Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 0
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
književna preporuka miljenka jergovića

Ovo su dva velika i nepročitana antijunaka hrvatske književnosti

Foto: Promo
30.11.2023.
u 06:00

Akim Kukin je ruski emigrant u hercegovačkom gradiću, u onome vječnom Kovačevom Trebinju. Lud ili sluđen, mjesni redikul, kojega će njegova sudbina, kao i način na koji se prema toj sudbini bude odnosio, uzdignuti u tragičnog junaka. Kao tuđin u tuđemu, htio je postati žandar, i time radikalno otkloniti supstancu svoga gubitništva.

Knjigu novela, kako je u to vrijeme glasilo žanrovsko određenje, "Rane Luke Meštrevića" objavio je 1971, i postao prvi dobitnik Nagrade Milovan Glišić, nazvane po srpskom pripovjedaču, rodom iz Valjeva, koji je 1908. umro i sahranjen u Dubrovniku. Dvije godine kasnije, nagrada mu je oduzeta jer su, valjda, nadležni i pročitali knjigu koju su prethodno nagradili. "Rane Luke Meštrevića" tada su povučene iz biblioteka i knjižara. Godine 1980. izlazi drugo, dopunjeno izdanje, a novi tekst u knjizi, "Slike iz porodičnog albuma Meštrevića", biva u Beogradu čašćen Andrićevom nagradom. Godine 1990. "Rane Luke Meštrevića" izlaze kao drugi tom "Izabrane proze" Mirka Kovača, u izdanju Svjetlosti, i pod uredništvom Mirka Marjanovića i Ivana Lovrenovića. U knjigu je vraćen i "Životopis Malvine Trifković", duža novela ili kraći roman, koji se našao i u onom prvom izdanju, ali je zatim izlazio i kao zaseban tom.

Zatim slijedi rat, Kovačevo progonstvo i odluka da svoje ukupno djelo preradi i prepjeva na hrvatski. To, kanonsko, izdanje svih njegovih odabranih tekstova izlazi kod Frakture, u ediciji Djela Mirka Kovača. Naslova "Rane Luke Meštrevića" tamo nestaje, a svi tekstovi iz te knjige, neki od njih i radikalno prerađeni, utapaju se u knjigu sabranih priča "Ruže za Nives Koen", osim "Životopisa Malvine Trifković", koji opet, pod naslovom "Malvina", izlazi kao zaseban tom.

Dvije priče iz "Rana" svakako bi vrijedilo čitati u obje njihove verzije. "Akima Kukina, žandarma", tojest "Kratki životopis Akima Kukina", kako glasi novi naslov; te "Tripu Đapića, teškaša". Premda je Kovač ovome njegovom čitatelju, u jednom neobaveznom zimskom rovinjskom razgovoru, inzistirao na tome da je, prerađujući ove dvije važne svoje priče, težio samo za stilsko-estetskim skladom i savršenstvom, u njihovim preradama bolji će čitatelj prepoznavati duh epohe i logiku trenutka. Samo što će slab pisac svoga vrtnoga ježa gladiti niz bodlje, a onaj dobar do kraja se neće odreći pokušaja da ježa miluje uzdlaku.

Tako je nestalo i posljednje, nekad vrlo efektne rečenice u pripovijesti o Akimu Kukinu, koja je glasila ovako: "Neka se narod proveseli i raduje, jer sve govori da je to telo bilo oklop svega strašnog u meni: da je to moj skelet i par mojih rebara, dobro natučenih prema svim nalazima Doma narodnog zdravlja, i da je to već danas, dok se proslavlja Dan Republike, samo još lešina ruskog emigranta Akima Abramoviča Kukina." U novoj verziji kraj je drukčiji, a za njegov duh i atmosferu potreban je, možda, tek malo duži citat: "Toga dana Kukin je nešto pomagao ocu u trgovini, bio je tužan, ali je marljivo radio i stalno pričao o smrti. U jednom trenu zgrabio je očevu ruku i poljubio je, a potom ju je obujmio svojim šakama i zurio u nju. Razgovarao je s rukom.

'O, kako će mi biti žao umrijeti. I nikad više neću vidjeti ovu milu darežljivu ruku', tiho je izustio, a onda se odrješito obratio ocu: 'Ako umrem u ovom gradu, ne dopusti Grigoriju da mi nad grobom zavija Vječnuju pamjat.'

ZAVJET: Tako je i bilo; ispunjen je Kukinov amanet. Grigorija smo otjerali s groblja. I sve ostalo je u priči vjerno, ali još mi je i dan-danas teško kad o tome pripovijedam."

Novela iz 1971, pobunjena, oštra, ispunjena duhom crnoga vala (poniklog iz filma, prisutnog i u književnosti, naročito u pripovjednoj prozi), pretvara se, u verziji iz 2005, u egzistencijalnu i meditativnu pripovijest, kojom mine duh F. M. Dostojevskog. Tko zna što bi rekli i kako bi reagirali cenzori iz 1973. da su je u ono vrijeme mogli pročitati.

VEZANI ČLANCI

Akim Kukin je ruski emigrant u hercegovačkom gradiću, u onome vječnom Kovačevom Trebinju. Lud ili sluđen, mjesni redikul, kojega će njegova sudbina, kao i način na koji se prema toj sudbini bude odnosio, uzdignuti u tragičnog junaka. Kao tuđin u tuđemu, htio je postati žandar, i time radikalno otkloniti supstancu svoga gubitništva. Osim toga, ništa ga, kao žandarski položaj i uniforma, nije podsjećalo na Rusiju. Cijeli je grad znao da Akim Kukin sniva o toj uniformi, a kada su Nijemci napali Jugoslaviju, i kada se čaršija počela dijeliti po logici novoga europskog poretka, malo prije nego što će biti uspostavljena NDH, čuveni mu je žandar, prije nego što će postati veliki ustaša, poklonio svoju uniformu. I Akim je bio izvan sebe od sreće… Sve ono što se dalje zbivalo, ili sve ono što se zbivalo u obje verzije teksta i po obje linije razvoja čovjekove sudbine, priča je o velikoj povijesti i o življenju mimo njezinih tokova. Akim Kukin bio je luda, pa je išao mimo povijesti, što ne znači da je nije bio svjestan.

"Tripo Đapić, teškaš" sportska je, boksačka priča, kakvih je bivalo mnogo, književnih kao i filmskih, u ono vrijeme s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih. Mračan, nasilan lik, u još mračnijoj čaršiji, i u grdnom društveno-političkom kontekstu, okružen ekipom koja se koristi sportom kao metaforom društva, i društvom kao metaforom sporta. Danas, ako biste čitali "Tripu Đapića, teškaša", činilo bi vam se da čitate sportsku priču iz Hrvatske ovog doba. I možda biste primijetili u kojoj mjeri današnji hrvatski pisci i spisateljice izbjegavaju ovu vrstu velikih i mračnih tema. Zato što im nedostaje Kovačevog talenta, ali i zato što se ne bi zamjerali ološu. Premda su vjerojatno svjesni da ološ ništa ne čita.

Priče o Akimu Kukinu i Tripu Đapiću u svojoj su biti mali, u se zatvoreni, ali gotovi romani, po kojima bi se mogli snimiti dobri filmovi. Ili nacrtati stripovi; crtani romani, grafičke novele… Ne zato što bi Kovaču trebale slike, nego zato što film i strip žude za ovakvim pričama.

Stil

Lastno je i čitatelju blisko, pa to stalno čini, među tolikim rečenicama naših prozaista, klasika i suvremenika, majstora priče i nemuštih mucavaca, raspoznavati rečenice Mirka Kovača. Recimo, ova iz priče "Tripo Đapić, teškaš", hrvatska verzija: "Ima ljudi koji u svom načinu hoda, bacanju stopala u stranu, u svom odijevanju i onom proždrljivom pogledu u tuđi tanjur, nose smrt…" I tu bi se, na tom mjestu, rečenica mogla i završiti, da nije njegova. Pa se nastavlja: "…kao što Orin otac Marko Violić nosi sa sobom, evo već punih četrdeset godina, crne podstavljene kožne rukavice." Kovačeve rečenice obično nisu duge. Njegove metafore nisu proizvoljne, nisu od oka razrezan porez na stvarnost, izveden majstorskim okom poreznika. Kao recimo u Milorada Pavića. One su, te Kovačeve metafore, hladne kao u Dostojevskog i Hamsuna, od nekud bliske čitatelju. Ali one, kao ni njegove rečenice, nemaju dovršetak na predvidljivom mjestu.

Pripovjedač i priča

Kao i njemu generacijski bliski Danilo Kiš, Filip David, Vidosav Stevanović ili nešto stariji Dragoslav Mihailović, a onda i kao Ranko Marinković ili Vjekoslav Kaleb, koje u intervjuima zaziva kao svoje hrvatske književne srodnike, pa onda i kao Hamsun, Kovaču silno važan pisac, on je otpočetka majstor pripovijetke, čak i kada je naziva novelom, i umijeća pripovijedanja. Stoga je izlišno pitanje čijoj književnosti, na kraju svih krajeva, i nakon što se lično okamenio u jedan rovinjski grob, Mirko Kovač pripada. Andrićevoj, čijoj bi drugoj! Njegovom čitatelju, pak, vazda su sumnjivi bili romanopisci koji ne umiju ispripovijedati pripovijetku, kratku priču, ni portretirati čovjeka: Mustafu Madžara, Aliju Đerzeleza, Akima Kukina, Tripa Đapića…

VIDEO

 

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije