Većina građana čula je za Hrvatski Caritas, Hrvatski helsinški odbor, GONG, B.a.B.e., Zelenu akciju, Transparency International Hrvatska, HVIDR-u, Rodu, Kontru, Documentu, U ime obitelji..., ali građanima je manje poznato da u Hrvatskoj postoji gotovo 52 tisuće udruga.
Drugim riječima na svakih 75 stanovnika imamo po jednu udrugu civilnog društva ako uzmemo da Hrvatska trenutačno ima samo 3,9 milijuna ljudi. S obzirom na brojnost udruga i da je zadaća civilnog društva štititi ljudska prava i slobode, brinuti se za humanitarnu, socijalnu, zdravstvenu, sportsku, odgojno-obrazovnu zaštitu građana, štititi okoliš, brinuti se za održivi razvoj, razvoj demokracije te štititi druga strukovna i posebna uvjerenja, mogli bismo zaključiti da građani mogu mirno spavati kad znaju da zbog njih u zemlji postoji more udruga.
No, je li većina potreba hrvatskih građana, ako ne mogu biti sve, zadovoljena zbog postojanja toliko udruga? Da ne govorimo da neke udruge poput sportskih od kojih ogromna većina građana nema koristi zgrću milijune i milijune, a slove kao neprofitne organizacije. Ali zato ćemo uoči Božića opet svjedočiti humanitarnim akcijama za djecu iz domova bez odgovarajuće roditeljske skrbi i prikupljanju novca od građana da bi ta djeca mogla imati krov nad glavom nakon 18. godine ili nastaviti studirati. Okrenut ćemo jedan telefonski broj, izdvojiti šest kuna za poziv u toj humanitarnoj akciji ili nekoj sličnoj i imat ćemo osjećaj da smo humani, solidarni i socijalno osviješteni.
Nakon toga ćemo se mirno vratiti u kolotečinu svog života, božićnom i novogodišnjem slavlju, i zaboravit ćemo na tu djecu do sljedeće godine. Jer smo mi, eto, svoje odradili. A što rade udruge? Udruge trebaju biti bogatstvo svakog društva, doprinositi razvoju pluralizma kao temelja demokracije, raditi za dobrobit građana posao koji ne radi Vlada i druge institucije. Sukus posla nevladinih udruga svodi se na tezu američkog sociologa Daniela Bella koji je kazao da je država odveć mala da bi rješavala velike, a odveć velika da bi rješavala male probleme.
Dovoljna tri osnivača
U Hrvatskoj u moru udruga ima jako puno onih koje doista rade sjajno i rješavaju “male“ probleme “malih” ljudi, zatim imamo udruge koje rade za lijeve ili desne opcije, kao i one koje je osnovalo troje građana jer su vidjeli priliku zaposliti se preko udruge i povući novac iz proračuna ili fondova EU. Manje je važno što ih dotad u životu nije zanimala djelatnost na koju su svoju udrugu registrirali. Svatko tko se sjeti može osnovati udrugu, i građani i pravne osobe, bitno je jedino da udruga ima tri osnivača, a među osnivačima može biti i dijete s navršenih 14 godina. Prema podacima Ministarstva uprave, Hrvatska je potkraj lipnja ove godine imala ukupno 51.767 registriranih udruga, no samo je 33.759 udruga koje su uskladile statut sukladno Zakonu o udrugama. Među udrugama imamo i 12.757 pasivnih udruga koje više od osam godina nisu održale skupštinu... Najviše udruga registrirano je, očekivano, u Zagrebu, 12.873, pa tako u metropoli imamo udrugu na svaka 62 stanovnika, zatim po stanovniku prednjače udruge u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, jedna na svaka 63 stanovnika, te u Istarskoj županiji, jedna na svakih 67 stanovnika.
– Neki govore o hiperinflaciji udruga civilnog društva. Nije problem u njihovoj kvantiteti, nego u kvaliteti i u tome koliko ih kvalitetno djeluje u područjima civilnog društva koja ne pokriva Vlada, a što je i poanta postojanja udruga. Meni se čini da, primjerice, radom udruga nije dobro pokriveno područje filantropije i znanosti. Udruge civilnog društva su sastavnica konsolidirane demokracije na razini nacija-država, ali i na globalnoj razini, rade vrijedan posao koji ne može pokriti vlada i vlade ih i financiraju da rade posao koji vlade ne mogu ili ne žele raditi. S druge strane, jedan dio populacije iz udruga civilnog društva je jako ideologiziran i lijevo i desno i sudjeluje prikriveno u političkim borbama unutar društva. Te udruge djeluju kao parapolitičke institucije, jasno svrstane lijevo ili desno, za SDP. Jedno je kad se udruga zalaže za liberalne ili konzervativne vrijednosti, a drugo je podupirati stranke jer koja je onda razlika između udruga i političkih stranaka? Mislim da udruge ne bi smjele djelovati kao parapolitičke organizacije te kao paraobavještajne organizacije – govori politolog prof. dr. Anđelko Milardović.
Napredak je, kaže, u hrvatskom društvu u kontekstu pluralne kulture što imamo udruge i na lijevoj i desnoj sceni, ali i dodaje da smo u začecima osnivanja udruga kod nas imali dosta investicija iz svijeta zbog čega su te udruge imale koristi, ali su zato i obavljale poslove za strane vlade.
– Ne doživljavam takve udruge u kontekstu prijatelj - neprijatelj, nego samo konstatiram da su obavljale poslove za strane vlade. Nemam ništa protiv ako su financirane iz svijeta za razvoj demokracije i slobode medija, ali sam protiv da djeluju kao parapolitičke institucije. Dio udruga ima prikrivene metode djelovanja, dio ih kod nas jako dobro živi. Trebate samo pogledati stranicu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva koja je to struktura i da su to prvoborci civilnog društva, uhljebljeni do daske. Zatim dio udruga djeluje zbog sebe jer se žele zaposliti, jer je to biznis – govori Milardović. Pitanje je, kaže, i kakva je percepcija hrvatskih građana prema udrugama.
Dostupno istraživanje u izdavaštvu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva iz 2009. pokazalo je da čak oko polovica građana (52,4%) iskazuje da niti imaju niti nemaju povjerenja prema radu udruga, dok oko četvrtina (26,5%) ima povjerenje u udruge. Povjerenje prema radu udruga je najzastupljenije kod građana Istre i Primorja, iskazuje ga oko 40 posto građana. Najmanje povjerenja u rad udruga pokazuju građani sjeverne Hrvatske, Zagreba i zagrebačke regije te Slavonije. No, nužno je novo istraživanje kako bismo vidjeli kako danas stvari stoje. Razvoj civilnoga društva potaknut je potkraj 1990-ih kad je donesen Zakon o udrugama, a 2003. osnovana je Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.
Danas u Hrvatskoj postoji najviše sportskih udruga, kulturnih, gospodarskih, pa slijede one koje se bave socijalnom djelatnošću. Tu su i udruge branitelja i stradalnika iz Domovinskog rata, nastale zbog ostvarivanja specifičnih zakonskih prava kao i čuvanja uspomene na događaje iz nedavne prošlosti. Udruge se financiraju novcem iz državnog proračuna, fondova EU, različitim donacijama i članarinama. Ove godine je proračunom za 2020. predviđeno da Ured za udruge dobije 320 milijuna kuna, što je rast izdvajanja za taj ured više od 72 posto. Inače, u Hrvatskoj postoji i 148 stranih udruga. Profesor socijalne politike Gojko Bežovan, koji je ove godine s kolegama sa zagrebačkog Pravnog fakulteta izdao knjigu “Socijalna politika Hrvatske”, smatra da je dobro da su građani, koji imaju pravo osnivati udruge i temeljem ustavnog načela slobode udruživanja, zainteresirani za sebe i svoju okolinu. To udruživanje građana odnosno osnivanje udruga, dodaje, država bi trebala poticati.
– Ne možemo dovoditi u pitanje motive i učinkovitost udruga, mi imamo situaciju u društvu da ni državne institucije, ni političke stranke ne skrbe za dobro građana i onda građani da bi promicali svoje interese osnivaju udruge. Postoji fama da se kroz udruge pere novac, ali da bi udruga dobila ozbiljan novac mora transparentno funkcionirati, mora imati uredno knjigovodstvo i računovodstvo. Imamo niz europskih programa gdje njihova provedba uglavnom ovisi o organizacijama civilnog društva. Imamo nešto što se zove europska socijalna politika, a naša državna tijela nemaju kapacitet da provode tu europsku socijalnu politiku. Također, ima i niz udruga koje su puno kapacitiranije od Caritasa, proizvele su neke relevantne inovacije i bile pozivane da te programe provode i u inozemstvu – govori Bežovan.
Smatra da smo mi zemlja bez tradicije socijalnog udruživanja, bez tradicije socijalnog poduzetništva, a to se i ne promiče kod nas iako se to stalno ističe u programima Europske unije.
– Još je slab kapacitet organizacija civilnog društva da sukreiraju programe socijalne politike jer nitko nije u to ništa sustavno ulagao – dodaje Bežovan.
Drži da se jedan dio mladih s fakultetom koji se ne mogu integrirati u društvo mogu integrirati osnivanjem udruga i razvojem socijalnog poduzetništva, stoga bi država trebala biti osjetljiva prema takvim inicijativama.
– U hrvatskim županijama gdje imamo više visokoobrazovanih ljudi koji su zainteresirani za svoju okolinu i sebe ima i više udruga. U nekim dijelovima zemlje, osobito na otocima i u Gorskom kotaru, udruge su preuzele ono što bi trebale raditi lokalne vlasti. Ako u društvu imate manje srednjih slojeva, ako nemate suradljivu vlast, ako nemate gospodarski sektor pripravan na doniranje, civilno društvo bit će jako krhko. Tvrtke u Hrvatskoj, koje su u stranom vlasništvu, nisu spremne davati u općekorisne svrhe onoliko koliko daju u zemljama maticama, a to čini potencijal razvoja civilnog društva – govori Bežovan.
Nisu sve iste
Hrvatske udruge su danas, ističe, na razini udruga iz višegradskih zemalja i Slovenije.
Sociolog Dražen Šimleša ističe da udruge civilnog društva imaju važnu ulogu u razvoju društva pa čak i u povećanju kvalitete života i nadzoru javnih institucija, ali...
– Broj udruga koji i dalje imamo u Hrvatskoj je nerealan. Dovodi nas u zabludu jer među njima imamo i neaktivne udruge. Važno je razdvojiti udruge koje rade za opće dobro od onih koje su zapravo interesna udruženja koja postoje isključivo za potrebe svojih članova, što je legitimno, ali njihova korist nije vidljiva za šire društvo. Niti one same nemaju nikakvog interesa ispunjavati širu društvenu ulogu. Prije nekoliko godina postojala je inicijativa Ureda za udruge koja, nažalost, nije u punini zaživjela da se detektiraju udruge koje možemo smatrati organizacijama za opće dobro, a što bi bilo korisno napraviti i zbog transparentnosti rada i prijava na razne natječaje. Tada bismo znali koliko zaista imamo udruga koje imaju širi društveni interes, koje ne služe isključivo ispunjavanju potreba svojih članova. Problem je i nama istraživačima kad pojašnjavamo u zemljama EU tko je sve natrpan u nas u udruge, a nema nikakve veze s društvenim radom nego obavlja isključivo gospodarsku djelatnost. Trebali bismo napraviti reda i što se tiče samih aktera i prave funkcije udruga i u samom zakonodavstvu, da se ne mogu događati zloupotrebe, da netko, osobito u sportskim djelatnostima, zgrće milijune, a krije se iza neprofitnih organizacija.
Ivan Balabanić, sociolog s Hrvatskih studija, također ističe da imamo dosta neaktivnih udruga.
– U zadnjih 20 godina u nas su udruge više-manje bile svjetonazorski usmjerene u jednom smjeru. Može se reći i da su privatizirale sektor civilnih udruga kroz jedan svjetonazor, liberalni, do te mjere da su i građani počeli smatrati civilne udruge svjetonazorski obojenima te da djeluju samo u jednom smjeru. Posljednjih godina aktivirale su se konzervativno usmjerene udruge, pa sad imamo zastupljena oba svjetonazora i dobro je da su obje strane prisutne u javnom životu i da zastupaju različite svjetonazore. Stanje po pitanju udruga je sve bolje i bolje, a i u građansku svijest je ušlo to da građanski aktivizam može biti usmjeren i lijevo i desno. Ali kvalitenije društvo imat ćemo kad udruge različitih svjetonazora budu u stanju sjesti za isti stol i raspravljati – govori Balabanić.
Drži da su udruge koje postoje od 90-ih bile ispremiješane političko-građanski, a postavljalo se i pitanje učinkovitosti tih udruga, dobivale su novac preko proračuna, a javnost nije bila dovoljno upućena u način njihova poslovanja i njihovu efikasnost.
– Tada je u tim udrugama bila povezana cijela jedna skupina istih ljudi za koje možemo reći da su “profesionalni aktivisti” jednog svjetonazora, a vodili su iste ili slične udruge. Što se tiče socijalno-humanitarno usmjerenih udruga, što u okviru vjerskih organizacija što u okviru Crvenog križa, velik se broj udruga i tu aktivirao kroz fondove EU, samo što javnost nije upućena u njihove aktivnosti. Caritas ima konstantan izvor prihoda iz donacija građana i najviše se brine za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, ali je najmanje medijski zastupljen. Druge udruge, pak, funkcioniraju po projektima – drži Balabanić.
Unatoč postojanju brojnih udruga, naše društvo nije humano onoliko koliko to o sebi misli.
– Imamo zanimljiv fenomen da svake godine barem dvaput organizirano prikupljamo novac za djecu iz domova ili za bolesnu djecu, pa svatko nazove i da pet kuna. Cijelo hrvatsko društvo time doživljava katarzu, pokazujemo da smo humanitarni jer smo skupili nekoliko milijuna kuna, a zapravo nismo svakodnevno socijalno odgovorni prema drugima – zaključuje Balabanić.
Te koje ništa ne rade a zgrću milijune su BaBe, Gong, Kontra i ostali platformaši, inicijativaši, studijaši...