Dugo nisam gledao utakmice hrvatske reprezentacije. Krenulo je sve od onog nesretnog poraza Hrvatske od Turske u Beču. Nikada brže nisam napustio Beč kao te večeri. Nikine (Kranjčarove) suze zapečetile su moju odluku. Reprezentacija je stavljena na čekanje. Bijeg od problema, samozavaravanje, a možda jednostavno zasićenost “povijesnim” utakmicama koje su se izmjenjivale kao na filmskoj vrpci. Kod nas je uvijek sve veće od života, nacija ekstremnih emocija kojoj od euforije do destrukcije treba manje nego putničkom zrakoplovu do Katra.
Dolazak Dalića mijenja sve
Kako bilo, godine koje su uslijedile nisu donijele ništa dobro ni reprezentaciji ni Hrvatskoj. Nogomet, onaj reprezentativni, postao je poligon na kojem se u prenesenom i doslovnom smislu rasplamsavao rat Splita i Zagreba. Svastike, prekidi međunarodnih utakmica, prijetnje zamijenili su onaj moćni, zajednički huk s tribina. Sve je mirisalo na potpuni sunovrat, sličan onom koji smo doživjeli u košarci. Negdje na vrelom arapskom suncu sve je to iz prikrajka gledao nekadašnji Hajdukov igrač (podatak važan za događaje koji će uslijediti) i Ćirin pomoćnik u Varaždinu (za nastavak priče opet važan podatak). Zlatko Dalić, o njemu je riječ, nekoliko godina prije s kartom u jednom smjeru krenuo je u nepoznato. Toliko nepoznato da ga menadžer nije ni dočekao u zračnoj luci kad je sletio iz Zagreba. Početak kakav nikome ne biste poželjeli pretvorio se u veliki sportski i životni uspjeh. Pobjede i trofeji osigurali su mu kultni status u arapskom svijetu, ali i životnu i financijsku neovisnost (još jedan važan podatak).
Kada danas, nakon još jednoga povijesnog uspjeha, podvlačimo crtu i sređujemo račune, Zlatku Daliću potrebno je odati priznanje za najmanje pet stvari. Prvo, vratio je reprezentaciju Hrvatskoj: Splitu, Zagrebu, Rijeci, Osijeku... Drugo, vratio je naciji (barem na trenutak) osjećaj zajedništva, snage i važnosti. Treće, uvijek je bio i ostao svoj. Neovisan o svim onim silnicama koje se vrte oko igre s milijunskim transferima. Igrači, u prosjeku dvadesetogodišnjaci s primanjima nedostižnima za veliku većinu Hrvata, u njemu su vidjeli lidera. Čovjeka kojem vjeruju na terenu i izvan njega. Sve ostalo za ovu je priču nebitno: podmetanja, pokušaji rušenja, opravdane i neopravdane kritike dio su hrvatskog folklora. I Daliću nebitno.
Više od sporta
Četvrto, iako sam od Beča na nogomet želio gledati isključivo kao na sport i zabavu, nisam uspio. Ćiro mi je to jednom objasnio: “Sine, tvoj je posao neizmjerno važan, ali Dalićev je veći od života.” A trener svih trenera oduvijek je znao osjetiti bilo javnosti. Lukav i prilagodljiv, u Dalićevu slučaju bio je neumoljiv. Nepopustljiv u obrani svoga nasljednika od svake kritike. I to je Dalić nečim zaslužio. On i Ćiro znaju čime. U noći trijumfa njegova posveta “šefu” pečat je tog odnosa, ali i Dalićeve osobnosti. Peto, Luka Modrić. To je posljednji ključni sastojak slučaja zvanog Dalić. Imao je Luku. No imali su Luku i oni prije njega. Luka je kod Dalića od vrhunskog nogometaša postao jedan od najvećih hrvatskih sportaša. S liderom na klupi i velikim vođom na terenu skupina individualaca postala je momčad, velika u pobjedi i porazu.
Opet sam počeo gledati utakmice hrvatske reprezentacije. Vidio sam više od sporta. Vidio sam neku drugu Hrvatsku, inspirativnu, mentalno čvrstu i uspješnu. Stabilnih emocija u pobjedi i porazu. Meni dovoljno.
Uživajte u ovim božićnim i novogodišnjim blagdanima uz ove prekrasne fotografije jedne vatrene zime. Vama i vašim obiteljima sve najbolje u 2023. godini.
> Tekst je objavljen kao uvodnik u ekskluzivni specijal Večernjeg lista Hrvatski san, koji od danas možete kupiti na kioscima i čitati do kraja godine svakodnevno u našoj Premium rubrici.
