Humor je najviše na udaru u woke kulturi otpisivanja. Kad se na Netflixu pojavio novi stand up show Rickyja Gervaisa, odmah su krenuli napadi. Srećom, Gervais se s njima odlično nosi i uglavnom ga ne pokolebaju. Uz brojne osjetljive teme koje je pokrio u tom showu, koje bi nekad uznemirile duhove, od pedofilije, religije, smrti i AIDS-a, jedino što je razbjesnilo "misaonu policiju", kako je Orwell nazivao one koji kontroliraju što i kako ljudi imaju misliti u distopijskom društvu neslobodnog govora, bilo je kad se našalio - s propisanim zamjenicama. Ispričao je vic o ženi koja se pribojava da će biti silovana jer je u ženski WC ušla trans osoba koja još uvijek ima penis. "Što ako me on siluje", povikala je žena uznemireno i razljutila aktiviste koji joj u WC-u uzvraćaju bijesno: "Što ako me ONA siluje!".
Što je krivo u ovom naoko bezazlenom vicu? Oni koji "odlučuju" koga treba otpisati - što je puno bolji prijevod engleskog termina cancel od već uvriježenog, direktnog prijevoda otkazati - objasnit će da je u humoru dozvoljeno udarati samo one iznad, nikako one ispod sebe. Kako u svijetu kulture otpisivanja ili otpisanih, za svaki društveni fenomen postoji formula, tako je prihvatljiva formula za humor, u originalu, punch up. Dakle, smijemo nasrnuti na onog iznad sebe, a nikako punch down (na onog ispod). Onaj tko se šali na račun onih koji nisu u poziciji moći, koji su u odnosu na komičara marginalni, ti su počinili smrtni grijeh "nove komedije", dok se one na višim društvenim pozicijama ili one koji su u većini može vrijeđati do mile volje.
U tom smislu djevojke koje su na zagrebačkom Prideu nosile transparent o kojem ste zasigurno već čitali nisu napravile transgresiju: "Biti kvir nije mentalna bolest, biti (neo)liberal jest". Znači, (neo)liberal, valjda kapitalist ili poduzetnik, što je kod nas gotovo uvreda čak i kad ispred nije označen uobičajenim pridjevom kontroverzni, valjda je po definiciji uspješan, bogat, na poziciji moći, za razliku od kvira. No, Bog je u detaljima. Jer ismijavati se s bolesnima, s druge strane, zapravo je punching down, udaranje na nejake i slabije. U toj igri s novim vrlinama nema pobjednika.
Neposredno prije zagrebačkog Pridea pročitala sam u Daily Telegraphu misao koja ukratko sažima sve što o tome treba reći - do sada smo se već navikli na duple kriterije i nema ništa privlačnije za one koji žele biti "moralni aktivisti misaone policije" od toga da im naša današnja kultura daje dopuštenje da ostrašćeno mrze one koje je dozvoljeno mrziti, i to u ime čiste vrline. Oni koji bi trebali pokazati posvemašnju tolerantnost i inkluzivnost zbog svojeg životnog iskustva, dakle kvir aktivisti, jedva čekaju kulturalno dopušteno iskazivanje mržnje prema svojim neistomišljenicima.
Rečenica se pojavljuje uz recenziju dvije zaista neobične knjige objavljene ovih dana u Engleskoj. Knjiga Sandre Newman "The Men" (Muškarci) izazvala je bijesne ispade po portalima i društvenim grupama - ne zato što joj je osnovna premisa da su nekim slučajnim znanstveno fantastičnim obratom s lica Zemlje nestali svi muškarci, odnosno svi s kromosom Y - nego zato što su skupa s njima nestale i trans žene rođene kao muškarci. Knjiga koja propituje kakav bi bio svijet bez muškaraca (što nije rijedak motiv u novijoj ženskoj književnosti), odnosno koliko bi oni doista ženama i svijetu nedostajali, kontroverzna je ne zato što zamišlja (sanja?) nestanak čitavog jednog biološkog spola, već zbog toga što je s tom polovicom nestao i manji broj trans žena koje nisu mogle promijeniti svoj kromosom Y, jer je njega nemoguće izbrisati, otpisati.
Drugu neobičnu knjigu, koja je doživjela samo pohvale, napisala je Gretchen Felker-Martin, a zove se "Manhunt" (Potjera). Sama autorica ovako ukratko opisuje svoj roman: "Trans lezbe zaljubljuju se, j..u i ubijaju TERFice (trans eliminatorne radikalne feministice), mahniti muškarci kolju po divljini, a u knjizi i J. K. Rowling umire".
Dakako, ta dva eminentna djela nisam naručila preko Bezosovog Amazona (taj neoliberalni pothvat često koristim, možda me treba otpisati!). Toliki mazohist ipak nisam, no zainteresirala me ta premisa da je neke skupine ne samo dozvoljeno, nego čak i poželjno napadati i mrziti jer time u modernom društvu iskazujemo čistu vrlinu. Svijet nahvao, rekao bi Držić.
Ideja da je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja, da je bolje da 10 zločinaca prođe nekažnjeno, nego da jedan nevini strada - to je osnova zapadne civilizacije, našeg poimanja pravednosti. Ne možemo ad hoc osuditi svakog muškarca za nasilje ako ga prokaže žena, samo zato što su muškarci kudikamo češći zlostavljači od žena. Ili svakog liberala za nehumano sluganstvo kapitalu. Zamislimo gori statističko-pravni scenarij, recimo, osudu muslimana ili Arapina za terorizam, samo zato što je netko dojavio policiji da je sumnjiv.
Justinijan I. Veliki još je u 6. stoljeću kodificirao rimsko pravo s poznatom odredbom da čin mora dokazati tužitelj, a tuženi je do tada nevin. To pravno počelo ne bismo smjeli zatrti, bez obzira na napore "misaone policije" i woke brigada. Ljudima se ne sudi prema statistici - boji kože, podrijetla, roda - to je ključno. Ma koliko ja željela da svaki nasilnik bude osuđen jer muškarci su zaista češće nasilni, to nipošto ne smije značiti da je svaki optuženi muškarac kriv, bez dokaza. Odgovornost je uvijek osobna, a ne statistička.
O tome je veoma uvjerljivi roman "Razotkrivanje" napisao genijalni Michael Crichton još 1994. On nije bio veliki stilist - to ga nije ni zanimalo - ali je nevjerojatno pronicljivo znao unaprijed detektirati potencijalno opasne tehnološke, znanstvene i društvene fenomene, o kojima bi napisao bestselere koje su čitali milijuni. Mnogi su bili pretvoreni u filmove, baš kao i "Razotkrivanje", s Michaelom Douglasom i Demi Moore. U "Razotkrivanju" žena, šefica velike korporacije, odurni je predator na poziciji moći. Kad njezin bivši frajer s kojim se nađe u sjedištu tvrtke odbije njezin seksualni nasrtaj, ona se zaklinje da će mu se osvetiti i ubrzo ga optužuje za seksualno zlostavljanje na radnom mjestu.
To je priča o razornom bijesu i osveti zbog koje su Crichtona napali kad je knjiga bila objavljena jer "pokušava relativizirati zločine protiv žena i žene žrtve". Samo je jedan argument za njegove napadače važan - statistika! - samo pet posto muškaraca u Sjedinjenim Državama odlučuje sudski goniti žene zbog seksualnog uznemiravanja. Dakle, taj je fenomen zanemariv pa o njemu valjda ne treba ni pisati. No, kao što u romanu objašnjava odvjetnica optuženog, seksualno uznemiravanje nije povezano sa spolom ili rodom ili statistikom nego s moći. A moć mogu imati i muškarci i žene. Roman je uzbudljiv jer razotkriva narastajuću paranoju u društvu u kojem je svatko kriv dok ne dokaže nevinost, umjesto obrnuto.
- Prednost ovog obrata u ulogama omogućuje nam da istražimo aspekte zlostavljanja koji su skriveni u tradicionalnom pristupu i konvencionalnoj retorici. Kako god čitatelj reagirao na ovu priču, važno je shvatiti da se ponašanje antagonista preslikava kao kod Rorschachovog testa. A vrijednost Rorschachovog testa upravo je u tome da nam nešto otkrije o nama samima - napisao je tad Crichton. Kad od ljudi očekujemo samo najgore, muškarac koji djetetu kupi sladoled jer mu se nasmiješilo ili pomiluje djevojčicu po kosi jer ga je podsjetila na djetinjstvo, može automatski biti optužen za pedofiliju. I u očima javnosti unaprijed izgubiti.
Kao što je pokazao sudski proces Johnnyja Deppa protiv njegove bivše žene Amber Heard, koja ga je u Washington Postu proglasila nasilnim zlostavljačem, ona je zaista računala s tim da će joj svi vjerovati samo zato što je on muškarac, a ona žena. Bez obzira na to što on nije bio fizički nasilan prema njoj ili drugim ženama u svojem životu. A ona jest prema svojoj bivšoj partnerici (Amber je biseksualna), i to na javnom mjestu. Ali to se ne računa jer se ne uklapa u statistike, odnosno konvencionalnu retoriku, kako bi rekao Crichton.
Osim morbidnih kokainskih fantazija o neograničenoj moći nad Amber koje je podijelio s prijateljem, britanskim glumcem Paulom Bettanyjem, koje su za Amerikance samo verbalni delikt, a ne i čin nasilja, na američkom sudu Depp se oprao od najgorih optužbi. Pomogle su mu svojim svjedočenjima i bivše žene iz njegova života. No, proces je razotkrio toliko toga perverznog u odnosima to dvoje privilegiranih, lijepih i iznimno bogatih ljudi koji su se doista nekada strasno voljeli, da u tom procesu nitko nije pobijedio. U tom čudnom odnosu oboje su bili mahniti emocionalni bolesnici, vjerojatno "mentalno bolesniji od neoliberala", uz to neprestano na drogi i alkoholu.
Nakon svih mučnih detalja o njihovom ratu nakon gašenja prvog ljubavnog zanosa oboje vjerojatno neće više nikada dobiti dobru, zlata vrijednu ulogu u Disneyevim projektima. Oboje će kao grešnici biti zauvijek protjerani iz hollywoodskog raja u kojem je on nekada uspio zaraditi 650 milijuna dolara te posjedovao čitavo živopisno malo selo na francuskoj rivijeri skupa s crkvicom, gradskim trgom s restoranom i brojim kamenim kućama, veliku farmu konja u Kentuckyju, pet penthausea u Los Angelesa u kojima su besplatno živjeli njihovi prijatelji i "dvorjani", često istovremeno s neobičnim bračnim parom. Danas se Deppovo bogatstvo osušilo na samo 75 milijuna dolara. "Pokretnoj gozbi" došao je kraj, vjerojatno neće više biti toliko komunalnog stanovanja i tulumarenja.
Isto će se dogoditi i Kevinu Spaceyju. Previše je do sada mladića na koje je nasrtao izašlo s pričama i optužbama. Možda niti jednog nije doista silovao, no to zaista više nije važno. Mnogi mladi glumci na početku karijere su ga optužili da ih je napastovao, čak i sin poznatog Richarda Dreyfussa, a potom i osmero filmskih radnika sa serije "Kuća od karata".
Poznati glumci koji su s njim radili na filmu ili serijama izredali su se po raznim talk showovima i priznali da ih optužbe za zlostavljanje nisu iznenadile. Još je navodno bio gori kao ravnatelj londonskog teatra Old Vic, kad je doista s pozicije moći šlatao i nasrtao na mlade glumce. Upravo bi trebao početi u Londonu veliki sudski proces protiv Spaceyja, optuženog za četiri seksualna napada. Bit će to jednako tako mučno, jednako morbidni reality kao i Deppov proces.
No, svjedočenja svih tih mladih momaka s kojima je Spacey radio i kojima se pijan, ali i trijezan nudio, ili još gore, nasilno ubacivao, neće za nekad zaista briljantnog filmskog i kazališnog glumca s dva Oscara i nagradom Tony, biti toliko pogubna kao svjedočenje njegovog brata Randyja Fowlera s kojim barem jedno desetljeće nije progovorio ni riječi.
Randy nosi prezime njihovog oca, dok je Kevin svoje srednje ime, djevojačko prezime svoje bake, pretvorio u svoje prezime. Randy, kojeg još zovu Rod Stewart iz Boiseja u Idahou, zbog izgleda, ne karijere, nevjerojatno je bizarna pojava. Nosi Rodovu natapiranu fudbalerku iz sedamdesetih, a odijeva se kao londonski glam rock dandy u odijela žarkih boja s bluzama s velikim volanima na prsima i rukavima, ukrašen golemim prstenjem koje bi se moglo okarakterizirati kao hladno oružje. Kevin kao da je želio izbrisati svaku vezu s bratom, vjerojatno i cijelom obitelji.
Dakle, nakon što su zaredale optužbe da je Kevin seksualni zlostavljač, Randy je s piscem iz sjene napisao knjigu o svojem i Kevinovom djetinjstvu, i u brojnim intervjuima u najrazličitijim američkim emisijama o slavnima ispričao da je njega, kao starijeg, otac, inače prikriveni simpatizer Hitlera i nacista, neprestano fizički i seksualno zlostavljao i silovao od djetinjstva. Randy tvrdi da je sve činio da zaštiti svojeg mlađeg brata i sestru i da je dopustio da on bude očeva primarna žrtva. Koliko je Kevin sam doživio zlostavljanja i silovanja, Randy tvrdi da ne zna, no optužbe koje prate Kevina povezuje s onim što je vjerojatno naslućivao ili sam prolazio kao dijete. Kevin sa svojim starijim bratom ne želi imati ništa, pravi se valjda da ga ne poznaje i da ga se sve te stravične priče o njihovu ocu ne tiču, iako ga ovaj neprestano moli da mu se javi jer su u djetinjstvu navodno bili bliski.
Radi li se tu o morbidnoj bratovoj želji za svojih 15 minuta slave, nakon što je desetljećima slušao o Kevinovoj genijalnosti, teško je reći. Naoko, Randy svoje svjedočenje o djetinjstvu nudi kao neku vrstu Kevinove obrane jer su valjda oboje zbog njega "mentalno bolesniji od neoliberala". No, takvo djetinjstvo, takav otac, samo dolijeva ulje na vatru optužbi za perverzije iz pozicije moći i ponajbolji glumac svoje generacije teško će se od njih obraniti, čak i da je nevin kao glavni junak romana "Razotkrivanje".
Bez obzira na to što je Kevin u mladosti, nakon studija glume na prestižnoj njujorškoj akademiji Julliards, glumio u kazalištu s Jackom Lemmonom, kojeg smatra svojim mentorom i najboljim glumcem kojeg je ikada gledao zbog uloge u Wilderovom toliko toplom, humanom filmu "Apartman", Kevin Spacey je u očima svojih kolega, filmskih i kazališnih radnika, već osuđen i - otpisan. Čak ga je optužila i njegova partnerica Mena Suvari iz Mendesovog filma "Vrtlog života" za koji je dobio Oscara za najbolju glavnu ulogu, da ju je neprimjereno dodirivao za vrijeme snimanja golišavih scena. Bez obzira što je sad već jasno da je Spacey gay ili kvir, kako je pisalo na više puta spomenutom transparentu, njezina priča, baš kao i bratova, dokazuje Spaceyjevu morbidnu izopačenost. On je već izgubio, kao što je izgubio i Depp. Možda su oni to i zaslužili, no to ne znači da bi trebala biti otvorena sezona lova i otpisivanja za sve one koji se nekome čine sumnjivim bez dokaza ili spadaju među one koje smijemo napadati do mile volje, poput (neo)liberala, kojih je kod nas statistički zanemarivo malo, baš kao i žena zlostavljača.
VIDEO Sejo Sexon predstavio je novi album Zabranjenog pušenja: 'Kakva sam ja zvijezda kad imam 200 kuna u džepu'
