Koji grad ima Slavoluk pobjede, a nije Pariz? U kojoj se metropoli mogu vidjeti slavne antičke kolonade, a nisu Rim i Atena? Gdje na cestama voze poznati crveni autobusi na kat, a nije London? Koji grad ima sve te znamenitosti, a nije Las Vegas ili neki kičasti zabavni park u Kini?... Iako nevjerojatno, odgovor na ta pitanja postoji i glasi – Skoplje. Ne, nije šala, ali zato priča kako je u zadnjih desetak godina makedonski glavni grad postao svjetska metropola neukusa i kiča s cijelom plejadom “lažnih” spomenika uistinu zvuči poput vica. I to lošega.
U pozadini svega izvjesni je projekt “Skopje 2014” koji je bivša makedonska vlada pokrenula 2010. godine s ciljem, kako je objasnila, “temeljite obnove grada i osnaživanja povijesnog identiteta Makedonije”. Nakon gotovo desetogodišnjeg neoklasicističkog iživljavanja nad gradom, rezultat je do neprepoznatljivosti izmijenjena vizura Skoplja i priča o suludom trošenju državnog proračuna za koju većina ljudi, kada je prvi put čuje, ne vjeruje da je istinita. No da bi se potpuno shvatilo što se dogodilo i kako je taj projekt završio kao potpuni debakl arhitekture, ukusa, ali i zdravog razuma, potrebno je vratiti se u prošlost, u 1963. godinu.
Neka bude ljepše i starije
Bio je 26. srpnja, sjetit će se neki, kada se Jugoslavijom, ali i svijetom, proširila vijest da je Skoplje gotovo potpuno uništeno u razornom potresu. “Skopski zemljotres”, kako kažu u Makedoniji, bio je magnitude 6,1 po Richteru i trajao je 20-ak sekundi, što je bilo dovoljno da sa zemljom bude sravnjeno oko 80 posto grada. Možda bi ta strašna brojka bila nešto manja da grad prije toga nije preživio i tešku poplavu zbog koje su tlo i temelji zgrada već bili oslabljeni, kako su kasnije zaključili stručnjaci. S druge strane, brojka od oko 1000 poginulih i 3000 ranjenih sigurno bi bila veća da nisu bili ljetni praznici pa je većina obitelji s djecom bila na ljetovanju.
Tragična vijest odmah se proširila svijetom te je tadašnjoj Socijalističkoj Republici Makedoniji pomoć ponudilo više od 70 država. Grad je odmah posjetio i predsjednik Josip Broz Tito koji je izrazio sućut, ali i dao obećanje da će Skoplje ponovno biti sagrađeno. Tako je i bilo, no ako se uzme u obzir vremensko razdoblje u kojemu je grad obnavljan, ne čudi da je Skoplje postalo pravi prototip socijalističke jugoslavenske arhitekture. Čak i oni koji nikada nisu bili u Makedoniji, lako će zamisliti kako je to izgledalo. Jednostavnost i funkcionalnost, gomila betona, socijalistički neboderi... Gotovo svaki veći bivši jugoslavenski grad ima barem jedan dio ili kvart koji se može prepoznati u tom opisu, a Skoplje je cijelo bilo takvo. Ruku na srce, većina će se složiti, ne baš oku ugodno.
– Skoplje treba novo lice. Napravimo od sivog, socrealističkoga grada upotpunjenu umjetničku, arhitektonsku i urbanu cjelinu – rekao je gradonačelnik Skoplja Vladimir Todorović 2010. godine, kada je najavio projekt “Skopje 2014”. Trebao je vrijediti oko 80 milijuna eura i uljepšati grad i može se čak reći da inicijalna ideja nije bila loša, no sve ostalo krenulo je nizbrdo. Teško je to riječima opisati, ali recimo da je ideja na kraju završila ovako nekako: “O.K., hajdemo sagraditi još ljepše i još starije Skoplje s nekoliko stotina spomenika bez značenja i smisla. Stare i ružne zgrade uljepšat ćemo tako da na njih nalijepimo knauf, a fasade će biti u grčkom i rimskom stilu. Naravno, s obzirom na to da je sve od gipsa, veoma brzo počeo se raspadati”. I tako se danas osoba koja prolazi centrom Skoplja jednostavno ne može prestati čuditi. Pa krenimo u šetnju...
Do središta Skoplja dolazi se kroz uredno uređen park posvećen ženama koje su se borile u 2. svjetskom ratu, a ondje stoji, ni više ni manje, nego – Prometej. Ima li on kakve veze s makedonskom poviješću? I ne baš, ali “lijepo” izgleda, iako je i to upitno, a njegov je autor pokušao prodati priču o vezi između izvorno grčkog boga vatre i njegove žrtve s onom makedonskom. Ipak, građanima Skoplja najviše je smetalo što je Prometej gol, pa su mu nakon vala nezadovoljstva “odjenuli” bakrene gaće. Danas se pak znaju našaliti kako je očito bila riječ o nekom ekskluzivnom dizajnerskom komadu donjeg rublja s obzirom na to da mu je cijena bila prava sitnica – samo 8000 eura. Prometeju leđa pak čuva spomenik koji bi se najlakše moglo opisati kao kopija berlinskih Brandenburških vrata, a na kraju parka ponosno stoje “Vrata Makedonije”, odnosno kopija pariškog Slavoluka pobjede. Dalje se šetnjom dolazi do rijeke Vardar u kojoj je sad smješteno nekoliko fontana, a preko nje je sagrađeno i nekoliko novih mostova. U principu, ne vode nikamo, ali su dobrano nakićeni skulpturama. Tu je i novi Arheološki muzej koji izgleda poput nekog grčkog hrama, iako ima i onih koji kažu da podsjeća na Bijelu kuću. U rijeci je pak “instalirano” nekoliko “novih-starih” drvenih brodova, velikih galija iz vremena Rimskog Carstva, a tu je i nekoliko kipova lavova – jer, zašto ne. Doslovno ni jedna od tih skulptura nema priču ni povijest pa su Skoplje zbog toga počeli zvati i kulturno-povijesnim lunaparkom. A što na sve to kažu građani Skoplja?
– Svaki dan mi je malo neugodno, i zbog mene i zbog onih koji su to napravili. A što ćemo sad, ne znam, pokušavam se praviti da to ne vidim – govori nam Makedonac Teodor koji radi u centru Skoplja pa ima tu “sreću”, sarkastično dodaje, da svaki dan gleda vrhunsku umjetnost. A s obzirom na to da iza nje nema nikakve priče, građani su osmislili puno šala. Tako, primjerice, do nove zgrade Državnog tužilaštva iz nepoznatog razloga vodi Most umjetnosti na kojem se, navodno, nalaze skulpture pjesnika. Stoga su ljudi zaključili kako je to sigurno poruka umjetnicima, glumcima i pjevačima da moraju plaćati porez, inače će proći tim mostom. Tko je pak predstavljen s više desetaka skulptura na zgradi Ministarstva prometa nije poznato, pa postoji šala kako oni, zbog položaja tijela u kojem se nalaze, sigurno predstavljaju autostopiste. Ni gradska prometna organizacija, odnosno sustav javnog prijevoza, nije ostala pošteđena. Kupljeno je, naime, tristotinjak “londonskih” crvenih autobusa, samo što nisu stigli iz Velike Britanije, nego iz Kine, a najveća im je zamjerka što su prilično niski, pa relativno visoki Makedonci moraju biti pognuti dok se njima voze. Iz Londona su htjeli, navodno, “prekopirati” i poznati kotač-vidikovac London-Eye, ali to ipak (još) nije zaživjelo. No zato je uz glavnu ulicu postavljen kip bika po uzoru na onog s newyorškog Wall Streeta.
– Kažu da američki simbolizira financijsku moć države, pa doista nemamo ideju što bi trebao predstavljati naš bik – cinično zaključuju Makedonci.
Osim što su nove zgrade same po sebi apsurdne, još je veći problem što se nikako ne uklapaju u okolinu koju čine stare socijalističke zgrade od kojih su mnoge već poluraspadnute. Šteta je, kažu Makedonci, što one nisu prve obnovljene. A možda je najveći apsurd u cijeloj priči to što je zanemarena i zapuštena jedna od samo nekoliko doista starih zgrada u Skoplju. Riječ je o nekadašnjem hotelu Bristol koji je bio najluksuzniji u gradu, a sada već godinama propada jer za obnovu te zgrade nema ni volje ni novca. Umjesto toga, gradi se kič u neoklasicističkom i baroknom stilu, a turisti obilazeći Skoplje pokušavaju otkriti “originale”.
I dok neki zaključuju kako je teško procijeniti je li grad više uništio potres 1963. ili projekt “Skopje 2014”, drugi kažu kako im se čak sviđa što je grad dobio novo ruho, no Suzana Sic, koja Skopljem vodi turističke ture, kaže kako mišljenja nemaju toliko veze s osobnim ukusom i preferencijama nego s politikom. Projekt je, naime, inicirala stranka VMRO-DPMNE koja je bila na vlasti od 2006. do 2016. godine.
– Ljudi uglavnom ne pričaju o tome sviđa li im se nešto ili ne. Ako su pristaše VMRO-DPMNE, onda im je super sve što je napravljeno. Ako su pristaše opozicije, onda im je sve užasno – govori Suzana Sic te dodaje kako je najveći problem cijelog projekta što je obavijen velom tajni.
– Nikad nismo saznali što će se sve graditi, koliko će koštati. Meni je to struka, a morala sam se informirati iz medija. Ne znamo čak ni zašto se projekt zove “Skopje 2014”, navodno je to zato što je trebao biti gotov te godine, ali naravno da nije – ističe Sic. Ionako megalomanski projekt, u sklopu kojeg su sagrađene većinom nefunkcionalne zgrade radi ukrasa ili sjedišta ministarstava i drugih institucija, iz godine u godinu je sve više bujao te je planirana gradnja sve više zgrada.
Jedan od velikih problema bilo je pitanje tko uopće donosi odluke o projektu. Udruga arhitekata Makedonije više se puta, naime, pobunila jer su posao dobivali relativno nepoznati arhitekti, i to bez natječaja ili u sumnjivim okolnostima, a na kraju je ispalo da je i sama politika bila umiješana više nego što je trebala. Prije nekoliko je godina, naime, Makedoniju pogodila afera Prisluškivanje tijekom koje su iscurili mnogi važni razgovori, a doznalo se, između ostalog, da je Nikola Gruevski, koji je bio premijer Makedonije od 2006. do 2016., imao navodno velik utjecaj na to što će se i kako će se graditi. Priča kaže da je, navodno, nabrojio spomenike koje je vidio putujući Europom, a koji su mu se svidjeli.
Troškovi odletjeli u nebo
Izišlo je tada mnogo ljudi na ulice, pokrenula se takozvana “šarena revolucija” tijekom koje su prosvjednici bojom gađali kipove i zgrade, no projekt nitko nije mogao zaustaviti do 2017. godine kada je na vlast došla nova vlada, koalicija predvođena socijaldemokratima na čelu s premijerom Zoranom Zaevom iz stranke SDSM. Odmah se, naravno, postavilo pitanje što će biti s projektom te je odlučeno da ga se potpuno zaistavi. Također, krenulo se u reviziju troškova jer se pretpostavljalo da je potrošeno i dvostruko više nego što je planirano, no prvi izračuni pokazali su da nije riječ ni o dvostruko ni o trostruko većem iznosu od planiranih 80 milijuna eura, već da je potrošeno čak – 10 puta više. Iako konačni iznos još nije utvrđen, no procjene se penju i do 700-800 milijuna eura javnog novca bačenog u taj megalomanski projekt, i to u vrijeme ekonomske krize. Naravno da su se javile i špekulacije kako je cijela ideja zapravo služila za pranje novca, zbog čega je pokrenuta istraga.
Osim financija, problem su i već sagrađene zgrade, kao i one čija je obnova prekinuta u pola posla. Novi makedonski ministar kulture Robert Alagjozovski nakon dolaska na funkciju najavio je da su moguće preinake, dislociranje, ali i rušenje, no kasnije je zaključeno kako bi i to bilo preskupo jer bi za premještanje najvećih spomenika trebalo potrošiti i do pet milijuna eura. I tako se od 2017. ništa ne dira, što posebice loše izgleda kada su u pitanju zgrade koje su napola dovršene, pa sad s njih vise skele, dizalice stoje svuda po gradu... Dokaz je to da nova vlada zapravo nije našla odgovarajuće rješenje i zbog toga je žestoko kritiziraju.
Jedino što jest promijenjeno detalji su i imena koje je bilo nužno promijeniti kako bi se realizirao nedavni dogovor između Sjeverne Makedonije i Grčke. Neupitno je, naime, da je postavljanjem spomenika i biranjem njihovih imena prošla vlada željela naglasiti makedonski identitet, iako su stručnjaci gradnju kopija spomenika drugih gradova ocijenili zapravo kao “krizu identiteta i kompleks manje vrijednosti”. Ipak, u sporu s Grčkom problem je bio 22 metra visok kip Aleksandra Velikog na glavnom trgu u Skoplju, dok se albanska manjina u Makedoniji pobunila što u planu projekta nije bilo ni jednog albanskog spomenika, tako da su porasle tenzije i na toj relaciji. Aleksandar Veliki i njegov Bukefal ipak nisu uklonjeni, ali se kip sada zove “Ratnik na konju”, iako svi znaju o kome je riječ. Čak kruži i šala kako je kip Filipa Makedonskog onda – “Otac ratnika na konju”. Treba li uopće dalje nabrajati apsurde u gradu za koji bi bilo najbolje da je umjesto neukusnog neoklasicizma ostao na neuglednom socijalizmu. Barem bi zadržao milijune eura u džepu. Ali pitanje je u čijem.
Taj neugledni socijalizam kojeg autor članka spominje je u slučaju mnogih javnih zgrada bila vrhunska arhitektura i urbanizam čiji su autori svjetske veličine arhitektonske struke koji su nakon potresa radili na planiranju grada i projektiranju zgrada. Gledala sam nedavno na HTV u seriju Betonski spavači, epizodu baš o Skopju. Šokantno. Tad sam shvatila da je nama u Zg još dobro kako bi nam s Bandićem moglo biti. U svakom slučaju trebalo bi ga pod svaku cijenu spriječiti da to vidi.