Jedan je predmet kao nijedan drugi prije njega na poseban način utjecao na svijet. Zapravo, dala bi se Rubikova kocka usporediti tek s igricom Tetrisom. I jedno i drugo došlo je s one strane nekadašnje željezne zavjese. No, sumnjamo da je tvorac Tetrisa Aleksej Pažitnov ikada zamišljao da će njegova igrica imati takvu globalnu popularnost. Kao što to vjerojatno nije mislio niti Erno Rubik, stvaratelj znamenite Rubikove kocke. Ili možda nije tako? Sada imamo mjesto u kojem možemo potražiti odgovor na to pitanje, a to je knjiga koju je samozatajni budimpeštanski profesor arhitekture nedavno izdao. “Cubed: The Puzzle of us all” ili “Na kockice: Zagonetka sve nas”, kako smo naslov knjige slobodno preveli za potrebe ovog teksta, zapravo je prva ozbiljna publikacija Erna Rubika u kojoj nastoji objasniti tajnu uspjeha svojeg izuma koji ga, prema svemu sudeći, nije nimalo promijenio.
U pratećim intervjuima povezanima s izdavanjem knjige kazao je kako ju je napisao kako bi sam shvatio što se zapravo i zašto dogodilo, što je prava priroda kocke koja je munjevito očarala svijet. Učinak je kocke, smatra on, mnogo zanimljiviji od kocke same. Dosta intrigantan pogled na sve jer od 1974. godine, kada se Magična kocka, kako se tada zvala, pojavila do 2018. godine, u svijetu je prodano ukupno 350 milijuna primjeraka. I mnogo više ako uračunate kopije. Dakle, da, Rubikova kocka doista na svijet ima magični učinak. Procjenjuje se kako je kocku u rukama imao te ju je pokušalo riješiti svaki sedmi stanovnik svijeta. Sam Rubik, dakako, bio je prva osoba koja je uspješno složila Rubikovu kocku, trebalo mu je za to mjesec dana. A samog Rubika samo je zanimalo bi li bilo interesantno sastaviti niz malih kockica tako da ostanu povezane, ali da se mogu individualno pomicati.
– Nisam imao pojma koliko će kocka biti uspješna, ali sam bio optimističan. Trgovci su mislili da će biti teško prodavati je, no jedan je od misterija kocke to što je toliko ljudi bilo zainteresirano za tako tešku zagonetku – rekao je za The Guardian Erno Rubik, koji se u proteklih nekoliko tjedana pojavio na stranicama globalnih medija koliko vjerojatno nije u cijelome svojem životu.
Očito sve zanimaju memoari tvorca najgenijalnije igračke.
– Osobnost je kocke kontradiktorna, mješavina je jednostavnosti i kompleksnosti. Na japanskoj reklami za nju stoji – “Minuta da naučite, život da je svladate”. Nikada je ne završite, uvijek nudi nove izazove ili otkrića. Dizajn je također bio važan, pravi primjer u kojem imate točno onoliko koliko trebate i ništa više – opisao je svoj izum mađarski profesor. Osim toga, zamišlja da njegova kocka nosi i poruku za čovječanstvo.
Trgovci skeptični
– U svijetu je jako puno gospodarskih, kulturnih i političkih teškoća. Kocka mi daje nadu da će ljudi na kraju biti dovoljno pametni da riješe te svoje probleme i prežive – ističe.
Trenutačno je najbrži svjetski rješavač Rubikove kocke Yusheng Du, kojemu treba 3,47 sekundi da je sastavi. Samom Rubiku treba oko minute, čime nije osobito ponosan, no ipak mu se čini kako je riječ o prilično dobrom rezultatu za njegovu dobnu skupinu. Gospodinu je, naime, 76 godina.
– Elegantno rješenje, kvaliteta rješenja puno je bitnija od brzine – smatra izumitelj najpoznatije kocke. Kada je napravio svoju kocku, nije bio čak ni sasvim siguran može li je se ikada sastaviti na pravi način. Pazite ovo – izračunano je kako postoji 43.252,003.274,489.856,000 načina da se postave njezine kockice, ali samo je jedan od tih načina onaj pravi, kada svaka strana ima istu boju. Rješenja su Rubikove kocke čak i sistematizirana kroz algoritme, no to ništa nije promijenilo. Kocka je privlačna i mladima za koje smo navikli da teško prihvaćaju bilo što iz ‘starog svijeta’. Ne i Rubikovu kocku. – Djeca je i dalje sama otkrivaju. U ovom digitalnom dobu volimo reći da mladi gube kontakt s realnošću, ali dok ima toliko aplikacija za kocku, negdje oko tri tisuće, mogu se igrati s njima dok im u ruci stoji moja kocka – ne zabrinjava se autor kultne igračke za njezinu budućnost. Teško je sporiti se s tako pozitivnim razmišljanjem. Kao i djecu, ona na podjednak način već desetljećima očarava odrasle bez obzira na njihovu socijalnu, imovinsku ili kakvu drugu pripadnost. Sjetimo se filma “U potrazi za srećom” s Willom Smithom u kojoj se njegova sreća okreće upravo kada menadžeru svoje buduće tvrtke pomogne riješiti Rubikovu kocku. – Vrlo sam blizak kocki.
Rasla je pokraj mene i sada je sredovječna, tako da znam dosta o njoj – kazao je Rubik u jednom od brojnih intervjua koje je dao velikim medijima proteklih dana. Ovo objašnjenje smisla njegova život treba stajati odmah uz ono zašto je uopće sada, kada se njegovu izumu bliži 50 godina, nakanio pisati knjigu. Ne radi se, objašnjava, o autobiografiji jer ga njegov život ne zanima, kao što ga ne želi ni dijeliti s drugima. Glavni razlog zašto je napisao “Cubed” jest kako bi razumio što se uopće dogodilo, koja je stvarna priroda možda i najslavnije igračke na svijetu. Aonda shvatio da ga ipak više zanima priroda ljudi koje je njegova kocka tako privukla, odnos njih i kocke.
No, koliko god njegova razmišljanja bila zbunjujuća, čekajte da vidite kako je knjiga napisana. Rubik je namjerno napisao knjigu koja nema jasne strukture ni povezani narativ, nije čak trebala imati ni poglavlja, pa ni naslov. A ne morate je čak ni početi čitati od početka, možete početi bilo gdje, tako je to izumitelj igračke za sve naraštaje zamislio. Trebala je to jednostavno biti mješavina ideja ispisanih na papiru od kojih će sam čitatelj izabrati one koje su upotrebljive, vrijedne. No, u knjizi ipak ima činjenica o samom Ernu Rubiku od kojih su mnoge poznate otprije, no dosta ih javnost, barem ona šira, nije znala, a i teško je mogla. Primjerice, da je najveći utjecaj na njega imala njegova majka. Talent je za stvaranje naslijedio od oca, no majci ipak ide najviše emocija. – Nakon njihova razvoda živjeli smo zajedno, majka, sestra i ja, a onda je sestra otišla studirati medicinu. Majka je bila divna osoba, većinu je obitelji izgubila za Drugoga svjetskog rata, ali ostala je pozitivna osoba. Nije znala dobro odgonetavati zagonetke, ali imala je to umjetničko gledanje na stvari. Voljela je kako je kocka izgledala, vjerovala je u njen potencijal te me smatrala najtalentiranijim djetetom na svijetu – opisao je svoju majku Erno Rubik.
Otac se doista bavio umno zahtjevnim poslom, dizajnirao je jedrilice, mali Erno je volio crtati, slikati i kipariti. Studirao je arhitekturu na budimpeštanskom Tehnološkom sveučilištu, a onda krenuo i u Fakultet primijenjene umjetnosti. Bio je opsjednut geometrijom, njezinom pravilnošću, šablonama. Na kraju je te stvari i podučavao, između ostalog, i to kako dvodimenzionalnim oblicima prikazati trodimenzionalne kao i tako postavljene probleme. I to je bila priprema koja mu je poslije omogućila da napravi kocku. Nju je zapravo već bio napravio s 29 godina, ne zna točno više iz kojeg razloga, samo zna da je ona proizašla iz kreativnog nereda njegove sobe gdje se poigravao s različitim oblicima pripremajući nastavu za svoje studente. – I onda sam, ne znam točno zašto, pokušao pričvrstiti zajedno osam kockica tako da one mogu mijenjati mjesta, pomicati se, sjeća se. Napravio ih je od drveta, u kutovima probušio kako bi ih mogao povezati. I sve se raspalo. Nekoliko je varijanti bilo potrebno da dođe do unikatnog dizajna na kojem danas počiva popularna igračka. A on je pomalo kontradiktoran jer se radi o čvrstom, statičnom obliku koji je istodobno i fluidan. Boje je kockicama dodao tek poslije, ali samo zato kako bi kretanje kockica bilo vidljivo. Primijenio je žutu, plavu, crvenu, narančastu, zelenu i bijelu. I onda je vrtio svoju kocku sve dok nije shvatio da bi se moglo dogoditi da kocku više ne vrati u prvotan položaj.
Slava ga nije zanimala
“Morao sam se nekako osloniti na sjećanje. Nije bilo natrag”, zapisao je. Zanimljivo je kako Rubik kocku nije razvijao ni približno toliko pasionirano kao što se ona danas slaže. Jednostavno joj je posvećivao onoliko slobodnog vremena koliko mu je ostajalo nakon dnevne rutine. Kada je konačno svladao slaganje vlastitog izuma, patentirao ju je u državnom uredu kao “trodimenzionalnu logičku igračku”. Tvrtka koja se u to vrijeme bavila proizvodnjom šahovskih kompleta i plastičnih igračaka napravila je odmah pet tisuća primjeraka nove Buvös Kocke, Magične kocke. Umađarskim se dućanima našla 1977. godine, već dvije godine poslije prodano je 300.000 komada samo u Mađarskoj. Rubik je potpisao ugovor s američkom kompanijom Ideal Toy, čiji ju je marketingaš Tom Kremer primijetio na sajmu igračaka u Nürnbergu 1979. Tvrtka je željela napraviti milijun komada za izvoz. Tako je 1980. godine kockin izumitelj stigao u New York na sajam igračaka. I to ne zato da bi ljudi vidjeli tko je napravio Magičnu kocku, nego samo zato što je tada bio jedan od rijetkih koji je u kratkom roku mogao pokazati da je ona – rješiva. Vidimo kako je to bitno drukčija priča od one Alekseja Pažitnova i njegova Tetrisa.
U Sovjetskom Savezu, iako je već bila 1984. godina, nije bilo autorskih prava, Pažitnov nije niti mogao prodati svoj Tetris, pa je na svojoj genijalnoj igrici mogao zarađivati tek raspadom crvenog imperija. Iako je Erno Rubik bio u nešto boljoj poziciji, morao je i on malo pričekati. Njegove se kocke, naime, u tri godine otkako ju je počeo proizvoditi Ideal u svijetu prodalo stotinu milijuna. I ne samo to, razvila se jedna cijela prateća industrija. Recimo, u izdavaštvu gdje su vodiči za njezino rješavanje zauzimali vrhove liste najprodavanijih knjiga. Ali on sam u početku imao je vrlo malo tantijema od prodaje. Živio je i dalje od svoje profesorske plaće koja je, preračunano, bila nekih 150 eura. Nije unovčio ni vlastitu slavu ostvarenu zbog kocke, jer ga ona – nije zanimala. – Ne volim biti u središtu pozornosti. Takva vrsta uspjeha je kao groznica, što je viša, to je opasnija. Ništa od toga nije stvarno – rekao je. Samo, priče prema kojima je bio najbogatiji čovjek u Mađarskoj ili je to bio pa su ga partneri prevarili počele su mu smetati. “Kocka je ta koja voli pozornost, ne ja, ona je ta koja bi se družila sa svakim, meni je to malo teže. Ona je ta koja je ambiciozna, ja ne toliko”, priznaje u svojoj knjizi. Bila je to pravilna procjena, jer kopirane kocke počele su se pojavljivati po svijetu rušeći potražnju za originalom, a onda i općenito. Trebalo je proći nekoliko godina da se stvori nova generacija koja će Rubikovu kocku nanovo prepoznati. Kocka se slaže ispod vode, s povezom na glavi, obaraju se rekordi, stvorena je pripadajuća organizacija koja organizira više od tisuću događaja godišnje. A kada je kocku radio, piše u knjizi, mislio je da će se ideja svidjeti jedino onima sa znanstvenom, matematičkom ili inženjerskom podlogom, a ispalo je kako je kocka pronašla svoj put i do onih posljednjih za koje biste pomislili da bi im se kocka mogla dopasti.
U madjarskim ducanima....A sto je to "ducan"? Nesto tursko?