Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Showbiz Zvijezde

Tarik Filipović nakon povratka u Hrvatsku: 'Ne razmišljam o odlasku, silno mi je nedostajala obitelj'

Tarik Filipović odvažio se na novi "sportski" izazov koji bi mogao vidjeti cijeli svijet. Nakon nogometne ikone Tarik je u španjolskom filmu "42 sekunde" utjelovio lik jednog od naših najboljih vaterpolskih trenera Dragana Matutinovića, a u velikom intervjuu progovorio je i o bivšim predsjednicima.
11. prosinca 2021. u 14:30 62856 prikaza
Foto: Goran Stanzl/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/25

Gotovo pet godina nakon što je oživio svoj autorski projekt te u dirljivoj i duhovitoj monodrami "Ćiro" utjelovio Miroslava Ćiru Blaževića i oduševio publiku ne samo u Hrvatskoj nego i u Kanadi, Americi, Australiji i diljem Europe, Tarik Filipović odvažio se na novi "sportski" izazov koji bi mogao vidjeti cijeli svijet. Nakon nogometne ikone Tarik je u španjolskom filmu "42 sekunde" utjelovio lik jednog od naših najboljih vaterpolskih trenera Dragana Matutinovića, kojeg zbog povijesnog finala sa španjolskom reprezentacijom na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine i danas u Španjolskoj smatraju božanstvom.

Uloga "surovog" Matutinovića, kako ga pojedini mediji i danas opisuju zbog grubih priprema uoči OI, jedna je od tri glavne uloge u filmu u kojem, među ostalima, igraju i dvije velike španjolske glumačke zvijezde – Jamie Lorente i Alvaro Cervantes. Film je sniman u Barceloni i Andori, a po povratku u Zagreb Tarik nam je u velikom intervjuu otkrio kako je svladao jezik koji do tada nije govorio, koliko mu je teško pala razdvojenost od obitelji, tko ga je od poznatih Hrvata iznenadio gostoprimstvom u Barceloni, ali i što si priželjkuje za jubilarni 50. rođendan, koji će proslaviti u ožujku iduće godine.

Nedavno ste u Španjolskoj završili snimanje filma "42 sekunde", u kojem tumačite lik legendarnog vaterpolskog trenera i bivšeg izbornika španjolske reprezentacije Dragana Matutinovića. Kako je uopće došlo do te uloge?
Uloga se dogodila zahvaljujući mojoj agentici Anili Gajević, koja je poslala produkciji nekoliko castinga nas glumaca, a oni su se na kraju "zakačili" za mene. Zanimalo ih je koliko se dobro služim španjolskim jezikom, odmah sam im rekao da se ne služim uopće, ali da sam sluhist i da bih mogao odgovoriti zadatku. Imali smo jako malo vremena da to sve svladam i bila je velika dilema može li se to izvesti ili ne. Odlučili smo se baciti na glavu i uspjeli smo. Uzeo sam velik zalogaj, ali mislim da sam ga uspio uspješno sažvakati i progutati.

Zahvaljujući velikom uspjehu i prvoj olimpijskoj medalji koju je španjolska reprezentacija osvojila pod njegovim vodstvom, Matutinović u Španjolskoj i dalje ima status božanstva. Je li vam to stavljalo dodatan teret na leđa?
Da, istina, Matutinovića i danas pamte u Španjolskoj kao trenera koji je organizirao malo surovije pripreme. Mnogi ga pamte u lijepom svjetlu, a neki ga u medijima predstavljaju kao krvnika španjolskog vaterpola, odnosno čovjeka koji je bio surov, što Dragan apsolutno negira i tvrdi da nije radio ništa što se nije radilo na treninzima kod nas. Bilo je dosta teško jer sam igrao našeg čovjeka i htio sam da on bude predstavljen kako treba. Nije mi bilo svejedno... Matutinović je u samom scenariju predstavljen kao vojnik i čovjek kod kojeg nije bilo prostora za neke emocije, koje kod mene dolaze same po sebi. Čak sam ih pokušao ubaciti u neke scene, međutim redatelj je inzistirao samo na toj njegovoj strogoj crti. Nakon izgubljenog finala ja sam išao zagrliti jednog igrača, no redatelj mi je rekao da ne i da ga mogu samo dotaknuti po glavi. Meni je samo žao što nisam mogao predstaviti i taj njegov dalmatinski šarm. Međutim, uvijek kažem da, kada igraš živuću osobu, treba ući u njezinu dušu. To nema veze ni s kakvom imitacijom, to je stvar psihologije, kože, duše i mislim da sam uspio u onome što su redatelji tražili od mene.

 | Autor : Privatna arhiva Foto: Privatna arhiva Kako ste se pripremali za ulogu? Jeste li razgovarali s gospodinom Matutinovićem? Kako je naš proslavljeni trener reagirao kad je saznao da ćete njegov lik u filmu odigrati upravo vi?
S Matutinovićem sam bio svaki dan u kontaktu. Čuli smo se putem videopoziva i često sam ga uključivao i tijekom snimanja kada je to bilo moguće. Bio je jako zadovoljan kad je saznao da ga ja igram. Nadam se da će to reći i nakon što pogleda film. Zanimale su me neke sitnice, pitao sam ga primjerice što je najčešće govorio dečkima dok je stajao uz bazen, ali i je li istina da je znao psovati suce, na što je odgovorio potvrdno i dao mi arsenal psovki (smijeh). Tako da sam u film ubacio i ponešto našeg jezika, što je redatelju bilo zanimljivo. Ono što je još zanimljivije jest to da je Talijane u tom finalu 1992. godine vodio Ratko Rudić, no oni su ga u scenariju zamijenili srbijanskim trenerom drugoga imena kako bi dodatno pojačali tenzije ratnih godina. U filmu se spominje i početak rata u Hrvatskoj. Matutinović tako u jednom trenutku na novinskoj konferenciji govori: "Ne mogu biti potpuno sretan dok moj narod dolje pati i gine, ali ako osvojim zlato, to će biti za sve moje ljude". Razgovarao sam s legendarnim Pedrom i Manelom, koji su te godine bili nositelji igre španjolske reprezentacije, i oni su mi sami priznali da su neki igrači pripreme uoči finala teško podnijeli te da zbog svega i danas imaju traume od Matutinovića. Na kraju su ostali oni najjači i sve je rezultiralo finalnim okršajem na Olimpijskim igrama protiv Talijana, gdje su ih 42 sekunde dijelile od zlata. Shvatio sam tu njegovu karakternu crtu i mislim da nismo nigdje proklizali te da je Dragan predstavljen kao čvrst i strog, ali apsolutno nije negativac i krvnik, kako ga neki mediji u Španjolskoj pokušavaju predstaviti. Bilo je jako zanimljivo, nadam se da ćemo svi nakon filma biti zadovoljni.

Zanimljivo, ovo vam je prva uloga na španjolskom jeziku, koji prije niste govorili. Koliko je bilo zahtjevno svladati jezik i naučiti tekst? Tko vam je u tome najviše pomogao?
Nisam mislio da ću igrati ulogu na španjolskom jeziku, ali kad se ukazala ova prilika, nisam je htio propustiti. Španjolski je dosta pjevan jezik, gledali smo dosta filmova i serija na španjolskom i oduvijek mi je bio jako zanimljiv. Upravo zato odlučio sam se "baciti na glavu". Prijateljica Marijana Golemac spojila me s profesoricom španjolskog i ruskog jezika Sandrom Bošnjak, koja je cijelo vrijeme bila uz mene u Španjolskoj i prevodila jer su oni dosta slabi s engleskim jezikom. S njom sam satima "drilao" jezik. Budio sam se noćima izgubljen u prijevodu. Htio sam naučiti svaku riječ, svaku misao, tako da mogu glumački odigrati suvereno kao što bih to odigrao na svojem jeziku.

Već dvije godine živimo u poprilično neizvjesnim vremenima. Kako je izgledalo snimanje filma s obzirom na ova pandemijska vremena? Jesu li u Španjolskoj na snazi rigoroznije mjere nego kod nas?
Cijelo vrijeme nad glavama nam je lebdjela ta neka neizvjesnost i bojali smo se da netko ne bude pozitivan kako ne bismo morali odgoditi snimanje. Često su nas testirali bez obzira na to što imamo COVID potvrde i što smo dva puta cijepljeni. Kod njih je procijepljenost jako velika. Pročitao sam negdje podatak da je u cijeloj Kataloniji u mjesec dana bilo pozitivnih slučajeva kao kod nas u jednom danu. Kako? Ne znam zaista. Ne rade ništa posebno ni drukčije. Mislim da je stvar u malo većoj disciplini. Primjerice, bio sam na utakmici Barcelone na kojoj je bilo 85 tisuća ljudi. U jednom trenutku maska mi je malo pala s nosa i redar koji je bio udaljen 50 metara odmah je došao do mene i upozorio me da stavim masku preko nosa, i to na otvorenom. Mjere nisu rigoroznije i srećom nitko od nas nije bio pozitivan, sreća nas je pomazila pa je sve prošlo kako treba.

 | Autor : Privatna arhiva Foto: Privatna arhiva

Ovo vam je bila prva suradnja s mladim španjolskim redateljima Alexom Murrullom i Danijem de la Ordenom. Kako je bilo surađivati s njima? Riječ je o mladoj filmskoj ekipi koja iza sebe ima uspješne projekte...
Oba su redatelja uistinu divna. Dani de la Orden velika je zvijezda u Španjolskoj, mislim da je Alexu to prvi dugometražni film u Španjolskoj, ali apsolutno smo se jako dobro razumjeli bez prevelikih riječi. Imali smo sjajnu suradnju. Kad igraš s dobrom ekipom, sve je puno lakše. Danijev je opus puno veći i on u Španjolskoj kotira fenomenalno, ali mislim da je Alex mlađahni mudrac i da ga nakon ovoga čeka velika redateljska karijera.

Koje su najveće razlike između hrvatske i španjolske televizijske produkcije? U posljednje vrijeme njihova je produkcija iznjedrila velik broj hit-filmova i serija. Što bismo mi mogli "naučiti" od Španjolaca?
Moram reći da je sve to tu negdje. Snimao sam hrvatske, američke, njemačke i regionalne produkcije i nema tu prevelikih razlika. Ja kao glumac radim razliku jedino na temelju brige o glumcu i hrane. Ipak mi je draža naša hrana na snimanju, ali profesionalizam je uvijek na visokom nivou kako kod Španjolaca tako i kod nas, iako moram priznati da su me iznenadili svojom ležernošću jer sam bio uvjeren da smo mi najležerniji narod (smijeh).

Zbog snimanja više od mjesec i pol proveli ste u inozemstvu, snimali ste u Barceloni i Andori. Što vas se posebno dojmilo tamo?
To je najdulji period koji sam bio odvojen od obitelji, ali sreća je da sam bio u Barceloni, koja je uistinu predivna. Bio sam u njoj već i prije, ali ovaj put osjećao sam se kao da doista živim tamo. To je grad u kojem bi se moglo živjeti bez stresa, nudi lagodan i lijep život. Andora je također prekrasna, jedan Monte Carlo na skijalištu, jedna mala državica o kojoj su mi govorili, ali nisam bio nikada prije u njoj. Žao mi je što sam "fulao" vrijeme jer šoping u Andori više nije kao što je nekada bio (smijeh). Ali zato sam se nagledao nevjerojatnih prizora dok smo snimali na visini od 3000 metara nadmorske visine. Tijelu nije bilo lako izdržati, ali prizori su bili čudesni.

 | Autor : Privatna arhiva Foto: Privatna arhiva Otvara li ovaj projekt nove inozemne angažmane? Biste li zbog inozemne karijere mogli napustiti Hrvatsku, u kojoj ste ipak izgradili respektabilnu i glumačku i voditeljsku karijeru?
Ne razmišljam još o tome, idem dan po dan i projekt po projekt. Najviše sam vezan za Hrvatsku i za regiju, a sve ovog tipa što bude zanimljivo u inozemstvu apsolutno ću prihvatiti, ali ne radim neke velike planove. Svi prioriteti vezani su za Zagreb i Hrvatsku. U 49. godini apsolutno ne razmišljam o odlasku iz Hrvatske. Zagreb je grad u kojem želimo živjeti i ostarjeti, u kombinaciji s Istrom i mojom rodnom BiH. Kad sam bio mlađi, da se nešto tako otvorilo, vjerojatno da, ali u ovim godinama apsolutno ne razmišljam o tome. Eventualno odraditi neki projekt pa se vratiti...

Suprug ste i otac. Kako ste podnosili razdvojenost od obitelji?
Jako mi je teško pala razdvojenost od obitelji jer nikada nismo ovoliko dugo bili razdvojeni. U pomoć nam je pritekla punica, koja je bila s obitelji pa smo to nekako prebrodili. Već me počela boljeti ta razdvojenost: odeš i u restoran i u grad, na utakmicu, izložbu, ali pred kraj snimanja više te ništa ne veseli. Nekih deset dana je maksimum koji mogu podnijeti bez boli. Ovako sam se osjećao kao da sam bio u vojsci, a supruga je obećala da će me čekati (smijeh). Sreća da nisam pomorac.

Pauze od snimanja maksimalno ste iskoristili. Često ste se družili i s Lukom Perošem, kojeg ste pohvalili da je izuzetan domaćin. Koliko vam je značila podrška "našeg" čovjeka tamo?
Kamo god da ode, čovjek voli imati nekog svog. S Lukom nisam bio veliki prijatelj dok je živio u Hrvatskoj. Znali smo se i mislio sam da ćemo, ako ulovi vremena, popiti koje piće, ali on se postavio kao pravi prijatelj. Ponudio je i ljudsku i profesionalnu pomoć. Bio mi je stvarno podrška, dao mi je divnih savjeta, ipak dugo živi u Španjolskoj i radi s njihovim produkcijama. Baš smo proveli divno vrijeme zajedno. Imam još nekoliko prijatelja koji su u Barceloni i s kojima se nisam dugo vidio. Sve sam ih uspio obići i moram priznati da su mi baš nahranili dušu.

Konačno je objavljena i finalna sezona popularne serije "La casa de papel", u kojoj Peroš glumi. Svojedobno ste izjavili da se jako veselite finalu serije. Jeste li i vi u pandemiji postali ovisni o streaming servisima? Što najradije gledate?
Supruga i ja u pandemiji smo se nagledali filmova i serija kao nikada u životu. Volimo se zakačiti za tako neke stvari zajedno pa znam biti i ljubomoran kad ona gleda neku seriju bez mene. To su nam postali neki rituali. Na seriju "La casa de papel" navukli smo se baš "junački". Najradije gledamo kriminalističke i dramske serije, rijetko komedije. Imamo sličan ukus pa nam se lako usuglasiti, naravno, gledamo ono što supruga želi (smijeh). A što se tiče serija, iako ih jako volim, žao mi je da u posljednje vrijeme kina, koja su moja velika ljubav, više nisu ispunjena kao prije. Upravo zato, kad vidim da neki filmovi iz regije postižu veliku gledanost u kinu, to me ispunjava srećom i zadovoljstvom.

Već ste godinama zaštitno lice kviza "Tko želi biti milijunaš?" U čemu leži tajna njegove popularnosti? Jeste li ikada osjetili "zasićenje" tim formatom?
"Milijunaš" mi se dogodio neočekivano i postao jedna moja paralelna karijera i velika ljubav. Nakon tri, četiri kviza koja su bila u pauzi dok nije bilo "Milijunaša", vratio sam se doma, "u svoj stolac". Milijunaš je bio popularan u cijelom svijetu, a smatram da je njegova tajna u jednostavnosti i genijalnosti, ali svakako mislim da je voditelj taj koji daje razliku i štih. Osjetio sam veliko priznanje kada je naš "Milijunaš" ocijenjen kao jedan od tri najbolja u svijetu, žao mi je samo što se svi voditelji nikada nisu uspjeli okupiti, što je bilo u planu, i što dodjela nikada nije održana. Što se tiče zasićenja, ne osjećam ga, a kad ga osjetim ili kad osjetim da me se publika zasitila, sam ću se povući. Za sad ta ljubav još traje i zahvalan sam HRT-u na svemu, ali mislim da sam i ja uzvratio na kreativan i umjetnički način te opravdao ukazano mi povjerenje.

 | Autor : Goran Stanzl/PIXSELL Foto: Goran Stanzl/PIXSELL Iza vas su brojne televizijske, filmske, ali i kazališne uloge. Od 1996. godine član ste ansambla satiričkog kazališta Kerempuh, u kojem trenutačno igrate u predstavi "PREDSJEDNICI&CA", koju ste napisali s kolegom Borisom Svrtanom. Jeste li se ikada našli u situaciji da je vaš humor zasmetao nekome od političkih moćnika?
Kerempuh je moj drugi dom. U nekim stvarima stvarno sam kao vjeran pas. Volim promjene, ali opet u nekim stvarima apsolutno ih ne volim. U nekim stvarima volim ostati, ono što kažu, jedan klub, jedan grad, jedna ljubav, jedno kazalište... "PREDSJEDNICI&CA" je moja četvrta autorska predstava i prva da sam režirao kolegama. Unatoč pandemiji mislim da smo napravili hit koji će se još dugo igrati i kojem vrijeme neće nauditi. Mislim da smo napravili sjajan posao i da ljudima dajemo neku radost u ovim ne baš divnim vremenima. Predstava ide sjajno, stvarno uživamo u tome. Boris Svrtan je kao koautor uskočio i dotjerali smo taj tekst da bude skroz po našem guštu. Glumci u predstavi su sjajni, od Ornele Vištice kao Kolinde Grabar-Kitarović, Kečkeša kao Mesića, Siniše Miletića kao Ive Josipovića, Svrtana sam odmah vidio kao Tita, a ja sam Tuđmana već prije igrao u Svrtanovoj "Spiki 2", pa je bilo logično da tu ulogu ja odigram. Znalo se dogoditi da je humor znao zasmetati nekima, ali najviše mi je drago što smo u predstavi uspjeli pomiriti naizgled nepomirljive karaktere, jer je moja misao vodilja bila ideja jedinstva. Žao mi je što je se predsjednik Mesić malo uvrijedio na premijeri jer se u predstavi jako puno pije, ali to je moja fikcija. Žao mi je što to ljudi nekada shvate osobno. Gospođa Grabar-Kitarović i gospodin Mesić bili su na premijeri, gospodin Josipović predstavu još nije gledao. Mislim da je veličina čovjeka u tome da ako netko igra tebe u nekom cabaretu ili političkoj satiri, što je očekivano i normalno u svim civiliziranim zemljama, da dođeš na tu predstavu, kao što su ranije dolazili i Tuđman, Račan, Savka, Ante Prkačin... Svidjelo se to njima ili ne, pružili su ruku glumcima i mislim da to tako treba svatko napraviti.

Imate li u planu neke nove predstave? Kakvo je stanje u kazalištu trenutačno?
Već ove subote 11. prosinca imamo premijeru predstave "Da sam ptica" u produkciji Fiji grupe, autorski projekt koji sam radio u suradnji s Nikolinom Bogdanović i Darijom Lorenci Flatz, dok je režija u rukama mlade i talentirane Arije Rizvić. Priča je to o jednom sarajevskom paru koji sa svojom kćeri devedesetih godina odlazi iz opkoljenog Sarajeva i posveta svim ljudima koji su imali krhotine života zbog ratnih događanja. Predstavu smo već igrali pretpremijerno u Umagu, Rijeci, Zagrebu, Osijeku i reakcije su bile fenomenalne, tako da se tome jako veselim. Nakon toga u planu mi je završiti svoju drugu monodramu "Doktor za one stvari", koju očekujem oko svog rođendana. Želim obraditi temu seksa koji mnogi jeftino prodaju... Bit će provokativno, lascivno i "rubno", ali, vjerujem, svima prihvatljivo.

U ožujku ćete proslaviti jubilarni 50. rođendan. Ispunjeni ste privatno, ali i poslovno. Postoji li nešto što si još priželjkujete, a da to niste uspjeli ostvariti do sada?
Čudno je kad po načinu života ostaneš kao da ti je 24, a pedeseta kuca na vrata. Svoje godine nosim s ponosom i veseljem. Svi starimo i smatram da treba voljeti svoje bore, svoje sijede i nikada ne predstavljati ni sebi ni drugima to kao teret i kao nešto strašno. Treba biti kao Sean Connery. Živjeti i otići kao on... Ispunjen sam privatno i poslovno, nikad nemam želja, osim dobrog zdravlja. Htio sam jednu djevojčicu, ali to nam se, nažalost, nije dogodilo, nadam se da će biti jednog dana unuka i unučica. Svima želim najprije zdravlje, kako najbližima tako i braći i sestrama diljem majčice Zemlje, a kad je tu zdravlje, ispunjenost i sreća, ne treba ti ništa drugo, jer su onda sve stvari dohvatljive i ostvarive. Osjećam se kao da sam na nekom početku, kao da me tek najljepše stvari (pa i poslovno) tek očekuju.

VIDEO Gledatelji napali Maju Šuput: 'Ovo je van svake pameti' 

zimska idila Marija Husar Rimac pohvalila se rijetkom fotografijom starijeg sina, ali i novom frizurom bivša predsjednica Kolinda se javila iz Dubaija, pratitelji ne prestaju komentirati njezin izgled: 'Izgledaš sve bolje' u Zagrebu Franka Batelić otkrila dio unutrašnjosti luksuzne vile vrijedne 15 mil. kuna u kojoj živi s Ćorlukom

 

 

NIJE IMAO DRUGU
Obnavljao krovište svinjca pa izvjesio krivu zastavu. Odmah mu došla policija
Argeta
Zero Food Waste
Svaki dan sam naviknut bacati ostatke kruha. Evo zašto sam to odlučio promijeniti