Legendarni hrvatski kapetan Zvone Boban dao je veliki intervju novinaru Financial Timesa Simon Kuper u kojem je progovorio o Jugoslaviji i onome što je uslijedilo nakon raspada te države.
- Imao sam predivno djetinjstvo u malom mjestu. Stalno smo bili na ulici, igrali nogomet, bavili se sportom... I tako smo živjeli u Jugoslaviji. Tada se ne pitaš u kakvoj državi živiš jer si dijete. Kasnije su se pojavila određena pitanja, posebno o slobodi i slobodi izražavanja. Zašto ne mogu reći ono što mislim? Zašto mi to netko brani? No, s druge strane je bilo i pozitivnih stvari - rekao je Boban.
Što se nije moglo u Jugoslaviji?
- Biti Hrvat i nadati se da ćemo jednog dana imati slobodnu Hrvatsku. Moramo znati da je u Jugoslaviji bilo puno dobrih stvari, režim je ulagao u sport i obrazovanje. No, normalno je da želiš biti ono što jesi. Moja obitelj je sanjala o slobodnoj Hrvatskoj i to smo željeli. Ili barem mogućnost da se izrazimo kao ljudska bića - rekao je Boban pa se osvrnuo na današnje stanje:
- Proces socijalizacije i razumijevanja između južnoslavenskih država ide sve bolje.
Kako se osjećao dok je nosio dres Jugoslavije.
- Igrao sam za Jugoslaviju sa svom snagom i ponosom. To je bila moja reprezentacija. Zlato u Čileu jedan je od najboljih trenutaka u mojoj karijeri. To je bilo više od sna, nešto nevjerojatno... Ostali smo prijatelji, bez obzira na političke okolnosti, povijesne tragedije, rat i sve ostalo. Bili smo suigrači, oni su bili Srbi, ja sam Hrvat, neki ljudi su se osjećali kao Jugoslaveni... Bili smo kao jedno i nije bilo problema.
Zatim se osvrnuo na čuvenu utakmicu Dinama i Crvene zvezde 1990. godine i udaranje milicajca što je postao mitski trenutak.
- Ne želim davati povijesni sud zašto se Jugoslavija raspala, no jedan od razloga je sigurno ekonomski. Režim nije htio prihvatiti nove ideje i to je bio problem. Cijelog života sam pokušavao izbjegavati temu o 13.5. Bio sam jedan od tisuću koji su napravili nešto za ideale. To je bio hrabar potez protiv režima i tako smo to osjećali. I ništa više. Vidio sam što se događa na stadionu, bila je to velika nepravda i reagirao sam. Nakon sukoba s policajcem sam ušao u svlačionicu Zvezde, oni su svi bili moji prijatelji. Rekao sam im da se ne brinu i da će normalno doći kući. Uvijek sam pokušavao napraviti stvari kao čovjek, ali imam svoje ideale i ideje. Domoljubne hrvatske ideje dio su mene cijelog života. Ne smatram Hrvate boljima od drugih nego ih samo smatram svojima. I ništa više.
Policajac kojeg je Boban udario (Refik Ahmetović) nije bio Srbin, dodao je novinar.
- To nije bio potez protiv Srbije nego protiv režima. Srbija nije imala veze s tim - odgovorio je Boban.
U kakvom je odnosu bio s igračima iz Srbije?
- Izbjegavali smo tu temu i ostali u dobrim odnosima, prijatelji kao što smo i bili. Mi smo ljudska bića i normalni ljudi. To što je moja država imala političke ideale i ideje mi ne dozvoljava da ne budem prijatelj s onima s druge strane. I nikad nisam osjetio da me mrze zbog toga što sam Hrvat.
Kakvo je stanje danas, zanimalo je novinara.
- Situacija je danas normalna. Puno Srbi dolazi na hrvatsku obalu raditi, a naši mladi odlaze na provod u Beograd. Ponekad se pojave problemi u višim političkim sferama, ali ljudi žive normalno. Ne možemo i ne smijemo zaboraviti što se dogodilo jer će se to u protivnom ponoviti. Važno je da znamo što se dogodilo i izvučemo pouke. No, mi smo bliski, govorimo više-manje isti jezik i svi se trudimo imati dobar odnos. Dolazim u razne dijelove bivše Jugoslavije i svi ljudi žele normalan život. Ožiljci ostaju, no oni ne smije biti otvorene rane.
Misli li da je dio hrvatske povijesti?
- Da, jesam i ne mogu to negirati. O tome piše i u udžbenicima za osnovnu školu, ali nisam to napravio kako bih bio heroj. To je bio samo čin pobune.
Progovorio je i o ljudima koji su se i nakon raspada države osjećali kao Jugoslaveni.
- Moramo razumjeti da su izgubili svoju državu i žao mi je zbog toga. No, sretan sam što imamo svoju državu. Tu se radi o poštovanju i mislim da to možemo pokazati. U hrvatskoj reprezentaciji je bilo nekoliko igrača iz miješanih brakova kao što je Robert Prosinečki i oni su odlučili igrati za Hrvatsku. Njegova majka je Srpkinja, predivna žena, ali je odlučio igrati za državu svojeg oca. I kasnije je bio sretan što je tako odlučio.
Mnogi se pitaju što bi reprezentacija Jugoslavije napravila da je država ostala na okupi-
- Bilo bi dobro vidjeti što bismo napravili, ali nisam razmišljao u tom smjeru. Htio sam samo ići dalje. Po talentima smo u tom trenutku bili možda i najbolji na svijetu. Jugoslavija je mogla napraviti sve u nogometnom smislu, ali sam jako sretan što je Hrvatska napravila više.
Boban je na kraju zaključio:
- Ne želim izbrisati dobre stvari iz mog djetinjstva. U jugoslavenskoj ligi sam igrao do 22. godine. Otišao sam iz Jugoslavije u Milano i imam puno prijatelja. Bilo je puno pozitivnih stvari, ali ne možemo negirati da je na vlasti bio režim i to je ključno. I zbog toga je puno ljudi sanjalo o demokraciji. Na kraju smo prošli kroz krvavi rat što je šteta za sve. Imam puno lijepih sjećanja, ali i onih loših. No, moramo ići dalje u miru i uvažavanju.
Bilo je puno dobrih stvari, nezaboravni izleti za Trst po jeftine strace ili Graz po kavu, nezaboravna cestovna infrastruktura i kanalizacija drito ispod rive pa u more. Ah da dalje ne nabrajam zaplakati cu od nostalgije.