Dugogodišnji HRT-ov novinar i urednik, koji je prošle godine bio na poziciji vršitelja dužnosti glavnog ravnatelja HRT-a, vratio se u treći Dnevnik. Otkrio nam je tko mu je bio najveći mnetor u poslu, kakav mu je odnos prema bračnoj zajednici te s kojim se roditeljskim izazovima suočava.
Potkraj lipnja vratili ste se na mjesto novinara, urednika i voditelja trećeg Dnevnika HRT-a. Više od 20 godina ste na HRT-u, što biste rekli o svojoj dosadašnjoj karijeri na javnoj televiziji?
Moji počeci sežu još u 1996. godinu, kad se na HRT moglo doći jedino putem natječaja, odnosno audicije koja je uključivala različite provjere znanja i trajala je dva dana. Pisala su se dva testa opće kulture, sastavljala se vijest, snimao se kratak nastup u televizijskom studiju. Nas nekoliko koji smo prošli tako opsežnu i zahtjevnu provjeru znanja i dobili priliku za početak honorarnoga angažmana taj smo status mogli zadržati samo predanim radom u redakciji “Zagrebačke panorame”. Od tada do danas zaista sam prošao sve faze rada u više programa, pa i prijelaz HRT-a 2001. godine iz državne u javnu televiziju. Mogu samo reći da mi je drago što smo među javnim medijskim servisima zadržali vodeći položaj u cijeloj jugoistočnoj Europi, da je HRT k tomu 2016. godine bio i najgledanija nacionalna televizija u Hrvatskoj te uvjerljivo najgledaniji javni servis u državama u okružju. Uz gledanost zadržana je i profesionalnost i vjerodostojnost, unatoč brojnim političkim i stručnim izazovima. Moj je kvadratić u tome crveno-bijelom mozaiku u prošlih dvadeset godina malen, ali ipak prepoznat i sukladno tomu ocijenjen, primjerice, nagradom za istraživačko novinarstvo, a u konačnici i ponudom da budem na mjestu vršitelja dužnosti glavnog ravnatelja HRT-a.
Kulminacija vašeg zaista bogatoga novinarsko-uredničkog rada dogodila se prošle godine, kad ste postali vršitelj dužnosti glavnoga ravnatelja HRT-a. S kojim ste se izazovima tada susreli?
Morao sam odlučiti hoću li se baviti osobnom promocijom, putovanjima i lobiranjem ili ću se izložiti i početi rješavati zatečene probleme. Odlučio sam se za ovo drugo. Otvorio sam vrata ureda svima i počeo rješavati probleme – od nelikvidnosti koja je prijetila urušavanju programa i ukidanja nepotrebnih troškova do otvorenog dijaloga sa sindikatima te financijskog stabiliziranja kuće, čime su stvoreni temelji da HRT 2016. godinu završi s dobiti od čak 30 milijuna kuna. Ponovno smo oživjeli nekoliko ugašenih dopisništava, povećali proizvodnju domaćega programa, posebno sportskih sadržaja, vratili utakmice hrvatske nogometne reprezentacije na HRT, otvorili putem mrežnog portala Dani ponosa bogatu HRT-ovu arhivu iz vremena Domovinskoga rata, pokrenuli aplikaciju HRT METEO, koja je danas pravi hit na pametnim telefonima. Izazovi su bili svakodnevni, ali možda je ipak najveći među njima bilo praćenje prošlogodišnjih izvanrednih parlamentarnih izbora. Iscrpljujuća kampanja odrađena je bez mrlje, odnosno bez ijednoga utemeljenog prigovora.
Što biste izdvojili kao najveći karijerni izazov?
To je bio trenutak u kojem se trebalo oduprijeti političkomu pritisku stranaka koje su smatrale da se na HRT-u prije početka službene kampanje ne smije organizirati sučeljavanje Milanovića i Plenkovića. Da smo popustili, sučeljavanje bi bilo održano, ali na nekoj konkurentskoj nacionalnoj komercijalnoj televiziji, a svi mi na HRT-u bili bismo u javnosti proglašeni nesposobnima. No usred ljeta uspjeli smo, i to nakon 13 godina, sučeliti političke vođe HDZ-a i SDP-a te dobiti za to čestitke javnosti, ali i kolega iz konkurentskih kuća. Ljudi su s plaža išli kućama, u kafiće i restorane ili na mrežne portale pratiti HRT-ov “TV dvoboj”, emisiju koja je, ne samo toga dana nego toga kolovoškoga tjedna, bila uvjerljivo najgledaniji sadržaj na svim televizijama.
Kako vidite HRT kao javnu televiziju u budućnosti?
Kad odete u kino pogledati film s obitelji i to platite najmanje dvjestotinjak kuna, dobijete zabavu koja traje najviše tri sata. HRT mjesečno za 80 kuna nudi mnogo više filmova, serija, koncerata, općenito zabave, informacija i javnih sadržaja i ima najbolji potencijal od svih medija. K tomu, poznato je da HRT-u ne ide svih 80 kuna od pristojbe, nego svega tridesetak kuna. Ostatak iznosa mjesečne pristojbe otpada na izdvajanja za odašiljače i veze, kreativnu industriju, poreze te, primjerice, za Fond za pluralizam medija iz kojeg se financiraju i komercijalni mediji. Malo ljudi danas zna da plaćajući mjesečnu pristojbu HRT-u zapravo financira i komercijalne medije. Nadalje, ugovor HRT-a s Vladom, koji je nedavno potpisan za razdoblje od sljedećih pet godina, jamstvo je da će se uloga javnoga medijskog servisa sačuvati, a to znači da će za sve skupine u društvu biti još više medijskoga prostora, ali i programskih sadržaja. HRT je danas tvornica vijesti, što se vidi po citiranosti i njegovu utjecaju. Međutim, nema opuštanja. Internet preuzima primat i vjerujem da će vodstvo kuće znati uspostaviti ravnotežu između daljnjega razvoja novih medija, očekivanja mlađe publike, oglašivača te javnog interesa. Mene raduje svaki tehnološki iskorak, a on najčešće dolazi s mladim talentiranim ljudima kojima motiv nije samo plaćeni posao nego rad na HRT-u kao i dalje najvećoj i najutjecajnijoj medijskoj marki na ovim prostorima.
Konkurencija u domaćem informativnom programu dosta je jaka. Što radite kako bi HRT-ov program bio među najgledanijima?
To je programsko pitanje i u njega ne mogu ulaziti, ali ponavljam da je potpuno pogrešno HRT promatrati i ocjenjivati imajući u vidu isključivo informativni program. Iako, i kad je o njemu riječ, postoji sjajna reakcija javnosti. Posljednjih tjedana primamo sjajne povratne informacije gledatelja koje se odnose na mlade voditelje podnevnoga Dnevnika Ivana Doriana Molnara, Dajanu Šošić, Igora Dunaja i Tomislavu Gudelj. Za njih ste se i vi zainteresirali i nedavno ih predstavili čitateljima Ekrana. Četvrti program HTV-a stalno bilježi porast gledanosti; tu su legendarni “Plodovi zemlje” i “More”, a i čitatelji Večernjeg lista ove su godine, primjerice, Večernjakovom ružom nagradili našu sjajnu Zrinku Grancarić i “Temu dana” kao format koji je počeo s emitiranjem još u mojemu mandatu. Danas se, kao urednik trećeg Dnevnika, koji ima zadani koncept, trudim u samo 15 minuta sažeti najvažnije vijesti dana, neke posebno naglasiti i emisiju završiti s ležernijim događajem ili temom.
Predajete na jednome privatnom fakultetu komunikologiju i medije. Koje znanje pokušavate prenijeti budućim medijskim profesionalcima?
“Već kod analize posljednjih američkih izbora vidjelo se da je rak-rana današnjih medija medijska manipulacija, odnosno plasiranje lažnih vijesti koje zahvaljujući opremi teksta i dostupnosti interneta u nekoliko sati postaju posvuda dostupne i dominantne. Kad je o tome riječ, Hrvatska ni po čemu nije iznimka. K tomu, i osobno sam na meti medijskih manipulacija jer se serijom nepotpisanih tekstova još uvijek nabacuje blato na mene i moju obitelj, kao i na neke druge javne osobe. Mogu stoga i iz osobne perspektive analizirati takve tekstove, pa i one koji su nastali u sobama tzv. neimenovanih izvora, i prenijeti to studentima.
Koje savjete najčešće dajete studentima koji imaju želju baviti se poslom kojim se vi bavite?
Da u taj posao ne ulaze iz osobnih interesa, nego samo ako im je cilj opće dobro. Tu nema ni slave, ni velike zarade kao na Zapadu. No ima posla jer se zahvaljujući medijima može senzibilizirati javnost i stvoriti dovoljno jak pritisak na politiku da riješi neke probleme i ispravi neke nepravde. Mediji stvaraju dojam o nečemu, često nisu stvaran prikaz života, ali su jako utjecajni.
A koje su trenutačno vaše profesionalne želje?
Trenutačno su one povezane s radom u Informativnome medijskom servisu HRT-a. Ni jednoga trenutka nisam bio bez posla jer volim raditi. Svjestan sam svih svojih potencijala, no nisam osoba koja će se koristiti kontaktima, utjecajem i pod svaku cijenu dolaziti do novih projekata. Više volim kad nadređeni sami zaključe što od mene žele i očekuju te što je programski interes, a ja sam uvijek spreman na raspolaganje staviti znanje i iskustvo koje sam dosad stekao.
Pamtim vas još iz studentskih dana kao iznimno ambicioznoga kolegu. Kako vi pamtite svoje početke?
Od šesnaeste godine radim više poslova, pa sam možda iskakao u odnosu na druge u toj otvorenoj borbi za opstanak jer sam se mogao nametati jedino znanjem, talentom i upornošću. Međutim, bez iskrene pomoći dobrih ljudi otvorena srca ne bi bilo ni mojih uspjeha.
Tko vam je na samome početku bio mentor i od koga ste učili o novinarskome poslu?
O tom sam poslu učio u “Zagrebačkoj panorami” punih sedam godina, a poslije sam prošao kroz gotovo sve novinarske rukopise HRT-a. Jednom sam pokušao nabrojiti sve urednike i šefove s kojima sam surađivao, mislim da ih je bilo više od sedamdeset. No, evo, istaknut ću mogućnost suradnje s Goranom Milićem u tadašnjoj emisiji “Brisani prostor”, što smatram posebnim privilegijem, i terenske reportaže za vrlo uspješnu emisiju “Boje turizma”.
Vaša kći Laura ima devet godina, no prve njezine godine obilježene su zdravstvenim problemima. Kako ste se nosili sa spoznajom da vaša djevojčica mora na operaciju srca i što vam je pomoglo da dobijete tu bitku?
Najgori je osjećaj nemoći onaj kad ne možete pomoći vlastitom djetetu. No kad nekoliko koraka od vas stoje roditelji koji su se morali oprostiti od svojih malenih anđela, onda shvatite koliko ste blagoslovljeni. I nastavite dalje, čvršće hodajući po zemlji sa spoznajom da je sve prolazno. Obitelji se u takvim trenucima ili raspadnu ili dodatno povežu. Mi smo iz svega izišli još čvršće povezani i zahvalni Bogu za novu priliku.
Kako biste se opisali kao otac, roditelj? Vrlo brzo suočit ćete se i s tinejdžerskim mušicama, jeste spremni na te roditeljske izazove?
Laura i ja zasad imamo vrlo otvorenu komunikaciju i nadam se da će tako i ostati. Djevojčice ranije sazrijevaju i veoma su znatiželjne, a Laura nije iznimka. Jako je emotivna, pa često već sad razgovaramo o nepravdama i nabijanju kompleksa manje vrijednosti. Vrlo otvoreno traži savjete, a kad nešto posebno želi, vrti me oko maloga prsta, možda čak i malo previše. Ali u tome i jest čar odnosa očeva i kćeri.
U dugogodišnjem ste braku sa suprugom Andrijanom. Kako biste objasnili zašto neki brakovi opstaju, a neki ne?
Iza nas je tek trinaest godina braka i kad je riječ o iskustvu, bio bih loš bračni savjetnik. Kao novinar vidim da su danas mnogi mladi parovi prekomotni, nespremni na žrtvu, odricanje, toleranciju, spremni samo na neprekidnu zabavu i virtualni život po društvenim mrežama, čija se uspješnost mjeri količinom reakcija. Meni je to isprazno življenje, čak bih rekao životarenje. Odgojen sam tradicionalno, pa njegujem i zagovaram tradicionalne vrijednosti i takav način života. Za nekoga sam konzerva i nisam in, ali to je moj izbor.
Što je najvažnije za mir u duši? Na koji način pronalazite svoj mir?
Za mir u duši važna je čistoća duše i životni sklad. Kao vjernik oboje pronalazim u molitvi i nedjeljnoj svetoj misi. Sad imam manje kriznih i stresnih situacija, iako se i dalje brzo živi, pa češće imam vremena za sebe, a onda i za odlazak na trčanje na savski nasip ili u teretanu.
PR za stranačkog novinara, promovirate političku podobnost, jer dotični nema novinarske kvalitete