Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 184
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Woke moda i ljepota

Zašto najednom baš pretilost kao ideal ljepote? Ima u tome nešto lažno i bolesno

Foto: WALTER/BESTIMAGE/BESTIMAGE
1/6
30.04.2023.
u 13:59

Ashley Graham je muški časopis Maxim proglasio najljepšom ženom svijeta. Predsjednikova supruga vjerojatno bi je proglasila pretilom jer joj je BMI blizu 30

Nedavno je Hugh Grant u jednom intervjuu priznao da mu je najdraži film svih vremena "Moje pjesme, moji snovi" (1965.). Ah, što mu je, opet će ga napasti, zar baš film koji slavi veliku obitelj, Austriju, dindrlice... Priznao je odmah da mu je malo neugodno što njegova supruga s hladnog sjevera Švedske, gdje su muškarci visoki, snažni i mučaljivi kao Vikinzi, mora gledati i slušati kako Hugh pjeva uz Julie Andrews i kako se rasplače kad s djecom zapjeva i njihov otac, Christopher Plummer.

Sjetila sam se odmah kako u tom filmu vedra novicijatkinja, sestra Maria - glumi je Julie Andrews - pjeva o svojim najdražima stvarima koje je razgale kad je tužna. Toliko je toga oko nje što će joj sigurno odagnati potištenost: kišne kapi na ružama, bež poniji i hrskavi jabučni štrudl, djevojčice u bijelim haljinama s plavim satenskim mašnama oko struka, snježne pahulje na vrh nosa i trepavica...

 

S druge strane, ja se jako moram mučiti da se razgalim nakon što po portalima vidim različite woke ludosti koje me ovih dana proganjaju. Sad nema snježnih pahulja na trepavicama, ali zato ima kišnih kapi na ružama, pa ipak, to mi ne uspijeva potisnuti melankoliju kao rasplesanoj časnoj sestri.

Iako je riječ woke preuzeta iz slenga Afroamerikanaca koji su tako zvali svoju "braću", probuđenu, svjesnu rasnih predrasuda i diskriminacije, tu riječ danas povezujemo sa sveobuhvatnim kulturnim ratovima koji ne posustaju, u kojima neki neobrazovani mladi ljudi smatraju da imaju pravo s prezirom govoriti o velikanima iz prošlosti koji su nas toliko zadužili - samo zato što su živjeli u neka druga vremena, s drugim civilizacijskim normama i običajima.

Neki dan sam vidjela troipolmetarski bijeli kip muškarca nadahnut Michelangelovim Davidom, u istom kontrapostu, s istim genitalijama. No, ovaj kip danskog woke modnog dizajnera Kreilgaarda prikazuje savršeno građenog, mišićavog muškarca koji je u gornjem dijelu tijela žena s dojkama koja doji novorođenče. Skulptura "Agape", što je najviši oblik ljubavi, postavljena je u danskom sveučilišnog gradu Aarhusu, gdje je moj sin jedno vrijeme studirao. Pomislila sam u sebi - ne bih se usudila reći glasno - srećom više nije tamo.

Skulptura je postavljena ispred Gender Museuma, "Muzeja rodova", koji se otvorio prije više od 30 godina, kad se zvao "Muzej žena". Hm, ispred nekadašnjeg muzeja žena i njihove neherojske, mahom nezabilježene povijesti, postavljen je kip "Davida koji doji", što je naprosto primjer normaliziranja potpune biološke laži jer osoba s izvorno muškim genitalijama ne može dojiti: ne znam kako da tu moju feminističku muku speru kapljice kiše. Ja u laži ne vjerujem.

 

Tu je još toliko toga što sam u zadnje vrijeme vidjela i pomislila da je svijet poludio, a ja na žalost nisam vesela Maria. Recimo, one neukusne, veoma skupe Balenciagine balerinke, s mašnicom, na muškim stopalima, iz kojih izviruju dlake, kao neko izrugivanje s Audrey Hepburn, jednom od najvažnijih ikona stila u povijesti filma i mode. Ni za koga to nije dobro, pogotovo ne za modu koja sve više postaje zabran čudaka, od koje ljudi počinju zazirati pa kupuju gotovo isključivo sportsku odjeću i obuću, a prava moda ih sve manje zanima.

Ili Sam Smith na nekom nedavnom koncertu, odjeven kao pretila striptizeta s onim visuljcima prikačenim na bradavice, u halterima. Dok izazovno trese debelim bokovima i tijelom ili odjeven kao Sotona lascivno paluca jezikom, podsjetio me na prizor iz Fellinijevog "Satirikona" (1969.), koji opisuje dekadentni Rim iz Neronova doba, od kojeg mi se toliko zgadio život da danima nisam mogla mirno spavati. Što mogu, oduvijek imam slabe živce.

Tu je i Ashley Graham, ljepotica prenaglašenih oblina koja je Hughu Grantu postavila ona bezvezna, blago uvredljiva pitanja na oscarovskom crvenom tepihu, a on potom proglašen divljakom. Ashley je muški časopis Maxim proglasio najljepšom ženom svijeta. Predsjednikova supruga vjerojatno bi je proglasila pretilom jer joj je BMI blizu 30. Ja sam posljednja koja bi smatrala da je prihvatljivo posramiti nekoga samo zato što je debeo, no s druge strane, zašto nešto što medicina smatra opasnim i što vodi u mnoge zdravstvene poremećaje, baš proglasiti - najljepšim? Zašto najednom, nakon desetljeća heroin chica, baš pretilost kao ideal ljepote? Ima u tome nešto lažno i bolesno. Kao i u novim posterima koje je njujorško poglavarstvo za javno zdravlje oblijepilo po podzemnoj. Na jednom posteru je djevojka koja se smije, a uz nju je i natpis: "Nemojte se sramiti što se drogirate, budite ponosni što to činite na siguran način." Na drugom posteru vidimo grupu prijatelja koji sjede u krugu, zbijeni. I oni se veselo smiju i dobro provode uz natpis: "Odite korak dalje. Pokušajte gutati ili pušiti umjesto šmrkanja." Ne šalim se. To je kampanja namijenjena teškim narkomanima, koji umiru u tisućama svaki mjesec od opasne droge fentanyl, pedeset puta jače od heroina, koju su karteli naučili proizvoditi jeftino pa je preplavila američke gradove. Narkomane se nipošto ne smije vrijeđati ili posramljivati jer bi se time vjerojatno izgubilo njihovo povjerenje. Novi aktivisti za borbu protiv droga promoviraju ideju da svatko ima pravo tretirati svoje tijelo kako želi, donositi odluke koje želi, pa čak i kad one vode u smrt ili posredno uništenje čitavih obitelji. Ne mogu prihvatiti tu woke, blagu i obzirnu borbu protiv tog zla, na koju se bacaju golemi novci poreznih obveznika, dok se mnogi trgovi velikih gradova u SAD-u, pretvaraju u kampove za beskućnike, najčešće ovisnike, koji osnaženi, jer ih nitko ne smije vrijeđati, sve to rade na očigled prolaznika, djece i tinejdžera.

Ashley Graham poses on the champagne-colored red carpet during the Oscars arrivals at the 95th Academy Awards in Hollywood, Los Angeles, California, U.S., March 12, 2023. REUTERS/Eric Gaillard Photo: ERIC GAILLARD/REUTERS
Foto: ERIC GAILLARD/REUTERS

Neću detaljno o tome kako je nova, treća sezona serije "Sanditon", navodna ekranizacija nedovršenog romana Jane Austen, u velikoj mjeri posvećena homoseksualnoj ljubavi. Kad osiromašeni grof s velikim dvorcem ne može lagati sebi - kao da je čitao neku knjigu za samopomoć - i ući u brak s jako bogatom nasljednicom (koja dakako u novim ekranizacijama mora biti crnkinja), on svojoj ljubavi objašnjava da je poput ostalih aristokrata, samo neki od njih vole jarebice, a on žudi za tetrijebom. Nije li to suptilno? Nudi mu da odu u neku udaljenu pustopoljinu u Walesu gdje njegov prijatelj ima romantičnu kućicu u prirodi i nitko im neće smetati. Serija je preslatka, no svi mi znamo da su početkom 19. stoljeća osiromašeni aristokrati kojima se dvorci raspadaju, bez obzira na svoje seksualne preferencije o kojima se nije raspravljalo, ipak mirno ulazili u brakove s bogatim udavačama i onda radili što žele. Kome trebaju laži o prošlosti iz pozicije prezentizma, bolesne usmjerenosti na woke sadašnjost?

Nakon svih tih mojih muka po wokeu naletjela sam na foršpan filma "Barbie" koji će se nakon godina iščekivanja pojaviti u kinima ovo ljeto. Lutka Barbie je stara 64 godine i sad će prvi put dobiti svoj igrani film, no dugo se o njemu priča. Scenarij je prvo trebala pisati Jenny Bicks, jedna od scenaristica "Seksa i grada", potom Diablo Cody, Oscarom nagrađena scenaristica filma "Juno". Jedno vrijeme govorilo se da će Barbie glumiti komičarka Amy Schumer, a onda ljepotica Anne Hathaway. No, glumi je Margot Robbie.

Foto: profimedia

No, to što se taj projekt rastezao čitavo desetljeće uopće me ne iznenađuje. Ne mogu si zamisliti nešto besmislenije od filma o Barbie, njezinim brojnim avatarima i Kenu, njezinoj ljubavi bez genitalija, s kojom moja kći kao dijete nije znala što početi.

Pradavno, kad sam imala desetak godina, dobila sam iz Amerike dvije predivne lutke, bebe, a moja prijateljica Nena dobila je dvije Barbike. Nije ih bilo puno u našim krajevima, no nisam bila nimalo zavidna jer sam kao djevojčica razumjela da se s bebama igra "gospođa", bebe se hrani, vozi ih se u malim dječjim kolicima, na njih se požali u improviziranoj kući ispod vrbe ili ih se hvali drugoj "gospođi" koja je navratila na moju deku, na kavu. Nisam razumjela kako se to igra s odraslim djevojkama i što ja imam s njima. Tad mi nije padalo na pamet da se s njima igra šopinga, da dječje igre treba ostaviti iza sebe što ranije i ući u svijet konzumerizma i dejtinga, meni tada posve nezanimljiv i dalek.

Mattel, proizvođač Barbie svijeta, tih tona užasne, jeftine plastike na koju se lijepi prašina, već dugo pokušava biti politički korektan pa na tržište donijeti Barbike - uzore, svih rasa i profesija. Srećom, moja kći je voljela samo Barbike povezane s crtanim filmovima i najviše se u kadi igrala s Ariel, malom sirenom. Modne žrtve nisu je baš oduševljavale. Srećom.

Mattel, u neprestanim pokušajima da donese nešto novo i da roditelji zbirku Barbika stalno nadopunjuju, jednom je napravio i Barbie koja govori. Tu se zeznuo i posve razotkrio. Izgovarala je rečenice poput, "Hoćemo li ikada imati dovoljno odjeće", "Oh koliko volim šoping" i slične odvratnosti. Bilo je to prije woke revolucije, sad bi ih mediji razapeli.

 

O Barbikama su napisane brojne studije u ovih gotovo šezdeset godina što se djevojčice s njima igraju. Neke su bile i "kontroverzne" poput Barbarine najbolje prijateljice Midge koja je trudna i njezin se trbuh da otvoriti i izvaditi malu plastičnu bebu. Duhove američkih puritanaca uzbudila je činjenica što Midge, koja se s Barbie "igra gospođa", u jednoj od onih Barbie kuća s plastičnim, uglavnom ružičastim ili bijelim namještajem, ne nosi burmu na ruci, a trudna je. Nikad nitko tko prodaje gluposti neće gubiti novac, osim ako podcijeni snagu američkog puritanizma.

No, vratimo se na film za koji zaista ne shvaćam zašto je napravljen i koji može biti njegov scenarij. Shvaćam da se valjda obraća roditeljima koji će u kino voditi svoje djevojčice i ponekog sina (moj sin, kad je bio dječak, ne bi to gledao ni mrtav). No, napravila ga je Greta Gerwig, simpatično, blago otkačena glumica, sad i redateljica, s partnerom Noahom Baumbachom, koji uglavnom radi one komedije o zbunjenim, dobrostojećim Njujorčanima i njihovim neurozama poput nasljednika Woodyja Allena.

Pretpostavljam da ovo dvoje autora neće napraviti posvetu Barbie. Sigurno će ironizirati Barbie i njezin plastični svijet u ružičastom, kao švedska pop grupa Aqua koja je prije 25 godina u falsetu pjevala pjesmicu "Barbie Girl" (u slobodnom prijevodu): Ja sam Barbika, u Barbie svijetu, život plastike je prepun fantastike, možete me češljati ili skidati gdje želite, život mašte je za vaše kreacije...

 

Prvi foršpan filma "Barbie", koji režira Greta Gerwig, a napisala ga je s Baumbachom - da bi se naglasilo da se radi o ambicioznom, umjetničkom projektu, a ne dječjem filmu - nekakva je persiflaža onog prepoznatljivog prizora iz Kubrickove "Odiseje u svemiru" sa Straussovom glazbom iz poeme "Also Sprach Zarathustra". U tom prizoru majmuni shvate da mogu koristiti kosti u rukama kao oružje i počinje njihova preobrazba, a u filmu "Barbie" najavljen je revolucionarni preokret s tekstom koji svečano izgovara Helen Mirren: "Od početka vremena, otkad je na svijetu živjela prva mala djevojčica, bilo je i lutaka. Ali te su lutke uvijek i zauvijek bile lutke bebe. Sve do..." U tom trenutku pojavljuje se veličanstvena Margot Robbie koja svojom izduženom pojavom u jednodijelnom, prugastom kupaćem kostimu zaklanja sunce na zalazu, a preslatke djevojčice u haljinicama iz pedesetih godina gledaju je kao božanstvo. Jedna od njih, uz Straussovu glazbu, grabi Barbiku i počinje njome, kao majmun kostima, razbijati lutke bebe.

Da, film je najavljen kao horor, barem u mojim očima. Ma koliko se slagala s tim da je preokret koji se dogodio u mojem djetinjstvu, kad smo odbacili bebe i prihvatili manekenku za dječju igru, zaista bio zlokoban, ipak je kubrickovska najava novog filma - bedasta. Ne mogu shvatiti je li to zaista projekt s kojim Mattel misli prebaciti zaradu jedne od svojih poslovno najuspješnijih godina, one lokdaunske 2020. kad su očajni roditelji svojoj djeci zatvorenoj u kući kupili te plastike za više od milijardu dolara.

Možda taj film, na kojem će uglavnom raditi oni koji se bave kompjuterski generiranim prizorima i kreirati to pastelno, hiperamerikanizirano carstvo nevinih provoda, bude na koncu i dobar. No, naprosto ne mogu shvatiti kako. Film koji samo ironizira, komedija bez ljubavne potke, teško da može biti zanimljiv i gledljiv duže od desetak minuta, taman onoliko koliko smo već vidjeli u foršpanima.

 

Meni je Margot Robbie bila i izvrsna i prelijepa u "Babylonu", možda nas opet iznenadi. A tu je i genijalni Ryan Gosling, blago mišićavog, ali ne i steroidno napuhanog tijela modernih superjunaka. U filmu "Barbie" on je Ken, jezivo poblajhan, možda isuviše star. I u filmu kastrat kao i u Mattelovu svijetu. U jednom foršpanu, u kojem Margot/Barbie skida svoje cipelice i nastavi hodati na prstima, baš kao i svaka Barbika, uredni, začešljani Ken preuzima inicijativu i pita Barbie može li te noći kod nje prespavati. Ona ga gleda s ljubavlju i pita nevino zašto bi uopće to poželio. Ken odgovara zato što su oni cura i dečko. Ona veli da razumije, ali nije joj jasno što će raditi skupa po noći. On s neodoljivim osmijehom odgovara da ni on zapravo ne zna točno. Nadam se da neće u filmu dojiti bebu prijateljice Midge kao moderni David, ali tko zna. Vidjet ćemo koliko će nova "Barbie" biti krik protiv plastike i nenormalnog svijeta, a koliko dodvoravanje novoj "misaonoj policiji" koja misli da nam može narediti da prihvatimo moto iz Orwellovog romana "1984" - neznanje je moć.

VIDEO Ivana Paradžiković šokirana onim što je vidjela u Americi: 'Najgore od svijeta'

Ključne riječi

Komentara 1

Avatar Ninefinger
Ninefinger
14:52 30.04.2023.

Odličan članak. Neznanje je bila moć i u komunizmu. Tamo je bilo dovoljno da si ateist i odmah si bio pametniji od svakog "zatucanog" vjernika, bez obzira koji fakultet taj "zatucani" vjernik imao. ... Sad je svijet preuzeo tu mantruu pa su se neuki proglasili Woke, sjeli za stol i svako malo izbacuju parole. Od svijeta su napravili Životinjsku farmu.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije