Ljubitelji grupe Prljavo kazalište s nestrpljenjem su dočekali izlazak knjige “Priče iz Dubravnina”, u kojoj je jedan od osnivača grupe Tihomir Fileš donio brojne nepoznate podatke i anegdote iz povijesti grupe koja je s radom počela 1977. godine u zagrebačkoj Dubravi. Fileš se prisjetio detalja i razgovora, putovanja, snimanja ploča, a posebno poglavlje posvećeno je legendarnom koncertu na tadašnjem Trgu Republike. Uz brojne fotografije Fileš je donio materijal koji će biti zanimljiv ne samo fanovima Prljavaca nego i svima drugima jer se radi i o pravoj zagrebačkoj priči o odrastanju uz glazbu.
Kako ste se i kad odlučili na pisanje knjige “Priče iz Dubravnina”?
Knjigu sam odlučio početi pisati za vrijeme korone i to ponajprije zbog nemogućnosti zajedničkog sviranja uživo na koncertima, ali i na probama, koje smo inače imali gotovo svakodnevno. Tako je nekako, prvo samo kao ideja, a potom i kao izazov, sazrela ideja za početak pisanja “Priča iz Dubravnina”. Kada sam počeo osmišljavati knjigu, jednom horoskopskom biku više nije bilo puta nazad pa je na kraju ispalo kako sam nezamislivo opširnu priču o 45 godina karijere i uspio privesti kraju.
Koliko je trajala sama priprema, a koliko pisanje knjige?
To je vrlo dobro pitanje. Sama priprema za pisanje trajala je tjedan-dva. Sastojala se uglavnom od toga da sam nazivao svoje prijatelje koji su vični peru i iza sebe imaju svoje knjiške uratke, naivno ih ispitujući neka najbanalnija pitanja koja uopće možete zamisliti. Na primjer, jedno od njih bilo je koliko “pisac” koji je naumio realizirati knjigu treba ispisati stranica kako bi to držalo neku knjišku formu? Vrlo brzo su me, oduševljeni mojim entuzijazmom, uputili i uveli u svijet kartica teksta i broja znakova potrebnih za jednu stranicu knjige, i još gomilu tehničkih detalja o kojima, ruku na srce, nisam baš imao nekih većih spoznaja. Tako se nekako iskristalizirala brojka od otprilike 150 stranica, koja mi se u prvom trenutku učinila nedostižnim ciljem. Zapravo, sad kad o tome pišem, vidim kako su ti strahovi i pitanja u konačnici, na sreću, ispali deplasirani, pa sam na kraju, uz svesrdnu pomoć svog urednika Žarka Ivkovića, morao i reducirati originalni tekst sve kako bismo izbjegli izdavanje knjige u dva toma. Tako sam nakon završetka ovoga opsežnog posla postao svjestan da sam tada, zapravo iz neznanja, bez ikakvog razloga više pozornosti pridavao pitanju forme negoli samom sadržaju. Naravno da se na kraju ispostavilo kako sam najviše vremena tijekom pisanja knjige potrošio na osmišljavanje samog sadržaja, izuzmemo li tu moje “fascinantne” daktilografske sposobnosti. No na to i na problem koncentracije pri tehnici direktnog samodiktata u kompjutorsku tipkovnicu kolegijalno su me upozorili moji sugovornici u tim pripremnim razgovorima.
Fascinantno je kako se u knjizi prisjećate nekih događaja od prije 40 i više godina, i točno prepričavate neke razgovore. Jeste li tada vodili bilješke, jeste li već tada znali da ćete jednog dana pisati knjigu?
Ne, ni slučajno. To je nekako i bit i meni najdraži dio u pisanju ove knjige. Kažem kako je odluka o pisanju knjige donesena ad hoc u momentu kada su sve druge muze utihnule pred najezdom korone. I upravo je taj segment ono s čime sam se najviše “mučio” pišući iz dana u dan. Naime, da bih završio jedan dan pisanja, trošio bih cijelu večer i jutarnje “footinge” kako bih dokučio, evocirao i nekako iz sjećanja prizvao tu gomilu elemenata iz svakog sljedećeg još neispisanog poglavlja povijesti Kazališta. Ustvari, ovo je odlično pitanje jer upravo me taj “cajtnot” proganjao iz dana u dan do samog završetka knjige. A to je period koji se nije mjerio samo u mjesecima. To je valjda bilo najsličnije onome kada vi novinari morate smisliti mnoštvo elemenata za obradu neke “vruće” teme i to odmah. To mi je bio i najveći svakodnevni psihički pritisak i mentalni napor kojim sam prizivao barem one najvažnije događaje iz povijesti benda. Moram priznati kako su se oni meni najzanimljiviji događali još tamo daleko, na samim počecima Prljavog kazališta. I to je tako bilo i trajalo sve do posljednjeg poglavlja knjige. Zato sam i na početku knjige zamolio da ne mjerite piščeve riječi apotekarskom vagom.
Na početku knjige emotivno se prisjećate odrastanja u Dubravi. Zanimljivo je da ste i vi, članovi benda bili podijeljeni između Gornje i Donje Dubrave. Po čemu pamtite odrastanje “na kraju grada”?
A jooj! Ni po čemu dobrome, ha-ha-ha. Naravno da se samo šalim. Bilo je to sjajno vrijeme, prije svega bez interneta i jeftinih aviokarata niskobudžetnih kompanija i sve sile umjetnih inteligencija i njihovih rješenja. Vrijeme kada je cijeli kvart bio fasciniran, na primjer, i samom činjenicom da je netko od “nas” uspio dobaciti do Amerike, pa čak i do Australije. Čini mi se kako smo u to vrijeme svi bili puno sretniji i zadovoljni manjim stvarima i pojavama, a koje nam se danas podrazumijevaju same po sebi. Na stranu sada i sve dobro što je sav taj novi digitalni svijet sa sobom donio, ali u ono doba čak i nasilje nije bilo toliko brutalno kao što je danas. A ja sam nekako sretan što sam živio i dolazim iz tog nekog inferiornog “analognog” doba. Tako i ta Dubrava kao radnički kvart našeg odrastanja, kako stoji i u knjizi, sa sobom nosi pečat djetinjstva i formiranja ličnosti na načine kakvih danas više nema. U tom prašnjavom radničkom miljeu, katkad obojenom mirisom odstajala piva, bili smo prisiljeni ponašati se prema kvartovskim pravilima Dubrave, koja su se nerijetko ogledala i odvijala po zakonu jačeg ili višeg u toj kvartovskoj hijerarhiji. A u Dubravi je bio slučaj da se naš život odvijao prema nepisanim kvartovskim pravilima fer pleja i nekog općeprihvaćenog dostojanstva koje se podrazumijevalo samo po sebi. Nekako se bojim da toga danas gotovo da i nema. Kako bilo da bilo, ta nas je pripadnost samo našem “plemenu” bespovratno životno formirala. Napomenuo bih kako smo bili relativno zatvorena zajednica, koja je upravo po tom fer pleju i nepisanim pravilima našega kvartovskog odrastanja, isto tako cijenila i poštovala ekipe iz drugih gradskih kvartova... uglavnom iz svih, nekih uglađenijih možda baš i ne toliko. A možda je to bilo i zato što su nam oni ponekad znali odvesti i najbolje djevojke.
Kako ste zavoljeli glazbu i odlučili svirati bubnjeve?
U knjizi navodim kako mi je prve bubnjeve, uz puno odricanja, na kredit u Muzičkoj nakladi u Mesničkoj ulici, kupila majka, tako da bez nje od ovog rokerskog puta ne bi bilo ništa. A to je u ono doba bilo pola posla jer ako ste imali instrument, već ste bili predodređeni za poziv iz nekog benda budući da glazbenika s instrumentima tada jednostavno nije ni bilo. A jedva da je postojao i poneki bend. Tako mislim da sam imao izuzetnu sreću kojom nisam ja izabrao svoju profesiju, već je ona odabrala mene i postala mi cjeloživotnim zanimanjem. Tako sam kao četrnaestogodišnjak na nagovor Nine Hrasteka završio u grupi Ciferšlus, svojevrsnom dream teamu, ne samo tadašnje rock scene. A tamo sam zaista zatekao pravi pravcati dream team u sastavu: vokal dugokosi Davorin Bogović, gitare Zoran Cvetković i Marijan Brkić te bas gitara Nino Hrastek. I taj dream team je svirao, kako se moj prijatelj Bogović znao šaliti, razne cover obrade svjetskih hitova. Ali kako kaže Bogović:” Cover smo se još možda i mogli nazivati, ali band jako teško. Pa samo su Brk i Zok već tada svirali maestralno. “
Bend vam se prvo zvao Ciferšlus, a onda ste glasanjem odlučili da se zovete Prljavo kazalište. Zanimljivo je da ste birali između tog imena i imena Zarazne bolesti. Jeste li ikad razmišljali kako bi izgledalo da ste se zvali Zarazne bolesti?
Ha-ha. Postoji anegdota sa sponzorskog pregovora o organizaciji nastupa na Trgu 1989. godine. Tada smo u razgovorima već bili utanačili sve uvjete reklamiranja i organizacije budućeg koncerta na Trgu, a jedna gospođa iz marketinga već na samom završetku sastanka simpatično se dotakla i imena grupe. Onako, uz nelagodu, upitala me: “Pa zašto baš Prljavo kazalište? Zar niste mogli neko ljepše ime?” Odmah sam se nadovezao: “Ma, mogli smo, kako ne. Imali smo mi i drugu soluciju u izboru – Zarazne bolesti.” Svi za stolom su uglas izustili: “Joj odlično je Prljavo kazalište. Nemojte ništa…. “
VEZANI ČLANCI:
Već prvim albumom postali ste poznati, a mnogi ga i danas svrstavaju među najbolja debitantska ostvarenja bivše države. Kako ste se tada nosili s uspjehom?
Ma, nismo to tada doživljavali kao nešto prevažno ili, kako kažete, nekim uspjehom. Čak nismo toga bili ni svjesni. I sada kada poslušam taj album, a jedan mi je od najdražih, zvuči mi kao stampedo divljih konja. Taj umjetnički modus operandi na moju žalost nikada više nismo ponovili. Ali ima tu i jedna olakotna okolnost. Mislim kako je ta svirka bila toliko iskrena i neposredna da je mi jednostavno nismo ni znali ponoviti. Nikada više nismo ponovili zvuk i energiju koji prvi album “Prljavo kazalište” u sebi nosi. A možda je on po svemu toliko iskren i unikatan da je jednostavno neponovljiv. Na taj sam album baš ponosan. Ali u njemu nismo uspjeli ni uživati jer su nas odmah zasuli šund etiketama, prijetnjama robijom zbog rock’n’rolla kao zapadnjačke kulturne anomalije itd. itd. Bila je to, sve u svemu, dosta napeta situacija u kojoj su nam, među ostalim, dodijelili, pa promptno i oduzeli, nagradu Sedam sekretara SKOJ-a... A kao da i danas još čujem neke glasove po kojima bi “to trebalo zabranit’ i pritvorit’ u zatvor”. Uh, kakva su to rokerska vremena bila. Nešto slično, ali puno ozbiljnije i opasnije, doživjet ćemo tek nakon završetka famoznog koncerta na Trgu 1989. godine.
Koliko je za uspjeh zaslužna karizma Davorina Bogovića?
Davorin Bogović je jedan od najvećih junaka priče zvane Prljavo kazalište. Pišući ovu knjigu, nikako se nisam mogao oteti dojmu kako je svatko od nas, mislim pritom uglavnom na mušku populaciju, nekada u životu želio makar i samo nakratko napustiti svoj put i biti... Davorin Bogović. On je, uz još nekoliko časnih iznimaka, jedini čovjek za kojega i osobno mogu ustvrditi da je jedini nepatvoreni i istinski roker. Bogović definitivno živi ono što u supkulturi doživljavamo kao rock’n’roll životni put, nerijetko čak i na vlastitu štetu. Rijetko je tko, čast iznimkama, cijelog svog života imao hrabrosti kao Davorin Bogović biti ono što nazivamo frajerom.
Posebno poglavlje u knjizi zauzelo je i snimanje trećeg albuma “Heroj ulice”. Bogović je nonšalantno rekao da mu je važnije otići na more nego s vama u Švedsku. Kako ste tada reagirali na njegovu nonšalanciju i kako ste se uopće dogovorili snimati bez njega?
Da, to se samo nadovezujemo na prošlo pitanje, to je to. I ne bih to nazvao nonšalancijom, to je taj stil života za koji mi jednostavno ponekad nemamo hrabrosti, ali za pragmatičnost u životnoj jednadžbi kod njega jednostavno nema mjesta. Njemu je tada po cijenu prestanka djelovanja u bendu bilo bitnije, valjda i zbog neke djevojke, otići na Krk i uživati u morskim ljubavima. Na cijenu koju je tom odlukom platio ne treba ponovno trošiti tintu jer je taj trenutak jedno od općih mjesta hrvatske enciklopedije rock’n’rolla. Najgore je, ili najbolje, što nisam siguran da on to ne bi ponovio i dan danas! Istina je da nas je potpuno šokirao svojom odlukom, ali s obzirom na to da su neki članovi grupe tada imali potpisane i financijske ugovore s tadašnjom diskografskom kućom, upravo je ona pod svaku cijenu inzistirala da se davno rezervirani termini snimanja u Švedskoj i realiziraju.
Spomenuli ste i kako je za uspjeh tog albuma bila posebno zaslužna magija Tinija Varge, koji je u svom studiju u Švedskoj radio čuda koja u to vrijeme nisu znali drugi producenti?
Da, to je istina. Nikada poslije, ni u Engleskoj, ni u SAD-u, ni bilo gdje na svijetu, nisam vidio ništa slično. Tini Varga zaista je u našoj priči ispao herojem ulice. I ne samo da bez njega taj album ne bi ni približno zvučao kao što zvuči, već se usuđujem i promišljati kako je pitanje bi li bez njega album “Heroj ulice” bio realiziran. A što reći o njegovoj solo dionici akustične gitare Ovation na pjesmi “Heroj ulice”... A takvih je aranžmanskih momenata na tom albumu nebrojeno mnogo. Nevjerojatno talentirana osoba za koju mi je žao što više nikada nismo surađivali.
Kako ste reagirali kada je Bogović otišao iz benda i zamijenio ga Bodalec? Jeste li se tada pobojali da ga on neće moći zamijeniti?
Apsolutno je nemoguće zamijeniti Bogovića, koji je, pogotovo za albuma “Crno-bijeli svijet”, bio ikona i simbol benda. Dapače, on je u odlučnom trenutku bio i frontmen i glavni akter preobrazbe pojma bend u brend! S druge strane, Bodalec je došao na već postavljenu priču i kao izvanserijski je vokalni solist imao i malo sreće. Ona se ogledala u činjenici da se popeo na daske Prljavog kazališta i na njima zasjao otpjevavši “Ružu hrvatsku” baš na koncertu na Trgu 1989. godine. Ja si nekako utvaram kako je baš u tih osamdesetak minuta preobrazbe Trga Republike u Trg bana Jelačića naša mala manufaktura postala sociološkom kategorijom i zaustavila vrijeme ostavivši neizbrisiv trag u povijesti.
Čini mi se da ste nekako burnije reagirali kada je iz Prljavaca otišao Marijan Brkić? U knjizi pišete da ste mislili kako bi se bend mogao raspasti?
Pa to je nekako i logično. Već sami odlasci Bogovića bili su velika nepoznanica i dokaz o upitnoj budućnost i opstanku Kazališta, i to ne samo u našim redovima već i u redovima našeg menadžmenta i diskografa. A onda se na sve to još nadovezao odlazak Brkića, razočaranog rezultatima netom završene turneje “Ruže hrvatske”. Ne bih sada o njegovim razlozima, već ostavimo znatiželjnima neka rasplet tog slučaja, koji je mene natjerao, kako vi kažete, na burniju reakciju, a u konačnici i u samoinicijativnu organizaciju Trga 1989., pročitaju u posebnom poglavlju knjige.
Kakva su vaša sjećanja na koncert na Trgu? Malo je nedostajalo da ga tadašnja milicija prekine. Čak je njihov šef i zatražio da se povuče osiguranje?
Fascinantno je kako je ponos po završenom koncertu polako, ali sigurno prerastao u “ono naše” ne ponovilo se. Sa samog koncerta ne sjećam se gotovo ničega. Na bini, a i u cijelom gradu, vladala je atmosfera svojevrsnog zavjeta o kolektivnoj generacijskoj uroti nekih 200-300.000 prisutnih duša. Stoga se od stresa i uzbuđenja, kao i straha da se nekome iz tog mora ljudi nešto ne dogodi, jedva nečega sjećam. Osim ludila od koncerta. A svih medijskih i režimskih proganjanja koja su slijedila danima nakon završetka nečega što je bilo daleko više od samog koncerta ne volim se ni prisjećati. Ali sve milicijske i medijske podvale podrobno su opisane u samoj u knjizi.
Jedan od najvećih koncerata imali ste u Kranjčevićevoj, a godinama prije planirali ste i koncert na Dinamovu stadionu. No zanimljivo je da je protiv toga bio Ćiro Blažević.
Naš Ćiro bio je striktno protiv koncerta, ali branitelji su bili naši suorganizatori, s obzirom na to i da se radilo o promociji albuma “Lupi petama”... Čuvši da je povučena načelna suglasnost za ustupanje stadiona, pod hitno su, onako na prvu, željeli zaliti travnjak modrom galicom. Naravno da to nije dolazilo u obzir i da smo se svi brzo pomirili sa sudbinom i krenuli dalje. Time smo na grub način svi zajedno bili otjerani s nama bližeg stadiona, na koji se nikada više nismo vratili. Stoga se u konačnici i dogodila Kranjčevićeva, a ne nama susjedni Maksimir.
Kako ste zadovoljni svojim novim albumom i hoćemo li vas uskoro gledati i uživo?
U knjizi na jednom mjestu kažem kako sam imao karijeru koju obični smrtnik jedva da i smije priželjkivati, ali onda vas život nenadano nekom svojom unutarnjom logikom nerijetko iznenadi. Ponekad i ugodno. Tako da moram priznati da sam prezadovoljan. Rijetko kada čovjek ima sreću da se ti njegovi koncentrični krugovi koji čine život poklope onako kako je to kod albuma “Underground” bio slučaj. Naime, taj album doživljavam kao logičan tematski i glazbeni nastavak puta kakvim je on trebao biti realiziran u povijesti razvoja Prljavog kazališta. Ali s tom razlikom da je on trebao izaći nastavno na album “Heroj ulice”. Ili, još bolje, kao nasljednik “Crno-bijelog svijeta”. To bi, barem po meni, bio neki logičan umjetnički i stilski slijed u razvoju banda. Stoga se nekako smatram i sudbinski privilegiranim što sam dobio još jednu priliku da sa svojim prijateljima Alenom Kraljićem Kraljom i Davorinom Bogovićem odsviram upravo ovakav bazični rock album koji, bez obzira i na sjajne kritike relevantnih glazbenih kritičara, prije svega oslikava upravo onakav glazbeni odraz koji i osobno preferiram. I da naravno na kraju, ali ne i manje bitno, upravo s prekaljenim kamaradima Davorinom, Kraljom, Denijem i Adamom uvježbavamo zadnje koncertne detalje, a na binama se vidimo u proljeće.
VIDEO: Severina komentirala molitelje u njenom rodnom gradu: 'Ovo je Split u 3 P.M.'
