Ako na Sljemenu slučajno sretnete čovjeka koji trči s opremom od 30 kilograma i u pancericama, nemojte se uplašiti, to je samo Petar Tanta (35), zaljubljenik u skijanje koji se priprema za legendarnu utrku Der weisse Rausch. Ove godine prvi je put sudjelovao, a za sljedeću će se, kaže, još bolje pripremiti.
Trenirao s reprezentacijom
Utrka se održava na skijalištu St. Anton u Austriji i to je meka za skijaše koji vole off-road staze koje nude više adrenalina. Petar je tamo odradio natjecanje koje je pomaknulo njegove granice, bio je jedini Hrvat i među 555 sudionika završio je 42. u svojoj kategoriji.
– To nije samo skijaška utrka već utrka izdržljivosti. Oni kažu da je to najteža utrka u Alpama jer morate trčati sa skijama na leđima uzbrdo 150-ak metara pa se skijati po stazi koja nije uređena i za kraj trčati do cilja s punom opremom koja je teška jer nosite skije na leđima, imate pancerice u kojima je teško trčati i noge vam gore, užasno su me boljele – prepričava nam ovaj zaljubljenik u skijanje što je prošao ovog vikenda na utrci. Inače, u ovom je sportu od djetinjstva.
– Ujak me naučio skijati kada sam imao osam godina, učitelj je skijanja i ima svoju školu. Natjecao sam se malo, lijepa su to sjećanja. Kasnije sam sa suprugom redovito išao na skijanje, a prošle godine, kada smo bili u Austriji, osjetio sam da to jako volim i da bih se volio natjecati. Za ovu utrku doznao sam na internetu i rekao sebi da želim ići.
Petar je svoj san ostvario ili, kako kaže, sve to mu je od hobija postalo religija. Iako je tamo došao kao amater, odlučio je da cijelom projektu neće pristupiti kao amater. Za utrku se pripremao šest mjeseci.
– Tih pola godine živio sam kao poluprofesionalni sportaš. Trčao sam na Sljeme, išao u teretanu, promijenio sam prehranu. Slušao sam sve podcaste Ivice Kostelića, pročitao knjige o mentalnom treningu, to mi je dalo novu snagu. Trenirao sam i s našom skijaškom reprezentacijom. Kada vidite Zrinku Ljutić kako projuri pored vas, pitate se znate li vi uopće skijati. Trening s njima bio je takav da sam ja u pauzama, kada su se oni spustili, napravio svoj spust da osjetim kako je to voziti s njima koji razvaljuju ovaj sport. Predivno iskustvo. Nisam im htio smetati da se fotografiramo, ali sam sve snimao da se mogu kasnije hvaliti – kaže nam kroz smijeh ovaj član ski-kluba Zagreb koji planira nastaviti svoju skijašku priču i natjecati se u FIS-u, i to u masters kategorijama.
Nakon što je prošao Der weisse Rausch, sve ostalo trebalo bi biti malo lakše jer ova utrka sudionike dovodi do apsolutnih fizičkih granica. Iako traje manje od 10 minuta, vrlo je zahtjevna.
– Na utrci se jako naprežete fizički, trčite, skijate, jurite i po 70 km/h po neuređenim stazama. Koncept je takav da je start masovni pa morate paziti na sve oko sebe. Prijašnjih godina bilo je sudara i lomova.
Pobjednik dobije nagradu od 500 eura, a bodovanje je pojedinačno ili po timovima. Timovi moraju biti miješani (muškarci i žene).
– U utrci sudjeluju i amateri i profesionalni skijaši. Pored mene je na startu stajao dečko koji je bio dio austrijske reprezentacije, a ja sam PR-ovac, ne skijaš. No iako sam pao u jednom dijelu utrke, ustao sam, pretekao nekoliko njih i dovršio je. Dokazao sam si da mogu, pobijedio samoga sebe.
Utrka je ove godine sa sedam kilometara bila skraćena na 4,5 zbog loših uvjeta i magle, ali Petar je bio vrlo vidljiv u hrvatskom dresu.
– Bio sam atrakcija. Nisu mogli vjerovati da će netko voziti 10 sati do Austrije da se samo spusti. Nisu vjerovali da postoji dovoljno veliki luđak da se odluči na to. No ići ću i sljedeće godine i konkurirati za neko bolje mjesto. Javljaju mi se ljudi da bi i oni išli, uključili se pa možda oformimo tim.
U cilju šampanjac i zastava
Petar je inače direktor i suvlasnik jedne komunikacijske agencije i usprkos poslu i klijentima, uspio je bar na kratko proživjeti svoj san.
– Toliko sam pričao o tome da su ljudi u uredu pratili utrku uživo. Kada je sve završilo, na mobitelu me dočekalo stotinjak poruka. Osim toga, prijatelji i supruga koji su me bodrili na utrci bili su glasni, izvadili su zastavu i šampanjac. Osjećao sam veliki ponos. Sve to posvetio sam prijateljima Hani i Filipu Spevec koji više nisu među nama, to mi je bilo najjače gorivo.
Goriva mu je ostalo i za dalje jer planova je mnogo.
– Za sljedeću godinu pripremit ću se još jače. Sada ću trčati na Sljeme s opremom od 30 kg. Znam što me čeka jer ove godine sam puno išao na improvizaciju. Naime, natjecao sam se protiv ljudi koji praktički žive na snijegu pa mi je improvizacija puno pomogla u teškim uvjetima, da sve to izguram.
GALERIJA Ovako izgleda Modrićev penthouse u centru Zagreba. Vatreni je platio bogatstvo
Bravo, samo hrabro dalje!