Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 6
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
VELIKI POVRATAK

Potpuno je jasno da domaća publika, kao i svjetska, podupire Stinga kao jednu od omiljenih pop figura zadnjih desetljeća

Sting s turnejom “My Songs” nastupio u zagrebačkoj Areni
Foto: Igor Soban/PIXSELL
1/7
13.11.2022.
u 22:30

Sting nije bio žanrovski ledolomac, ali se kao sposoban autor pjesama, sjajan basist i pjevač i prepoznatljiv frontmen dokazao i kao muzičar, a ne samo ljepuškasta maskota svjetske publike. Kad se ovako pobroji, Stingova odiseja zapravo ispada puno zanimljivija nego se činilo

Dva dana nakon posljednjeg Stingova zagrebačkog gostovanja, 2.studenog, navršilo se 44 godine od objave prvog albuma grupe The Police "Outlandos d'Amour". Kad se pojavio 1978. zvučao je sasvim drugačije od uobičajenih novovalnih radova i započeo uspješan put i grupe i Stinga kojemu tada nitko ne bi prognozirao ovoliku trajnost.

Nakon još jednog uspješnog zagrebačkog ukazanja potpuno je jasno da domaća publika, kao i svjetska, podupire Stinga kao jednu od omiljenih pop figura zadnjih desetljeća. No, s obzirom na to da je putem prošao dovoljno toga, danas se već može podvući crta i ispraviti nekadašnje "mišljenje" da je Sting prije svega uredna i nezanimljiva pop zvijezda. Doista, za takvu zvijezdu, poduzimao je i neke hrabrije korake, nastojeći steći i kredibilitet mimo masovnog uspjeha na tržištu.

Doduše, nikad radikalan i uvijek prihvatljiv, Sting nije bio žanrovski ledolomac, ali se kao sposoban autor pjesama, sjajan basist i pjevač i prepoznatljiv frontmen dokazao i kao muzičar, a ne samo ljepuškasta maskota svjetske publike. Kad se ovako pobroji, Stingova odiseja zapravo ispada puno zanimljivija nego se činilo.

Još bolje je da je domaća publika od devedesetih naovamo imala priliku provjeriti mnogo njegovih izdanja uživo, u fazi karijere kad se odlučivao i na neke iskorake iz sigurne pozicije pop zvijezde koju vole svi od 7 do 77 godina. Iako bivši učitelj, nikada nije istinski pripadao novovalnom kružoku, albumi grupe Police krajem sedamdesetih ipak su se kretali usporedivo ubrzanim glazbenim terenom i najavili sjajan bend čiji je prednji čovjek potpisao većinu pjesama i kasnije, sredinom osamdesetih, krenuo u očekivanu samostalnu karijeru.

U povijesti rock glazbe nikada nije bilo lako trojici glazbenika, od kojih su samo dvojica na harmonskim instrumentima, "napuniti" zvuk. I The Who ili Led Zeppelin imali su "četvrtog čovjeka", pjevače koji nisu svirali, ali Police sa Stingom na basu i vokalima, bubnjarom Stewartom Copelandom i Andyjem Summersom na gitari još su krajem sedamdesetih unijeli u pop-glazbu modernu lepršavost koja im je bila i ostala osnovna prednost. Sting je imao karizmu zbog koje je odradio i nekoliko odličnih filmskih uloga na prijelazu sedamdesetih u osamdesete, poput autobiografskog filma "Quadrophenia" grupe The Who o šezdesetima u Britaniji, ili sjajne uloge u filmu "Stormy Monday" 1988.

Put koji je Gordon Sumner prešao od kraja sedamdesetih zahvalan je za detektirati i pojasniti razloge zbog kojih nekadašnji novovalni vagabund može postati globalna pop-zvijezda. Odmah nakon odlaska iz The Police, pa sve do danas, Stingovi albumi kretali su se naizmjeničnim pravcima i u sebe uključivali raznorazne pokušaje, jazzističke ukrase, funk, world music i latino utjecaje.

No, već nakon početka sa solo albumom "The Dream Of The Blue Turtles" i koncertnog filma i albuma "Bring On The Night" u društvu jazzera, te nastupa na Live Aidu, Sting kreće prema pop vodama, jasno dajući do znanja da ga zanima i (veliki) uspjeh. Prvi put uživo sam ga gledao 1988. na Nep stadionu u Budimpešti, gdje je nastupio u sklopu te godine široko reklamirane turneje Amnesty International s Bruceom Springsteenom, Peterom Gabrielom, Tracy Chapman i Youssou N'Dourom. Upravo tadašnja popularizacija world-music scene, čiji je dio bio i Youssou N\Dour, dovest će puno kasnije do velikog hita "Desert Rose".

No, bez obzira na to koliko se bunili zbog kasnog otkrivanja tople vode, jer "Desert Rose" s alžirskom etno-zvijezdom Chebom Mamijem stigao je petnaestak godina nakon sličnih pokušaja Gabriela i Youssou N\Doura, fizička markantnost potpisnika pjesama i sviračka sprema - da i ne spominjemo prepoznatljiv glas, zasigurno najbolje Stingovo oružje, te majstorsko sviranje bas gitare - kao i kasnija sklonost eksperimentiranju, bili su dovoljni da Stinga pretvore u popularnu solo-zvijezdu čije su društvo od osamdesetih činili Mark Knopfler, Elton John, George Michael, Eric Clapton i ostali učesnici dobrotvornih koncerata u prisustvu princa Charlesa.

Između jazz utjecaja prvih samostalnih projekata, tmurnijih tema s odličnog "Soul Cages", sve do popistične jednostavnosti albuma "Ten Summoner's Tales" i "Mercury Falling" ili "Brand New Day", Sting je potpisao i veliki broj hitova za upotrebu na top-listama. Iako nikada nije do kraja definirao vlastiti autorski rukopis, prije bi se moglo reći da je u njega uključivao elemente svega i svačega, pretvoren je u pouzdanog i uspješnog srednjostrujaškog autora. Nakon što smo ga dva puta vidjeli u pulskoj Areni - a njegov stalni gitarist Dominic Miller došao na "Guitar Gala" samit u Vatroslav Lisinski s Gibom i Vlatkom Stefanovskim - Sting i Edin Karamazov sa svojim su lutnjama u istoj dvorani 2008. održali vjerojatno najzanimljiviji koncert čitave Stingove karijere. Zapravo se radio o tipičnom "umjetničkom" projektu kojim je - neposredno nakon Springsteenove Seeger Sessions turneje i albuma - Sting uronio u glazbeno naslijeđe engleskog folklora, proširio polje rada i pokušao stići do reputacije različite od one koja ga inače prati.

Sting s golemom bradom i namjerno staračkog imidža doista nije bio očekivana slika, ali su upravo dijelovi koncerta u kojima se radikalno odmaknuo od patenata redovite karijere bili najbolji. Majstor lutnje Karamazov pokazao se kao dobar učitelj Stingu i, još važnije, odličan sparing-partner. U Lisinskom su prošli kroz materijal s tadašnjeg albuma "Songs From The Labyrinth" i skladbe kasnorenesansnog engleskog skladatelja Johna Dowlanda, jednog od prvih autora, preteče singer-songwritera, iz 16. stoljeća, tadašnje svojevrsne pop-zvijezde.

Godinu prije uspio sam uhvatiti Stinga i na povratničkoj turneji s The Police. Usmjerivši se u bečkoj Stadthalle prema listi najvećih hitova teško su mogli pogriješiti u sat i četrdeset minuta vaših omiljenih hitova. Stingova odlična vokalna forma s usporednim sviranjem bas gitare bila je očekivana s obzirom na stalnu karijeru, Andy Summers možda je nervirao pretjeranom upotrebom flanger i chorus pedala koje su mu obojile nekada čisti zvuk gitare, a bilo je očito i da su Police morali "rastegnuti" neke pjesme i ubaciti solo dionice kako bi svaki od članova dobio prostora za dokazivanje kako se radi o tri ravnopravna udjela u zvuku i povijesti grupe. No, nije se moglo poreći da su materijale koji i danas zvuče prilično moderno izveli na razini koja ne kompromitira njihovu prošlost, pritom ozbiljno zaradili, a Stingu ostavili prostora za daljnje solističke projekte.

Ako je tada povratak energije i starog društva označio pomak od solističkih pop koncerata kakve smo u dva navrata vidjeli i u pulskoj Areni, album s Karamazovim prebacio ga je na teren bavljenja starom engleskom glazbom i pokazao volju da se predstavi s drugačijim instrumentom, u čemu mu je Edin Karamazov bio jednakopravan partner. Stinga sam u raznim kombinacijama gledao barem 4-5 puta, ali ga još nikada nisam vidio u ovako ležernom izdanju, s napokon "odleđenom" pozom pop-zvijezde. Nakon nastupa s Karamazovim Sting se u Zagreb vratio već 2010. s projektom "Symphonicities" uz pratnju vlastitog sastava i londonskog Kraljevskog filharmonijskog orkestra, te uz pratnju simfoničara - što je tada bilo vrlo dohodovno, pa smo u Zagrebu iduće godine gledali i slično izdanje Georgea Michaela - u promijenjenim aranžmanima izvodio svoje stare i nove pjesme, od repertoara iz vremena Police do samostalnih albuma.

Koliko god estetski poražavajući zbog pretenciozne pratnje simfoničara koji su sirupasto obojili materijal bez suštinskih intervencija, bio je to nastavak projekta kojim je Sting nastojao proširiti polje rada. No, kreativan uspjeh postignut s Karamazovim ovaj put je izostao, a na idućem Stingovu dolasku u Arenu Zagreb 2012. izostala je i publika. Upravo nevjerojatno, ali samo četiri tisuće ljudi pojavilo se na njegovom koncertu "Back to Bass", možda najboljem u pop formatu koji je kod nas održao do ovog posljednjeg 31. listopada.

Možda i iz inata, ali ni poluprazna dvorana tada nije spriječila Stinga da bez suvišne pompe i sa suženim bendom odradi odličan povratak korijenima, jednostavnosti i pjesmama kojih je imao na tone. Deset godina kasnije, na koncertu turneje "My Songs", zagrebačka Arena ponovno je bila krcata, a Sting očito zadovoljan da nakon pandemije ponovno svira u velikim prostorima. Sve u svemu nije se puno toga promijenilo u zadnjih deset godina, a ponajmanje Sting. Sudeći prema viđenom, nitko to od njega niti ne traži.

VIDEO: Kate Beckinsale na snimanju akcijskog trilera 'Canary Black' u Zagrebu 

 

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije