Ove godine navršava se 40 godina otkako su košarkašice zagrebačkog Montinga osvojile Kup Lilliane Ronchetti. Do današnjeg dana ostale su jedini ženski hrvatski košarkaški klub koji se može pohvaliti europskim trofejom. Te, 1980. godine, sastav „zelenih“ vodio je s klupe Miroslav Soboćan.
– Za mene je ta godina bila zaista uspješna. Osvojila sam brončanu medalju na Olimpijskim igrama u Moskvi, a s klubom sam osvojila i kup Jugoslavije. Finale kupa Lilliane Ronchetti za mene je imao i jednu posebnu važnost. Naime, 1976. također sam igrala finale, a klub se tada zvao Industromontaža. Finale se igralo na dvije utakmice. Prvo smo gostovale u Pragu gdje smo do Slavije izgubile sa 17 razlike. No, u Zagrebu smo uoči posljednjeg napada imale plus 15 i ja sam imala zadnji šut. Lopta se doista desetak sekundi šetala po obruču i ispala je van. Poslije susreta zaključala sam se u toalet i nisam htjela kući. Četiri godine trebale su da ponovno dođem u situaciju da osvojim taj europski trofej. Ovoga puta ispalo je sve odlično Znam samo da su me po povratku u Zagreb dočekale suigračice iz 1976. godine, što je za mene bilo jako dirljivo – rekla je Sanja Ožegović, košarkašica Montinga.
Na putu do finala Monting je u skupini osvojio prvo mjesto s tri pobjede i jednim porazom, ali je dramatično bilo u polufinalu protiv Levskog.
– U Zagrebu smo pobijedili s nevjerojatnih 26 razlike (92:66) i mislili smo kako će to biti dovoljno za uzvrat. No, u Sofiji smo uz dosta sreće prošli dalje jer smo izgubili s 24 razlike (68:92). Zanimljivo je da smo finale protiv bugarske Marice igrali na njihovu parketu, u Plovdivu. Nije nam to smetalo i na kraju smo pobijedile s 82:76 – sjeća se Sanja.
Osamdesete su bile romantično doba za sve sportaše.
– Ne sjećam se ni da smo barem jednom na utakmice putovali avionom. Uglavnom se išlo autobusom. I tu su nastale legendarne partije kartaške igre bele. Jasna Pepeunik i ja igrale smo uvijek protiv Mire Bjedov i Marijane Bušljete. Neke partije završavale smo u svlačionici, neposredno prije početka utakmice. Bili smo odlična škvadra, puno smo se družile izvan parketa, zajedno odlazile u kina, kazalište, na kave. Družili smo se u popularnoj „Kutiji šibica“ i s rukometašicama Trešnjevke i Lokomotive, ali i s rukometašima Zagreba. U dvorani sam tako upoznala i današnjeg supruga Zorana (op .p. Gobca) – kaže Sanja.
Miroslav Soboćan bio je tip mirnog trenera...
– Istina. Nikad ne bi povisio glas ni na jednu igračicu, nikad nije psovao. Bio je možda prefin za trenera. Pravi gospodin. Inače, na mene nijedan trener nije vikao jer su znali, kada sam u igri, da onda ništa ne čujem – pripovijeda Sanja.
Je li se moglo u to vrijeme zaraditi igrajući košarku, pogotovo žensku?
– O, da. Imali smo dobre stipendije. Imali smo toliko novca da ga u Zagrebu nismo mogle potrošiti. Zašto? Zato što se u to vrijeme u Zagrebu nisu mogle kupiti tako lijepe stvari kao u inozemstvu. Tako da smo jedva čekale kada bismo išle na neko putovanje, a posebno smo se radovale Italiji. Uglavnom se kupovala odjeća i obuća. Nije tajna da smo mi košarkašice najljepše izgledale izvan parketa – istaknula je naša sugovornica.
Posebno je ponosna na 1982. godinu.
– Te godine osvojile smo prvenstvo bivše Jugoslavije, baš kao Dinamo i Cibona. Još smo dodatno osvojile i jugoslavenski kup. Nažalost, nemam više nijedne stare fotografije ni iz vremena kada smo osvojili Kup Lilliane Ronchetti, ni kada smo osvojili sve te silne trofeje do 1983. godine – kaže Sanja.
Kako to da nemate fotografija?
– Sve sam ih bacila. U bijesu kada me klub u sezoni 1983./1984. suspendirao. Kaznili su me jer sam navodno pustila utakmice Partizanu i Mladom krajišniku. Klub je te sezone uložio velik novac, a nije se na kraju ništa osvojilo pa su u meni pronašli dežurnog krivca. No još gore od tih optužbi bilo je što me nijedna igračica u tom trenutku nije podržala. Meni je to bilo toliko stresno da sam imala čak i spontani pobačaj. Poslije je istina došla na vidjelo. Jer kako bih ja, cura iz Zagreba, s Trešnjevke, prodavala utakmice. Stigle su isprike, ali prekasno – rekla je Sanja koja se danas gotovo svaki dan druži s Marijanom Bušljetom iz generacije osamdesetih.
Kup Lilliane Ronchetti osvojile su Sanja Ožegović, Ida Kokeza, Mira Koruga, Mira Bjedov-Nikolić, Gordana Barić, Gordana Bratković, Jasna Pepeunik, Marijana Bušljeta, Marina Mučalo, Marija Jajac, Marija Piškor i Jasenka Bilić.
