Domaća publika trebala je dugo čekati Roda Stewarta, koji 2. veljače gostuje u Areni Zagreb, mjestu na kojem smo vidjeli mnoge mlađe pop-zvijezde koje bi vam odmah priznale da su “odrastale” na Rodu Stewartu. Prisjetimo li se, koncert Roda Stewarta u Zagrebu prvi put bio je najavljen za ljeto 1991., u sklopu festivala na Dinamovu stadionu gdje su jedne večeri trebali nastupiti Simple Mindsi, a iduće Stewart.
Bio je to ujedno i zadnji, neostvareni pothvat promotora Tonija Sabola. Simple Mindse smo od tada kod nas vidjeli nekoliko puta, ali Roda Stewarta nikada. Igrom slučaja, koliko god se čini da su pop-zvijezde u mlađoj životnoj dobi atraktivnija “roba” za masovno tržište, karijera Roda Stewarta zadnjih dekada posvjedočila je suprotno.
Ljubitelj nogometa
Naime, neke od najvećih tržišnih uspjeha u karijeri postigao je upravo posljednjih 15-ak godina, u kojima je njegov hrapavi glas opet postao familijaran milijunskoj svjetskoj publici. I to doslovno, jer su ga vrtoglave naklade njegovih posljednjih pet albuma iz serije “The Great American Songbook” od 2002., uključujući i “Soulbook”, dovele do uspjeha na top-listama i rasprodanih turneja kojima je bio deficitaran u problematičnim devedesetima. Jer, u Stewartovu slučaju, što mnogi zaboravljaju, govorimo o pjevaču čiji su prvi akreditivi i zasluge ispisani šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u prvoj britanskoj rock-navali i blues boomu, s postavama Jeff Beck Group i Faces, nekim od najznačajnijih londonskih grupa tih godina. Rod Stewart prvi samostalni album snimio je još 1969., a upravo njegov naziv, u prijevodu “stari kaput nikad vas neće iznevjeriti”, mogao bi se danas upotrijebiti za njega samoga. Skupa s vrhuškom tadašnjih mladih britanskih glazbenika, poput Rona Wooda koji je 1975. završio u Rolling Stonesima, a Stewart ga optužio za raspad Facesa, Rod Stewart bio je jedno od “prvih grla” drugog vala britanskog rocka šezdesetih. U nastavku samostalne karijere tijekom sedamdesetih snimao je odlične pop-albume, a upravo bi se taj prelazak u vode pop-melodioznosti, uz dolazak i “rast” karijere nadolazećeg Eltona Johna u sedamdesetima, mogao označiti kao ključan britanski duet zvijezda koje su promjene na glazbenoj sceni preživjele bolje od drugih.
Fanatični ljubitelj nogometa koji i danas na koncertima ispucava (potpisane) nogometne lopte u publiku, čak je i u toj pop-karijeri osamdesetih ostao privlačan tip koji je osim divnog glasa volio i zapitati “Do Ya Think I’m Sexy” i uključiti se u tadašnju disco-groznicu – isto kao i Rolling Stonesi s “Miss You” ili Pink Floyd s “Another Brick In The Wall”. Ali i dobro se zezati u raznobojnim sakoima i hlačama čije boje ne bi spario ni ozbiljan daltonist. No, Rod Stewart je, što i danas vidite iz njegovih friških intervjua, bio nepretenciozan, volio se zabavljati i uživao je u novootkrivenom svijetu pop-uspjeha.
Dapače, kulturološki gledano, Stewart je bio prvi koji je priznao “Blondes Have More Fun”, tj. da su “plavuše zabavnije”, jer se i sam izborom supruga i vlastitom “petarda” frizurom dobrovoljno svrstavao u plavuš(an)e pop-scene. No, “plavuša popa”, ali s gotovo crnačkim, prepoznatljivim hrapavim glasom, bio je jedan od najpozvanijih da unese malo emocije u komercijalnu pop-glazbu. Jer riječ je o jednom od onih pjevača koji bi mogli otpjevati i telefonski imenik, a da to zazvuči prihvatljivo te posvojiti bilo koji mu predložak ponudite. Kao što je Freddie Mercury iz Queena za života bio podcijenjen – svi su mu priznavali dobar glas, ali Queen je za mnoge, pogrešno, bio pop-kič i u za njih sjajnim sedamdesetima – tako je i Rod Stewart, kao i Elton John nakon prve faze rada i niza samostalnih albuma, u osamdesetima bio otpisivan kao “ljiga”. No, protokom vremena svi su oni, pa i Stewart, dobili zadovoljštinu koja im pripada, kad su iz problematične sezone “trbuhom za pop-kruhom” osamdesetih i devedesetih izašli kao pobjednici dvijetisućitih i u retro vremenu koje je revaloriziralo prošlost dosegli maksimume uspjeha, zarada i naklada.
Sjajan interpretator
Kao sjajan interpretator i scenska figura koju bismo mogli nazvati i “pop-verzijom Micka Jaggera”, njegov dolazak u Arenu Zagreb 2. veljače zbog takve prošlosti i kapaciteta pred masovnom publikom prilika je da se uživo vidi pjevača koji, bez obzira na ukuse, ulazi u onu respektabilnu kategoriju „The Voice“, glasa s velikim „G“. Znamo li da su jedina tri rasprodana strana gostovanja u Areni Zagreb bili nastupi Beyonce,Rogera Watersa i Justina Biebera, mogli bismo se okladiti da će upravo Stewart odraditi četvrti “sold out” kakav prakticira po svijetu ovih godina. Uostalom, govorimo o glazbeniku koji iza sebe ima oko sto milijuna prodanih ploča, šest uzastopnih albuma na prvom mjestu britanske top-ljestvice, a od 62 hit-singla u Velikoj Britaniji, 31 mu je ušao na top-10 ljestvicu, od kojih šest na prvo mjesto. Pribrojimo li im i 16 top-10 pjesama u SAD-u, od kojih su četiri dospjele na prvo mjesto, očito da je, parafraziramo li naziv njegova albuma iz 1975., Stewartov “prelazak Atlantika” uspio, kao i prelazak u sadašnju fazu karijere u kojoj dobro “naplaćuje” zanimljivu prošlost.
