U povodu svoje okrugle obljetnice Arsen Dedić svojedobno je izjavio da slavi “50 godina života i 70 godina rada”. Među one najvrednije, a najtalentiranije, koji su uspjeli ugurati dvostruko više marljivog rada u životni vijek, svakako se može ubrojiti Willie Nelson.
S 86 godina života Nelson je upravo objavio svoj 69. studijski album “Ride Me Back Home”. U tim godinama bio bi savršen kandidat za mirovinu u Hrvatskoj. Gdje je to Nelsonov dom i kamo se to treba vratiti, vjerojatno ne zna ni on sam, jer samo u proteklih desetak godina objavio je barem deset albuma. Budući da na svom ranču ima oko 80 spašenih starih konja, o čemu govori naslovna pjesma, možda se tu krije metafora o dobu kad te nitko više ne treba. “Ride Me Back Home” Nelsonov je završni dio trilogije o prolaznosti vremena i starenju, započet pred dvije godine albumom “God’s Problem Child” i lanjskim “Last Man Standing”.
No ovdje nije stvar u igri brojeva, već u inspiraciji kojom Nelson nastavlja snimati odličnu glazbu. “Ride Me Back Home” stiže samo nekoliko mjeseci nakon albumske posvete Franku Sinatri “My Way”, različitoj od one Boba Dylana prije nekoliko godina. Gotovo 60 godina nakon što je napisao klasik “Crazy”, da ne spominjemo “Always On My Mind” i ostale, posljednjih godina Nelson je nakon duljeg vremena opet počeo pisati nove pjesme. No i on i Dylan ostaju primjeri gigantskih autora čije su pjesme obrađivali mnogi, ali i oni sami često su na terenu čitanja tuđih pjesama i znaju ih posvojiti kao da su njihove.
Pokazuju to i dvije teme legendarnog Guya Clarkea za koje se Nelson odlučio ovom prilikom, “Immigrant Eyes” i “My Favourite Picture of You”. Ovo o imigrantima nije slučajno odabrano, jer se i sam često osjećao poput nekoga “s druge strane”, kao izbjeglica, pa ima i legitimno pravo vratiti tu temu u ovo doba useljeničkih kriza u Americi ili obraditi “It’s Hard to Be Humble” Maca Daviesa, misleći na Donalda Trumpa. Za Nelsona bismo mogli reći “jednom odmetnik, zauvijek odmetnik”, pa je i danas, kao začetnik “odmetničkog countryja”, inspiracija najzanimljivijim novim country izvođačima koji gostuju na njegovu Willie’s Outlaw Music Festivalu, a ne bavi se sirupastim kičerajem kao trostruko mlađe country zvijezde.
Tri pjesme napisao je s producentom Buddyjem Cannonom. Ovo im je 13. zajednički album na kojem mu sudjeluju i sinovi. Izvukao je iz arhiva i vlastitu “Stay Away From Lonely Places” iz 1972. te obradio “Just the Way You Are” Billyja Joela. Opori glas, emocionalno fraziranje iskusnog vuka i sitni vez Nelsonove akustične gitare u društvu manjeg, korijenski usmjerenog pratećeg sastava sve su što mu je trebalo za povratak u plesne honky-tonk dvorane u kojima je brusio karijeru.
I još zvuči vitalnije nego mnogi drugi, otprilike kao projekti T Bone Burnetta, još jednog autentičnog i punokrvnog “zapisničara” američke glazbene povijesti na razmeđu countryja, bluesa, rocka, tex- mexa i balada. Uz Willieja Nelsona i Rolling Stonesi se čine kao mala djeca, i to lijena, s obzirom na to da im treba deset godina između albuma, a posljednji s vlastitim pjesmama bio je “A Bigger Bang” iz 2005. Willieju Nelsonu neće biti problem napisati još pokoju pjesmu, kako to duhovito kaže u novoj “One More Song to Write”.
Kako selektivno levica prisvaja... neke druge Nelsonove pjesme bile bi im redneck i hillbilly i fašističko desničarske... Bah...