Dominik Livaković, prvi vratar hrvatske reprezentacije, u ekskluzivnom je intervjuu za Večernji list otvorio dušu i govorio o najaktualnijim temama, otkrivši brojne zanimljive detalje oko naše nacionalne vrste. Vratar turskog diva Fenerbahçea rijetko razgovara za medije, a s nama je podijelio neka svoja najintimnija promišljanja.
Reprezentacija je opet izborila završnicu Lige nacija. Oko nacionalne vrste standardno je ugodna emocija.
– To je predivan osjećaj. Mislim da smo ovo natjecanje igrali jako dobro. U oba sustava, s trojicom i četvoricom u zadnjoj liniji. Uostalom, u sustavu s četvoricom već godinama igramo odlično. Igrali smo protiv jakih reprezentacija i odradili dobar ciklus. Osnovni cilj bio je da uđemo u prvi pot za Svjetsko prvenstvo, ali i završnicu Lige nacija. Svi znamo kako nam je lijepo bilo u Rotterdamu. Liga nacija je jako teško natjecanje – počeo je Livaković.
U tjednima oko reprezentativnih obaveza dosta se pričalo o sustavu s trojicom, odnosno, četvoricom u zadnjoj liniji. Koliko vratari razmišljaju o tim taktičkim varijantama?
– Pa, ne puno. Nije mi važno u kojem sustavu igramo. Nema nikakvog opterećenja. U Dinamu sam znao odigrati dosta jakih utakmica s trojicom iza. Većinom smo u takvom sustavu igrali u Ligi prvaka. To je sustav koji je dobar za nas, posebice ako, kao u našoj reprezentaciji, imate stopere koji znaju iznijeti loptu. I u napadačkom smislu to jako puno znači.
S Ligom nacija dodatno je povećan broj utakmica koje nogometaši na najvišoj razini moraju odigrati?
– Više se ta situacija kritizirala zbog Svjetskog klupskog prvenstva. Ima puno utakmica, posebice igrate li u klubu koji ima nastupe u Europi svaka tri dana, u reprezentaciji... Ali, izdržat ćemo, naravno da je teško, ne samo fizički, već i psihički. Ima jako puno putovanja.
GALERIJA 'Jedinica' hrvatske reprezentacije Dominik Livaković
Koliko se među igračima na toj razini komentiraju ovakve stvari?
– Komentiramo, ali nema vremena ni za razmišljanje o tome. Zdravi smo, hvala Bogu, nećeš nikome reći da ne želiš igrati.
U zadnjoj reprezentativnoj akciji zadobili ste ozljedu, kakva je situacija i ima li posljedica?
– Sve je u redu, no ima dosta tragova. Ne sjećam se kada sam zadnji put dobio tako jak udarac, iznad lijevog zgloba i na kuku. Uz neke tretmane, izdržim, popiješ koju tableticu, fizioterapeut izvuče stvar. Stariji kažu da se takve stvari moraju razgaziti.
Najvažnije je da je Livi pravi...
– Ma sretan sam što mogu pomoći momčadi, to je najvažnije. Nekada taj posao odrade stoperi, nekada ja, tako se nadopunjavamo.
S Francuzima nas očekuje sraz u četvrtfinalu Lige nacija. S njima imamo tri poraza, remi i pobjedu. Najteži je onaj u finalu SP-a...
– Uh, naravno da je taj poraz najteži. Imaju strašnu reprezentaciju s nevjerojatnim izborom igrača, mogu složiti dvije momčadi. No u posljednje dvije utakmice pokazali smo da možemo igrati s njima. Čak smo bili i bolji. Igra se na dvije utakmice i imat ćemo svojih prilika. Pobijedili smo ih 1:0 i remizirali na Poljudu 1:1.
Kada govorimo o pritisku i nogometnom folkloru, Istanbul je vjerojatno nešto potpuno drukčije u odnosu na sve što je doživio u dosadašnjem dijelu karijere.
– Dobro se držim u takvom ozračju. I Dinamo je veliki klub u kojem sam osjetio što znači navijački pritisak. Fener ima 30 milijuna navijača i dugo nisu osvojili naslov, naravno da ima pritiska jer ovo je veliki klub što se vidi na svakom koraku. Gdje god se pojaviš u šetnji gradom...
Kako navijači reagiraju kada vas sretnu?
– Ma ugodni su. Nemam nikakve zamjerke, posebice u ovoj drugoj sezoni. Super se osjećam.
Poznati fenomen je ozračje Fenerovih navijača. Buka kakvu stvaraju posebna je.
– Treba doći na utakmicu i osjetiti to. Stvarno znaju napraviti posebno ozračje. Žive za te utakmice i svaka im je praznik. Na stadionu stvarno zna biti bučno. Na početku mi je trebalo vremena da se naviknem. Nisam još igrao nijednu utakmicu a da stadion nije bio pun do vrha. U takvom ozračju zaista vam treba petnaestak minuta da prilagodite sva osjetila i naviknete se. Sada mi je to postala rutina.
Je li u takvim uvjetima moguća komunikacija sa suigračima?
Lijepo je u Turskoj
– Pa i ne baš. Nije jednostavno kazati bilo što suigraču na daljinu. Prijatelji koji su bili na takvim utakmicama kažu da je to poseban doživljaj.
U klubu s vama su Džeko, Tadić, Kostić... Kako funkcionira ta balkanska veza, Balkanbahči, kako vas zovu.
– Ma sve je super. Ujutro prije treninga obavezno svi popijemo kavu. Sigurno je lakše trenirati kada smo svi s istog govornog područja. Svi živimo u istom kvartu pa je lakše jer možemo zajedno otići na piće ili na večeru. Prilagodba je jednostavnija. Posebice uz starije i iskusnije Edina i Dušana. Naravno, i uz Kostića koji je također sjajan igrač.
A kako ste doživjeli Josea Mourinha?
– Na svakom je detalju jasno zašto je u karijeri ostvario sve što je ostvario. Poseban mu je odnos s momčadi, prvi dolazi u kamp, zadnji odlazi. Stalno drži konstantu.
Kakav je privatno, kako izgledaju ti njegovi sastanci i motivacijski govori?
– Ima dosta njegovih isječaka na društvenim mrežama, postoje dokumentarni filmovi o njemu. Slično to izgleda i uživo, temperamentan je, užitak je osjetiti principe rada takvog trenera. Sretan sam što mogu kazati da me trenirao. Počašćen sam što radim s njim.
Sandro Žufić također je s vama u klubu, a zadužen je za vratarske treninge.
– Naravno. On je isto važan u mojoj priči. No moram izdvojiti i Silvija Čavlinu i pokojne Željka Nježića, ali i Jakova Pinčića. Bila je to stara škola, obojica su radila u jami s pijeskom. Napravili su mi dobru podlogu, a poslije, kako se nogomet razvijao, radio sam s Čavlinom i Sandrom. Godinama smo bili skupa. U jednom mi je trenutku trener u Zagrebu bio Darko Staneković, a poslije i u Dinamu s Igorom Bišćanom. Sandro i Čavlina, koji sada radi s Ivicom Ivušićem, vrhunski su treneri od kojih sam jako puno naučio. A povezani smo na profesionalnoj i ljudskoj razini.
S Livakovićem je u klubu i Semih Sentürk, bivši napadač turske reprezentacije kojeg smo svi zapamtili iz Beča kada nam je 2008. godine zabio na Euru u 120. minuti nakon čega smo ispali s turnira. Bila je to vjerojatno jedna od najvećih navijačkih trauma u povijesti naše reprezentacije.
– Da, on radi u omladinskom pogonu. Uh, već sam obavio s njim taj razgovor. Potpuno je normalan čovjek, super je. Pa branio je boje svoje države, a što će drugo. Rekao sam mu: 'Pa kud baš tada...' Njemu je taj dan bilo super, a ja sam povraćao nakon utakmice.
Dominik je tu utakmicu gledao uživo...
– Da, bio sam još dijete. Nisam ni u najluđim snovima mogao sanjati da ću upoznati Sentürka.
Na toj utakmici Livakoviću nisu dali ponijeti bubanj kojeg je stalno nosio na utakmice hrvatske reprezentacije...
– Kao klinac sam napravio bubanj od neke kante, obojio ga hrvatskim kockicama. Jedina je to utakmica na koju nisam smio ponijeti bubanj.
I Hrvatska izgubi u njoj, a bila je tako važna...
– A dobro, nije zbog bubnja.
Kada smo već kod toga, jeste li praznovjerni?
– Većina igrača ima nešto u tom smislu. Ja imam svoje rituale, uvijek se pomolim prije utakmice, na liniji od gola. Sjetim se mojih pokojnih djedova koji su mi puno značili. U mislima budem s njima i kažem: 'Pomozite mi i budite uz mene...' To mi je jako važno.
Osvrnuo se Livaković na svoj put u reprezentaciji koji traje od 2017. godine i podijelio neka sjećanja.
– Dosta razmišljam o tim stvarima. Jedan nastup je san, a kamoli više od 60 koliko sam trenutačno skupio. Kada si dijete, gledaš reprezentaciju na poseban način, kao što sam ja putovao na utakmice. I zamišljaš kako bi bilo da jednom nastupiš. Sretan sam, sjetim se svih utakmica. Prva moja službena bila je protiv Engleske (0:0), u Ligi nacija. Nije bila laka jer je Engleska moćna reprezentacija. Rusija mi je donijela puno iskustva. Tamo su bili Subašić i Kalinić, tu je bio i Mrmić, super nam je bilo jer smo i veliki prijatelji. To mi je bilo učenje jer sam vidio kako momčad funkcionira u zajedništvu. Sjećam se Katara, a tko se ne sjeća utakmica s Brazilom i Japanom. Drago mi je da sam doprinio uspjehu reprezentacije u osvajanju medalje. Ima dosta dobrih utakmica, protiv Turske u gostima kada smo pobijedili 2:0, Austrija u gostima kada smo pobijedili u jednoj od ključnih utakmica za odlazak na final four Lige nacija. Ostaje žal za utakmicom protiv Argentine, finalom u Rusiji, ali i finalom Lige nacija... Nadam se da će biti još prilike za neka lijepa sjećanja.
A najteži trenutak?
– Pa Argentina, Španjolska, Turska kod kuće... Jako mi je draga utakmica protiv Armenije kada smo izborili plasman na Euro. U utakmici protiv Turske, kada sam izletio ono u Osijeku, nisam se dobro osjećao. Zato mi je Armenija bila slatka jer sam dva mjeseca svaki dan molio Boga da se plasiramo na EP.
Jedan od najstandardnijih igrača u eri Zlatka Dalića sigurno može detektirati što je to izbornik donio ovoj skupini igrača da ih je tako povezalo.
– Otkako je Dalić došao, rezultati govore za sebe. Jedino su nas na zadnjem Euru koštale završnice. Da smo prošli dalje, sve bi bilo savršeno. No, ukupno gledajući, odnosi u momčadi su odlični. Mi igrači smo veliki prijatelji, stalno se čujemo i družimo se izvan nogometa. Izbornik Dalić tu je priču pametno posložio, sa stožerom koji se odlično uklopio. U karijeri sam shvatio da je jako važno za trenera imati nekog tko ti je prijatelj i u kome vidiš podršku. Nije da nam je stalno nad glavom. Mi mu to vraćamo disciplinom, profesionalnim odnosom na svakom treningu. Jednostavno, zna se red. To su sitnice, ali svatko zna svoju ulogu i svi su je prihvatili. Ta priča jako dobro funkcionira.
Kako izgledaju ta vaša zbližavanja u reprezentaciji, puno je ležernih aktivnosti?
– Tomislav Pacak (glasnogovornik HNS-a, nap.a.) organizira, primjerice, kvizove u suradnji s Nogometnim ikonama. Bude zabavno i zanimljivo u tom natjecanju. U svemu nedostaju Brozović i Vida koji su nedavno otišli. Posebice Vida koji je držao disciplinu na vrhunskoj razini. Odličan je za druženja, a na treningu je znao i podići glas, uklizati kada bi vidio da mora podići energiju.
Tko među vama ima neku najneobičniju nenogometnu vještinu?
– Brozović je otišao, ali nevjerojatno je dobro igrao pikado, na svjetskoj razini. Mogao bi se boriti za svjetskog prvaka.
Lagano smo se prebacili na ćakulu o Dinamu.
– Pratim svaki detalj, naravno. Malo se muče u HNL-u. No u Ligi prvaka odigrali su nekoliko odličnih utakmica. Protiv Bayerna nije bila realna slika. Koliko god protiv Slovana bili favoriti, nije lako pobijediti na tako uvjerljiv način, Salzburg možda nije uvjerljiv kao kada sam ja bio u klubu, no to je ozbiljan sustav. Trebaju vam se poklopiti i neke stvari. Tako je bilo i u naše vrijeme. Čujem se s dečkima redovito, znam da im je jako stalo, posebice nakon remija i poraza nije im lako. Pogotovu u domaćem prvenstvu. Uživam gledati Dinamo, lijepo mi je vidjeti kada se napuni Maksimir, koliko je to moguće. Svaki put kada dođem na okupljanje reprezentacije, osjeti se ta neka dobra vibra i govori se o Dinamu. Ovo je bio jako težak tjedan za Dinamo, rastegnuti su velikim brojem utakmica. Istroši ih takav ritam u fizičkom i psihičkom smislu. Neki rezultati u HNL-u nisu bili dobri, ali vjerujem da će se dići i da će se sve okrenuti na njihovu stranu. Konkurenti im nemaju tako jak ritam, no Rijeka, Hajduk i Osijek se dižu. Nije lagano otići na ta gostovanja i uzeti bodove.
Danijel Zagorac osam mu je godina bio pričuva, trenutačno briljira na vratima Dinama i jedan je od najkonstantnijih u momčadi.
– Što je stariji, donosi sve više energije. Na svakom te treningu gura da budeš sve bolji, stalno ide maksimalno. U godinama je, no izgleda i brani vrhunski, u prvenstvu i u Ligi prvaka. To je čovjek u kojeg se uvijek možeš pouzdati. Veliki smo prijatelji, čujemo se svaki drugi dan. Za tog čovjeka imam samo riječi hvale.
Govoreći o Livakovićevu vratarskom razvoju, dotaknuli smo se jednog posebnog utjecaja. Tehnologije proizvodnje lopti. Koliko se svih ovih godina bilo teško prilagođavati na takve stvari?
– Uvijek govore o tome. Lopta s Eura najbolja je koju sam vidio. Vrhunska je i ona u Ligi prvaka. Bilo je nezgodnih lopti, no što dulje treniraš, lakše ti je. Jako važan faktor je tehnika udarca, igrači naglasak stavljaju na takve stvari. Postoje treneri koji vam govore kako šutirati, što napraviti da lopta leluja. Kada se to dogodi, onda je teško braniti. Misliš da ide preko, a onda se odjednom spusti. Katkad nije jednostavno onako kako izgleda. Nekada mi je lakše obraniti situaciju jedan na jedan, nego udarac s 18 metara kada je igrač šutne onako da zaleluja.
Ima jedna zgodna priča oko Livakovićeva početka bavljenja nogometom u koji je otišao jer bi mama kasnila kad ga je trebala pokupiti s košarkaških treninga.
Voli Harryja Pottera
– Počeo sam igrati košarku, mislim da sam bio dobar. Zadar je grad košarke o kojoj se najviše pričalo. Čim se rodiš, ideš u košarku. I danas volim odigrati, obožavam tri na tri, a to uglavnom bude u Zadru jer zadnjih osam-devet godina ljeti imam odmora možda sedam-osam dana. Svaki put odigram kada mogu. A kada bih kao klinac završio košarkaški trening, znao sam čekati mamu na zidiću pola sata, jer je imala puno obaveza.
A zapravo mama nije ni svjesna kakvu je uslugu napravila hrvatskom nogometu?
– (smijeh) Da, nisam joj ni stigao zahvaliti.
Odmor od nogometa dugo mu je bila košarka, no sada ima ljepši način provođenja slobodnog vremena...
– Otkako je došao sin, najviše volim biti s njim. Sada razmišljam samo o tome da se igramo, da je dobro i zdravo. Shvatiš da ništa drugo nije važno u životu. Sada mi je najdraže otići u šetnju s njim. Lagano se počinje dizati na noge. I razmišljam kako ćemo jednog dana skupa na utakmice Dinama, odvest ću ga u Vukovar.
Jedna od ležernijih tema sigurno je i Livakovićev afinitet prema filmu. Iz djetinjstva je ostala još posebna emocija prema Harryju Potteru.
– Gledao sam ga puno puta kada sam bio mali. Nedavno sam gledao seriju "Lost" (Izgubljeni, nap.a.). To prakticiram kada imamo vremena. Više volim serijale s puno epizoda jer sam svaki drugi-treći dan na putu. Mogu biti i neke 'šuplje' epizode, samo neka ih ima.
Koju je vještinu iz Harryja Pottera htio imati kao dijete?
– (smijeh) Zaustaviti loptu pogledom. To su sjajni filmovi za potpuno opuštanje, zabavni su. No jedni od dražih su mi "Iskupljenje u Shawshanku", trilogija "Kum"... To su ozbiljni klasici koje uvijek volim pogledati. Uživam gledati te velike glumce, svaka im čast na takvim ostvarenjima. Neki su filmovi snimljeni puno prije nego što sam se rodio.
Livaković djeluje prisebno i hladno u trenucima kada je najstresnije. Mogu li se takve stvari uvježbati?
– Ne znam. Valjda je to dio karaktera po kojemu sam smiren. Neka drugi analiziraju.
Valjda je zbog toga i samozatajan u medijskom smislu?
– A vjerojatno. Ma, najviše volim biti daleko od svega toga, onako malo ispod radara. Nekome se sviđa, nekome ne, a tko će svima udovoljiti. Neke sam rezultate napravio takvom životnom filozofijom – zaključio je Livaković.
Malo vise hrabrosti...i samouvjerenja. Uvjek izgledas uplaseno i nesigurno.