Nakon što se na seniorskom SP-u najbolji naši borci nisu proslavili, veliku radost domaćoj hrvačkoj zajednici pričinila su dvojica članova Petrinje - 23-godišnji Pavel Puklavec (72 kg) i 22-godišnji Karlo Kodrić (82 kg) - koji su postali mlađeseniorski svjetski doprvaci.
A Pavel i Karlo bili su finalisti Svjetskog prvenstva za hrvače do 23 godine i obojicu žulja to što se u najboljem danu njihovih karijere nisu i pozlatili.
- Malo žalim što nije zlatna jer znam da sam mogao biti i svjetski prvak. Nije bilo lako nositi se s pritiskom, naročito nakon što je naš dvostruki olimpijac Božo Starčević izjavio da u meni vidi potencijal za medalju no ja sam i sam od sebe to isto očekivao - kazao je Puklavec.
- Nakon prospavane noći ta gorčina poraza u finalu prolazi i tek sada počinjemo shvaćati koliko je velik naš domet. Baš smo pričali, kada smo prije tri godine u ovom istom gradu osvojili obojica europsku juniorsku broncu, bili smo veseliji nego nakon finala. No, to je zbog poraza a u prirodi je sportaša da ne vole gubiti - dodao je Kodrić koji je ovu medalju posvetio nekome vrlo posebnom.
- Prije šest godina umrla mi je majka i ja od tada svaki svoj dan posvećujem njoj. Ona je i dalje moj veliki izvor motivacije i ja sam posljednja dva dana uoči nastupa intezivno mislio na nju i na Boga. Mama mi je bila najveća podrška. No, puno je ljudi zaslužnih za ovaj uspjeh i kada bi ih sve nabrajao stao bih prekosutra. Dakako, djevojka Ines, tata Robert i brat Mateo su oni meni najbliži a posebno mi je drago da se moj mlađi brat, nakon nekih tinejdžerskih skretanja, vratio hrvanju i s njim spremamo velike stvari.
Obitelj je veliki oslonac i Pavelu koji ističe:
- Nema uspjeha bez podrške obitelji a meni su braća Vilim i Martin te mama Salinda i tata Pavle doista veliki oslonac. Često prate uživo moje nastupe.
Potres me ulovio pod tušem
Nažalost, za svakog s Banovine postalo je neizbježno pitanje "gdje si bio kada se dogodio potres" pa smo to pitali i Pavela?
- Tog časa ja sam bio na gornjem katu naše kuće. Bio je to grozan osjećaj, nisam stigao ni spustiti se niz stube i istrčati van. Srećom, stradalo nam je samo krovište kuće koje smo obonovili a mene posebno raduje što nam je, relativno brzo, bila obnovljena i dvorana pa smo se mogli vratiti treninzima. A to je urodilo time da smo ove godine osvojili tri od moguća četiri klupska naslova. Osvojili smo Prvenstvo u grčkom-rimskom i slobodnom stilu, pobjednici smo Kupa i ostaje nam samo još Premijer liga u kojoj smo trenutno vodeći.
Banijsko snažno podrhtavanje tla zateklo je Karla u još nezgodnijoj situaciji?
- Mene je potres zatekao usred tuširanja pa sam sav mokar, zgrabivši neku trenirku, istrčao na ulicu gdje sam vidio uplakane starije ljude. U tom času nisam znao kud da idem. Da li da idem bratu i ocu na posao, da budem s djedom doma li da djevojci idem pružiti podršku. Srećom, nismo ostali bez krova nad glavom, kuća je izdržala.
I Puklavec i Kodrić u Hrvački klub Petrinja stigli su iz Hrvačkog kluba Sisak gdje su ih trenerski formirali Goran Plavec i Dražen Majnarić a u Petrinji im je trener Vinko Kadečka, inače osmoškolski profesor prirode i biologije, donedavno i sam dobar hrvač.
- Višestruki sam prvak države no ja nisam bio maksimalno posveće tome kao ovi dečki jer u to vrijeme u klubu baš i nije sve funkcioniralo kao danas. Od mojih dometa, ja sam najponosniji što sam sa 41 godinom, a bilo je to prije dvije godine, osvojio naslov državnog prvak u grčko-rimskom i slobodnom stilu do 100 kg.
Za Kadečku će njegovi puleni kazati da je izniman entuzijast, a on će pak za Pavela i Karla reći sljedeće:
- Dečki su prije svega sjajne osobe a i potpuno su predani sportu. Oni doista žive taj život. Kao i oko ostalih hrvača, ja se maksimalno trudim a moram priznati da sam se prilično potrošio, no oni mi vraćaju s medaljama.
Kad smo već kod trenera spomenimo još i Gordana Prečenicu koji je s Puklavcem radio u rodnoj mu Mošćenici, ali i trenere reprezentacije Antona Đoka i Ihara Petrenku, pod čijim vodstvom su i osvojena ova srebra.
Nadamo se pozivu iz vojske
Pavel i Karlo nerazdvojni su prijatelji. Osim što su završili Tehničku školu u Sisku, za zanimanje elektrotehničara, sada su i zajedno na izvanrednom studiju na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, u programu izobrazbe trenera hrvanja. Može li se u Hrvatskoj živjeti od hrvanja? Pitali smo to Pavela.
- Jedino ako ste iz reda onih najboljih, poput Hukleka, Starčevića, Etlingera, a to su borci koji su me inspirirali. Najteži je put do medalje koja vas onda zadrži u igri, koja vam donese status i stipendiju. A Karlo i ja se sada potiho nadamo da će nas pozvati u Hrvatsku vojsku, da budemo ugovorni pričuvnici kao i drugi sportaši iz takozvanih malih sportova, jer to bi nam puno značilo.
I doista, kada ste u rudarskom sportu kao što je hrvanje onda ona vojnička naknada od 4500 kuna itekako puno znači..
>> Sin predsjednika Milanovića veliki je talent: Ima 18 godina i 104 kg, prešao je u najtežu kategoriju!
