Još od proboja njemačkih Kraftwerka na svjetsku scenu krenula je (uspješna) borba dokazivanja da elektronička glazba može biti dio srednje struje rock-scene.
Ili, drugim riječima, da "šarafljenje" električnih gitara i glasno udaranje bubnjeva nije jedini dokaz rokerskog pedigrea i pravovjernosti. Nažalost, gotovo 50 godina poslije - kad se rječnik svjetske glazbe i pojam "uspješnog" debelo usložnio, oslobodio i proširio - situacija na domaćoj glazbenoj sceni bitno je drugačija od one na svjetskoj.
Dok su tamo upravo poželjni odmaci od "starog" zvuka - premda je, naravno, i retro opcija prisutna i itekako uspješna - kod nas je i danas prisutna smanjena žanrovska propusnost.
Na bilo kakve odmake od estradne šprance gleda se sumnjičavo, pa praktički nema nijednog masovno uspješnog imena, osim repera, koji su s elektroničkom/kompjutorskom podlogom stigli do široke publike. No, zato ima zanimljivih pokušaja, estetskih dokaza da nismo iza željezne zavjese staromodne koncepcije i zvuka koji još uvijek dominiraju domaćim glazbenim tržištem.
To prije što se pedeset godina nakon Kraftwerka, 40 nakon britanskog vala electro-popa, ili uspjeha Denis & Denis, Bebi Dol, Kozmetike i sličnih imena, više ne radi o pionirskim pokušajima, čudi da domaća publika ne može masovnije "posisati" neke potencijalno hitoidne projekte.
No, možda hoće s prvim albumom dvojca Cubies "Da il' Ne", ili nešto mračnijim zvukom Trees of Maine, čiji je novi album "Twin Cities" komplementaran poput "noći" nakon njihova "dana". Suštinski riječ je o projektima dvojca (JJ i Zima) u slučaju Cubies te Valdeta Lubotenija kod Trees of Maine. Njihova sposobnost da u tonskom studiju izolirani i manje više samostalno slože odličnu glazbu, jednaka je onoj da tu glazbu prezentiraju na pozornicama. Stoga, tek nakon što ste ih vidjeli uživo dobivate pravu sliku o ozbiljno ekipiranim glazbenicima koji sve to uživo predstavljaju kao živi organizam.
Predivne melodije, bogate zavjese zvuka i bariton Valdeta Lubotenija čine Trees of Maine usporedivim primjerom post-rocka kakav se vrti u svijetu, a deset izvrsnih pjesama s naslagama klavijatura, akustičnih gitara i promišljenim aranžmanima poput vodopada donose detalje podložene intimističkim, inteligentnim tekstovima otpjevanima na engleskom jeziku. Ukratko, rafinirane melodije mogle bi podjednako zainteresirati poklonike New Order, Neila Finna iz Crowded House ili Orchestral Manoeuvres in the Dark i Pet Shop Boys.
S druge strane, Cubies predstavljaju pršteći, melodični pop čiji su prvi hit "Ti je ne voliš" i singlovi "Kada bi svi" i "Nije isto", već naslutili ozbiljan radijski potencijal. No, iako su mješavina synthesizera i sjajno odsviranih električnih gitara, uživo su sličniji The White Stripes, ne zato što su brat i sestra (sa završenom muzičkom akademijom), nego jer su muzikalni dvojac koji majstorski izmjenjuje vokale, kombinira gitare i elektroniku i sposoban je kontrolirati scenu i publiku, pa me njihov nastup, koji sam vidio u Splitu pred nekoliko godina iznenadio i s lakoćom ušao među najbolje od novije domaće scene.
Miks zvuka radili su iskusni producenti Srđan Sekulović Skansi i Luka Tralić Shot, koji potpisuje i mastering, ali ključ privlačnosti Cubies bez daljnjeg su autorski i producentski dvojac Zima i JJ, talentirani autori koji privlačne pjesme zapakiravaju u protočne elektronske aranžmane čija energija podjednako dobro funkcionira na albumu ili uživo u nekom klubu.
Ova Kolindina izjava je kao lakmus papir no koji se zaljepio svaki jugoslavenčina.