudu. Povukao sam se s MIT-a, preselio se u Kaliforniju i udomio štene iz azila. Bila je to najbolja moja odluka u životu.

Direktor ste kompjutorske sigurnosti za sve proizvode najveće tvrtke na svijetu. Financial Times je napisao da ste u proteklih 10 godina vi i vaš tim postigli uspjeh koji je “do sada nezabilježen”. Zašto je informatička sigurnost tako težak posao?

Vjerujem da je moderna računalna sigurnost među apsolutno najtežim tehničkim područjima koje danas postoje. Mnoštvo inženjerskih disciplina ima izuzetno teške probleme. Na primjer, gradnja mosta zahtijeva golemo razumijevanje fizike i mehanike: opterećenje vjetrom, rezonantne frekvencije, znanost o materijalima, teorije grede, toplinsko širenje i tako dalje. Ali nakon što dobro razumijete sve ove aspekte i posjedujete dobre alate koji će vam pomoći u izradi modela i izvođenju proračuna te ugradite dobre sigurnosne faktore, možete potpuno riješiti problem. Mostovi me interesiraju, pa se sjećam nekih primjera. Godine 1837. veliki viktorijanski inženjer Isambard Kingdom Brunel sagradio je željeznički most preko rijeke Temze koji nije nalikovao ni na jedan dotad sagrađen: dva luka od opeke, svaki dugačak 39 metara i visine samo 7 metara. I stručnjaci i građani su rekli da će se most srušiti. No Brunel je potpuno riješio problem: most i dandanas stoji, gotovo 200 godina poslije, a koriste ga vlakovi koji su vjerojatno deset puta teži od onih za koje je Brunel projektirao. Ja živim u San Franciscu, gdje je kultni Golden Gate most sagrađen 1937. godine, točno stotinu godina nakon Brunelova mosta preko Temze.

Pixel 4 Googleov novi hit Kamera ovog mobitela uhvatit će svaki detalj i u mraku, a svima je za oko zapeo zbog senzora pokreta

Za Golden Gate utrošeno je 83 tisuće tona konstrukcijskog čelika i 129 tisuća kilometara pocinčane čelične žice u dva glavna kabela koji drže most. Nitko nikada nije sagradio nešto slično, ali projektant Joseph Strauss potpuno je riješio problem. Kako se masivni kabeli zagrijavaju i hlade, površina cijelog mosta pomiče se gore-dolje za gotovo 5 metara, a Strauss je učinio da se i to odvija na siguran način. Naš je most na Krku držao svjetski rekord u najdužem rasponu betonskog luka gotovo 20 godina! Jer je projektant Ilija Stojadinović potpuno riješio problem. No, u računalnoj sigurnosti ne rješavate probleme iz fizike ili statike. Borite se s ljudskim protivnicima – oni su pametni, motivirani i prilagodljivi – tako da nikada ne uspijete potpuno riješiti problem. Ako postavite ogradu, napadač će donijeti ljestve. Ako elektrificirate ogradu, oni će staviti gumene rukavice. Ako iskopate jarak i napunite ga vodom, oni će donijeti čamac. Najbolji sigurnosni arhitekti razumiju da svoj sustav moraju poznavati iz svakog kuta jer ga i napadači sigurno poznaju. Oni znaju da nikada ne smiju graditi sustav u kojem se probijanjem jednog elementa – bez obzira na to koliko je jak – sruši cijeli sistem. I shvaćaju da je tehnologija jedna moćna poluga, a da je ekonomičnost druga. Ako je probiti vaš sustav nevjerojatno teško i skupo, većina napadača tu neće moći ostvariti zaradu, čak i ako uspiju, pa će zato prijeći na neke lakše mete. Jako sam ponosan na sigurnosne sustave koje sam izgradio u svojoj karijeri, ali najbolji koji sam sagradio jest moj tim. Zove se Sigurnosni inženjering i arhitektura ili SEAR, i vjerujem da je to danas najbolja sigurnosna grupu na svijetu. Regrutirali smo neke od najboljih “obrambenih” inženjera iz svakog dijela industrije i akademske zajednice te ih uparili s “napadačkim” hakerima svjetske klase. Kad pronađemo takve ljude, dajemo im jednostavnu ponudu: dođite u Apple i napravite najbolji posao svog života. Moj tim ugrađuje sigurnosne tehnologije u svaki sloj našeg softvera i radi s vodećim svjetskim hardverskim inženjerima kako bi ugradili sigurnosne mehanizme izravno u naše čipove. Nismo savršeni i ponekad griješimo. No, bez obzira na izazove koji će se sutra pojaviti na ovom području, nema grupe na planetu koja je više motivirana, iskusnija i željnija pomaknuti granice mogućeg kako bi zaštitila naše korisnike.

Ivan Krstić | Autor : Privatna arhiva Foto: Privatna arhiva

Vaša je prezentacija na prošlogodišnjoj Black Hat konferenciji, jednoj od tehnički najzahtjevnijih konferencija o informatičkoj sigurnosti na svijetu, privukla veliku pozornost. Ponudili ste nagradu od milijun dolara i izazvali sve – od voditelja sigurnosti drugih kompanija i vlada do istraživača računalne sigurnosti i sveučilišta, pa čak i hakerskog podzemlja – da nađu rupe u Appleovu sigurnosnom sustavu. Mislite li da će itko uspjeti?

Bilo bi fantastično da uspiju! Mi nismo ponudili nagradu misleći da ju je nemoguće osvojiti. Ponudili smo je jer je hakiranje modernog iPhonea doista tako nezamislivo teško i želimo nagraditi istraživače koji imaju sposobnost i spremni su uložiti vrijeme i trud da to učine. To nije ni simbolična ponuda – ako istraživač uspije i pokaže nam kako može hakirati sustav, nešto ćemo naučiti od njega, a to nam omogućava poboljšati sustav i izgraditi bolji.

Vi i vaš tim štitite milijardu i pol uređaja korisnika diljem svijeta. Koliko traje vaš radni dan i imate li uopće slobodnog vremena?

Osim što je intelektualno rigorozan, rad u računalnoj sigurnosti može biti i prilično emocionalno težak: ljudi čije se uređaje napada često su novinari, aktivisti za ljudska prava, žrtve obiteljskog nasilja ili iz drugih ranjivih skupina. Ako niste pažljivi, to može biti težak teret za nošenje. Bez nečega što vas opušta i vraća u normalu jednostavno nećete biti učinkoviti ni sretni. Spomenuo sam da je jedan od važnih izvora znanja u mojoj kući dok sam odrastao bio časopis National Geographic. Moji omiljeni članci i fotografije bili su o moru i podvodnom životu, a ta je opčinjenost ostala i u odrasloj dobi. Postao sam iskusni ronilac, a to me rutinski vodi u neka od najspokojnijih iskustava u mom životu.

Umjetna inteligencija 10 trendova 2030. Internet će za deset godina biti temeljen na osjetilima korisnika

U Meksiku sam, na primjer, ronio u Sistema Sac Actun, najdužem poznatom podvodnome špiljskom sustavu na svijetu. Kad isključite svjetiljku, mrkli je mrak, a jedini zvuk koji možete čuti vaš je vlastiti dah. U moru uvijek ima nešto sunčeve svjetlosti – ali tamo ne. Osjećaj je kao da ste u svemiru. Ronio sam unutar olupina brodova na Baliju i sudjelovao u noćnom hranjenju morskih pasa na Maldivima. Početkom ove godine imao sam priliku provesti tjedan dana na ronilačkom brodu u Raja Ampatu u Indoneziji, u društvu vodeće svjetske znanstvenice za divovske raže mante. Ne mogu vam opisati kako je to kad divovska manta – širine 4-5 m i sposobnošću ronjenja 400 m ispod površine – lagano klizi pokraj vas, kao da gledate usporeni film. Kao Jurski park, ali pod vodom. Kad sam duboko u oceanu, osjećam neki izvanzemaljski mir. Doima se iskonski i prapovijesno i potpuno potisne sve što se događa na kopnu. Jedino što čovjeku pada na pamet jest koliko smo mali i kako je golema, stara i mistična ova stijena koju zovemo domom. Potpuna suprotnost tome je Burning Man. To je godišnji događaj u pustinji Black Rock u Nevadi koji je, prije COVID-19, privlačio i do 70.000 ljudi iz svih krajeva svijeta. Jedan tjedan u godini pusto, prašnjavo, suho jezersko korito pretvara se u grad. Temperatura je danju gotovo 40° C, a noću često pada i do 0° C. Nema infrastrukture – nema vode, nema struje, nema hlada – osim onoga što donesete sami. A ono što ljudi donose doista je nevjerojatno: od fantastičnih skulptura visokih i do 20 metara, koje su cijeli timovi ljudi gradili godinu dana, do organiziranja tečajeva, predavanja, improviziranih muzeja i koncerata. Tjedan dana prije i tjedan dana nakon događaja ništa od toga ne postoji: to je samo komad prazne, prašnjave pustinje. No tijekom događaja u kojem sudjeluju ljudi sa svih kontinenata i iz gotovo svih zemalja svijeta, to postaje treći grad po veličini u Nevadi, koji često potpuno prekrivaju pješčane oluje u kojima se ne vidi prst pred nosom. Ovo događanje nije ponajprije zabava iako su tu zabave legendarne. U gradu nije dopušten novac ni razmjena – samo darovi. Odlazim na Burning Man već 10 godina, a posljednje 4 vodim mali kamp za neke od svojih najbližih prijatelja. To je tjedan dana svake godine kada mi je telefon isključen, a ja ne mislim na posao. A kad tjedan završi, što s onom umjetnošću koju su ljudi gradili godinu dana, u koju su unijeli svoja srca i duše? Većinu toga spale na golemoj lomači. Poruka je jasna: sve je prolazno, i mi također, a jedino što imamo jest sadašnjost.

Touch me festival Belgijski šaptač kokošima u Hali V. izložio pernatu svjetsku putnicu

Na vrhu ste svoje profesije. Što vas motivira da i danas nastavljate?

Za mene je najveća težnja računalne sigurnosti da nitko ne mora razmišljati o njoj ili se brinuti ili znati da postoji – da možemo vjerovati tehnologiji koja nas okružuje i da to povjerenje neće biti iznevjereno. Mislim da je Apple učinio više od bilo koga na našem putu prema takvoj budućnosti i najveće je zadovoljstvo mog života što imam ulogu u tome. Ali pred nama je još dug put. Današnja računalna sigurnost još ograničava društveni napredak i izrazito sam motiviran da se to promijeni. Na primjer, mogućnost glasovanja preko interneta bila bi jedan od najgenijalnijih iskoraka za široka prava glasa u povijesti participativne demokracije. Ali još ne možemo tako glasati jer sigurnosni problemi nisu riješeni. Stoga, svako jutro sam sebi kažem: Bolji svijet je moguć, ali ga nitko neće izgraditi umjesto nas. I onda krenem na posao.

Što za vas danas znači vaše hrvatsko podrijetlo? Planirate li možda u budućnosti provoditi više vremena u Hrvatskoj?

Hrvatska će uvijek biti moja domovina i iznimno sam ponosan koliko je daleko doprla. A posebno u ovom trenutku, tako je puno razloga za ponos: Infobip i Infinum i Nanobit i Rimac, zajedno sa svim ostalim sjajnim stvarima koji ljudi rade. Čini se da se doista nazire svijetla budućnost naše zemlje.

apple KONTINUIRANO RASTU Apple vredniji od svih kompanija u indeksu FTSE 100 zajedno

Kakva je vizija daljnjeg razvoja kompanije Apple? Hoćemo li je zauvijek pamtiti po IT proizvodima ili bi svojom financijskom moći i utjecajem mogla zaći i u neke druge sfere? Zanimljivo je, primjerice, ono što rade s digitalnom zdravstvenom zaštitom u suradnji sa svjetskim sveučilištima.

Apple ne stvara tehnologiju tehnologije radi, već zato da pomogne ljudima da žive na najbolji mogući način. U tom svjetlu, nevjerojatan zdravstveno-istraživački rad koji je u tijeku ne treba vas iznenaditi. Želimo da ljudi budu zdraviji, sretniji, produktivniji i ispunjeniji, i želimo izgraditi tehnologiju koja im će im u tome pomoći. To je ono po čemu se nadam da će Apple ostati zapamćen.

S obzirom na broj ljudi na Zemlji koji imaju koristi od onoga što radite i za što ste izravno odgovorni, trenutačno ste možda i najutjecajniji Hrvat u svijetu, a tek ste u tridesetim godinama. Razmišljate li ikada o tome?

Osjećam se ponizno i počašćeno kada to kažete, ali ne, ja ne razmišljam o tome tako. Slavna je izjava Steva Jobsa: „Mislim da, ako nešto učiniš i ispadne jako dobro, onda trebaš poći raditi nešto drugo čudesno, a ne zadržavati se na tome. Samo trebaš dokučiti što je sljedeće.” Iskreno sam zahvalan za one stvari koje sam napravio, a koje su dobro ispale, ali ne dopuštam si da ostanem predugo na tome. Želim raditi na sljedećoj stvari.

Apple OBJAVILI DETALJAN OGLAS Apple traži Hrvate za posao u Irskoj: Evo što trebate znati

Što biste poručili mladima u Hrvatskoj danas?

Budite znatiželjni i ostanite znatiželjni i kad vam svijet kaže da prestanete. Postavljajte pitanja. Živite u zlatnom dobu gdje je gotovo sve ljudsko znanje od vas udaljeno samo jedan klik – iskoristite ga. Zatražite pomoć kad vam treba i u razumnoj je mjeri odmah ponudite drugima, bez očekivanja ičega zauzvrat. Budite plima koja podiže sve brodove. Ne idite svijetom sami – sjajan tim lake stvari čini zabavnima, teške lakšima, a neke nemoguće mogućima. Naučite dobro pisati jer će vas to naučiti misliti. Sjećate li se plave boje neba? Ako napišete stvarno sjajan opis Rayleighova raspršenja, pošaljite mi e-mail. Zbilja bih to volio pročitati.

 

Maja, Ana Maria, Andrijana, Josipa, Petra, Ema, Nikolina i Tihana: Itekako možemo biti korisne hrvatskom zdravstvenim sustavu u pandemiji COVID-19! Ako je staž obavezan, zašto ga ne omoguće, a ako je to nemoguće, neka ga ukinu
PRIPRAVNICI U NEIZVJESNOSTI
Zovete umirovljenike, a mi čekamo na posao i po nekoliko godina?!
PBZ CROATIA OSIGURANJE
NIKA ISTRAŽUJE
Evo kako nas mentalno računovodstvo sprječava u donošenju racionalnih financijskih odluka
  • Bubreg1980:

    I ja sam jedne noći poslao poruku Stipi Mesiću, a već ujutro su me pozvali u policiju.

  • Payback:

    Mentalni sklop uspješnog čovjeka, pobjednički duh. Bravo!!!

  • Avatar Damating
    Damating:

    Sjajna autobiografija bi to bila ako ju napiše.