Naslovnica

Sudbina Wittgensteina i klavirske etide Godowskog pouka su vlasti

Na prvom programu Hrvatskog radija uskoro ćete moći čuti pijanista Ivana Ilića koji mi je dao glazbenu temu za desnicu i ljevicu.
15. siječnja 2012. u 12:00 9 komentara 14 prikaza
Kukuriku koalicija (1)
Foto: Nel Pavletić/Pixsell

Ljevica ovo, ljevica ono, ljevica ovakva, ljevica onakva... Nema komentatora koji u mjesec dana nakon parlamentarnih izbora u Hrvatskoj nije nešto poručio ili preporučio hrvatskoj političkoj ljevici, hvaleći ili ružeći Kukuriku koaliciju i njeno ponašanje otkako je na vlasti. Desnica se za to vrijeme uglavnom bavi sama sobom, a pažnju javnosti privlači samo nervozno koškanje, naguravanje i borba za primat među njenim prstima. Do jučer se HDZ predstavljao kao jedna, snažna i odlučna hrvatska šaka, dakako desna, a sada u izvedbi pet prstiju te ruke gledamo čitav teatar. Karakternih uloga ne nedostaje, a osobito je zanimljivo nadmetanje između kažiprsta i sve češće uspravljenog srednjaka.

Uglavnom, htjela ne htjela, politička ljevica u izvršnoj vlasti za koju se natjecala i koju je osvojila mora solirati. A svi od nje, s pravom, očekuju virtuozan nastup. Uostalom, zato se valjda i izlazi na političku pozornicu. Tako je barem na glazbenoj pozornici, o čemu svjedoči i priča koja me zaokuplja ovih dana. Priča o virtuoznoj ljevici.

Do Sibira i natrag

Prošle se godine navršilo pedeset godina od smrti austrijskog pijanista Paula Wittgensteina. Rođen je 1887. u jednoj od najbogatijih obitelji ne samo Beča nego i Europe. Trajnu slavu prezimenu je, doduše, osigurao njegov dvije godine mlađi brat Ludwig, jedan od najvećih umova i filozofa prve polovice 20. stoljeća, a Paul Wittgenstein našao je svoje počasno mjesto u povijesti glazbe. Ali, tek nakon što ga je zadesila velika nesreća. Ubrzo nakon što je otišao u Prvi svjetski rat, na bojištu u Poljskoj eksplozija mu je raznijela lakat. Probudio se bez desne ruke i kao ruski zarobljenik. Odveli su ga sve do Sibira, a on je već tamo odlučio ostati pijanist. To su pokušala i njegova dva starija brata, kažu glazbeno nadarenija od njega. Ali, obojica su svoje zdrave ruke digla ne samo od klavira nego i od svojih života koje su okončali samoubojstvom. Thomas Bernhard sigurno ih je imao na umu dok je pisao roman “Gubitnik”.

Naš junak, očito žilaviji Wittgenstein, bacio se tom preostalom lijevom rukom na vježbanje. Tko god je makar par mjeseci učio svirati klavir, iskusio je ili barem naslutio postojanje demona lijeve ruke i njegovih prstiju koji se uvijek moraju trsiti dvostruko više od svojih desnih parnjaka da bi postigli istu vještinu, istu gipkost i na koncu istu radost u skladnom muziciranju. Naravno, baš kao i inače u dešnjačkom svijetu, ta je lijeva ruka i u klavirskim notama često cijenjena tek onoliko koliko pripomaže i podupire desnicu u njenim kočopernim bravurama.

Utoliko je pred Wittgensteinom bio veći izazov, teži zadatak i veća strava koja ga je morala obuzimati u zapravo bezizglednoj situaciji.

Prezime mu je bilo od pomoći, jer Wittgensteinovi su u nekoliko prethodnih generacija gajili bliskost, a nerijetko i prijateljstvo s najvećim umjetnicima, osobito glazbenicima od Brahmsa do Mahlera koji su bili rado viđeni gosti u njihovim salonima. Ali, podjednako koristan bio je i novac. Jednoruki se pijanist tako obratio čitavoj moćnoj gomilici najznačajnijih europskih skladatelja s molbom da mu napišu skladbu za klavir, u kombinaciji s komornim ansamblima ili orkestrom, ali samo za lijevu ruku. Uz narudžbu je išao i pogolemi honorar, dostatan poticaj za nastanak novih skladbi Brittena, Hindemitha, Korngolda, Prokofjeva, Richarda Straussa i drugih. Od svih tako nastalih djela najpopularniji je Klavirski koncert za lijevu ruku Mauricea Ravela.

Doduše, usprkos izdašnom honoraru, Ravel Wittgensteinu nikada nije oprostio samovoljne izmjene u notama s kojima je ovaj rukovao kao što bi i s komadima namještaja koje je platio.

Ipak, Paulu Wittgensteinu danas su zahvalni i mnogi pijanisti s obje ruke koji se prihvaćaju za njega napisanih skladbi – što zbog njihove umjetničke vrijednosti, što zbog kurioziteta, a što zbog izazova i mogućnosti usavršavanja svoje ljevice. Među njima je i srpsko-američki pijanist Ivan Ilić koji me je i podsjetio na Wittgensteina, o kojem je i sam, u povodu godišnjice smrti, lani napisao opsežan članak za Washington Times.

Osveta lijeve ruke

Ilić mi je nedavno iz Pariza, gdje već godinama živi i radi, poslao svoj najnoviji CD na kojem je zabilježen njegov veliki, u čitavom svijetu iznimno rijedak pijanistički pothvat. Nakon godina mukotrpnog rada na klavijaturi i udubljivanja u note, snimio je sve klavirske etide koje je samo za lijevu ruku prema Chopinovim etidama obradio i napisao Leopold Godowsky, jedan od najvećih pijanističkih genija s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće čije se ime i danas izgovara s najvećim strahopoštovanjem. Etide su u glazbi vježbe, studije u kojima se razmatraju i rješavaju osobiti tehnički problemi sviranja pojedinog instrumenta. Godowski je imao obje ruke i svoje ljevoruke obrade Chopinovih etida počeo je pisati davno prije Wittgensteinove nesreće. Pisao ih je i svirao zato da sebe usavrši i skrši tog demona ljevice, otpor kojim se mišići i tetive lijeve ruke pijanistima osvećuju zbog toga što su se rodili u svijetu i vrsti koja ne razvija i ne koristi podjednako obje ruke. Chopinove skladbe koje su mu bile predložak iznimno su teške i za dvije ruke, poput legendarne Revolucionarne etide. Sabijajući sve te note u samo pet prstiju i samo jedan red notnog crtovlja, Godowsky ih je pomaknuo još dalje onkraj granice izvedivog.

U izvrsnom tekstu kojim je opremio vlastiti CD, Ilić piše i o tome što je njegova lijeva ruka prvo morala naučiti i svladati da bi mogla solirati. Ističe tri osnovne stvari: mekani legato koji omogućava mirno iznošenje svake melodije, zatim jasnu artikulaciju potrebnu da bi se u isto vrijeme skladno vodilo više glasova, te na koncu sposobnost i spremnost za brze skokove s preciznim doskokom na prave note.

O pijanistu Ivanu Iliću još ćete čitati, a čuti ga možete već 23. siječnja u 18.05 na Prvom programu Hrvatskog radija u emisiji kolegice Jane Haluze. Nadam se i njegovom što skorijem predstavljanju na nekoj od glazbenih pozornica u Hrvatskoj. A do tada mu u svakom slučaju zahvaljujem na temi kojom sam, nadam se, zadovoljio i one zdesna, koji mi poručuju neka se držim glazbe, a i one slijeva, koji možda u iskustvima ljevorukih pijanista pronađu zrnce korisne pouke za svoj solistički nastup koji s najvećom pažnjom i interesom svi gledamo i slušamo.

Vodič za kupovinu gadgeta
BLAGDANI
Vodič za kupovinu gadgeta: Što kupiti vašim omiljenim tehnoljupcima?

A1 izdvaja za Vas

  • EUfan:

    Hvala Branimire na poučnim kolumnama!

  • -obrisani-:

    branimir pofuk, ta \"ljevica\" je jugodesnica, a ovaj i ovakav HDZ s desnicom ima veze koliko i ti s novinarstvom i logikom. _ \"U šarmantnoj pozi moderni poganac Najmio ga stranac, da nam metne lanac Taj klatež, što o pravDI ... prikaži još!ravDI blebeće On za korist tuđu laže, kleveće. A.G.Matoš

  • -obrisani-:

    Znam jednog klavir štimera praveDNOg, sa dvije lijeve ruke.