Demografsko pitanje ni po čemu nije neko posebno hrvatsko pitanje. Istina, Hrvatska je među zemljama gdje je taj problem vrlo izražen, ali valja znati da projekcije prema kojima će 2050. godine Zemlju nastanjivati više od deset milijardi ljudi uopće nisu ekstravagantne. Demografska eksplozija svjetsko je pitanje.
Danas je jasno kako uz postojeće tehnologije, energetska rješenja, obrazovanje, mirovinske i zdravstvene sustave čak ni uz ublaženi prirast svjetskog stanovništva svijet nema šanse računati s održivim rastom do 2150. godine. Samo uz dramatične inovacijske proboje, opći razvoj znanosti i tehnologije, planet može odgovoriti na robusni rast populacije. Pojedina tehnološka rješenja, primjerice, u poljoprivredi ili opskrbi vodom, bude nadu da će uz široku primjenu, ako ništa drugo, osigurati čovječanstvu da u 2050. ne bude gladno i žedno. Dobro, s deset milijardi ljudi možda će meso iz ekoloških razloga biti jedan od najvećih luksuza, ali barem postaje naznake rješenja. Pri tome treba znati da se ništa neće dogoditi samo od sebe. To što će s povećanjem standarda u većem dijelu zemalja u razvoju drastično pasti natalitet neće svima nama značiti opstanak bez daljnjih proboja u tehnologijama. Hrvatska je u toj velikoj globalnoj priči među zemljama koje nisu u zavidnoj situaciji.
Dok u zemljama u razvoju velik broj radno sposobnih hrani manji broj umirovljenika, Hrvatska ima dobnu strukturu kao neke stare, napredne kapitalističke demokracije. Mali broj radno sposobnih hrani sve veći broj umirovljenika. Usto, hrvatska je ekonomija, za razliku od, primjerice, japanske, izrazito nisko kompetitivna. I mi i Amerikanci i Talijani i Francuzi i Britanci... imamo problem baby-boom generacija 1946.-1964. koje odlaze u mirovinu. Svi ćemo morati raditi sve više i sve dulje. Jesmo li svjesni svojih loših startnih pozicija u nemilosrdnoj međunarodnoj tržišnoj utakmici?
